Kultni film

Četiri je desetljeća “Ratnika podzemlja”, filma zbog kojeg su vlasnici kinodvorana morali angažirati i zaštitare

Kim Cuculić

Nakon premijere krenuli su i krvavi incidenti u kinima, na projekciji u Palm Springsu došlo je do prvog ubojstva kao posljedice sukobljavanja pravih bandi. Na kraju su vlasnici 200 kinodvorana u SAD-u angažirali naoružane čuvare, a ostala kina su skinula film s programa



Ove godine navršila se 40. godišnjica »Ratnika podzemlja« (»The Warriors«), američkog filma iz 1979. u režiji Waltera Hilla. Danas ovaj filmski naslov uživa kultni status, no na nekim portalima okarakteriziran je kao »dobra i otkačena zabava, bez mnogo realizma, s radnjom koja podsjeća na videoigru i na samoj je granici »treša«, pa i dobrog ukusa.


Gluma je opisana kao loša, a kritičari navode da ovaj film nije bitno utjecao na suvremenu američku kinematografiju. Tadašnja kritika proglasila ga je »plitkim mačo filmom« i osudila zbog izostanka društvene kritike. Nakon premijere filma krenuli su i krvavi incidenti u kinima: samo tri dana nakon početka prikazivanja, na projekciji u Palm Springsu došlo je do prvog ubojstva kao posljedice sukobljavanja pravih bandi koje su zajedno gledale film. Dan kasnije dogodilo se još jedno ubojstvo u atriju kina u Oxnardu, da bi – nakon što su u Dorchesteru članovi jedne bande nožem nasmrt izboli 16-godišnjeg dječaka – vlasnici 200 kinodvorana u SAD-u angažirali naoružane čuvare, a ostala kina su skinula film s programa.


Sjedinjene Američke Države danas se suočavaju s porastom nasilja, kao i ostatak svijeta, što »Ratnike podzemlja« na negativan način čini aktualnima. No za to što se događa ipak ne treba kriviti film, koji s obzirom na količinu nasilja kojoj smo svakodnevno izloženi putem televizije i interneta djeluje gotovo bezazleno. No kad su »Ratnici« odležali i na film se počelo gledati čisto artistički, počeo je zadobivati kultni status i kritičari su sasvim redefinirali stav. »Ratnicima podzemlja« su kultni status potvrdili i autori »Filmskog leksikona« u izdanju Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«.




U natuknici piše da je temeljna privlačnost djela u dinamičnoj i tečnoj režiji, a ritam se gradi montažom, pokretima u kadru i atraktivnom glazbom. »Iako su hrabrost i dosljednost »Ratnika« nagrađeni kažnjavanjem pravih krivaca, čini se kako su junaci stekli zrelost kakvu obični nasilnici nemaju, pa je njihovo putovanje New Yorkom zapravo metafora odrastanja. Premda je optuživan za eksploatacijski pristup nasilju (primjerice u obračunu palicama za bejzbol), odnosno za izravno poticanje nasilja, film je stekao kultni status.« – navodi se u »Filmskom leksikonu«.


Film je ekranizacija istoimenog djela Sola Yuricka iz 1965. koja je inspirirana drevnom Ksenofontovom »Anabazom«. Larry Gordon, Hillov prijatelj i producent, gotovo slučajno je na nekoj rasprodaji kupio Yurickov roman »The Warriors«, te se toliko oduševio da je odmah kontaktirao izdavača i iz svog džepa platio pravo na snimanje filma. Hillu se priča svidjela, no smatrao je da nema studija koji bi se upustio u snimanje filma koji će vjerno pratiti predložak. Ipak je bila riječ o uznemirujućoj distopiji prepunoj nasilja, bilo je uključeno i silovanje i homoseksualizam, a u bandi nije bilo bijelih članova. Kako se Paramount odlučio riskirati uz određene kompromise u adaptaciji originalne priče, a Hillu je na čekanje stavljen vestern koji je bio u fazi pretprodukcije, svi su se bacili naglavce u ovaj projekt.


Riječ je o priči posuđenoj iz starogrčke književnosti, koja se bavi istinitim događajem četiri stoljeća prije Krista kad je grčka plaćenička vojska zvana »Deset tisuća« predvođena Kirom mlađim pokušala preoteti perzijsko prijestolje Kirovom bratu Artakserksu i upala u stupicu. Kir je na početku puča ubijen, a vojska se obezglavljena našla usred neprijateljskog Perzijskog carstva, negdje između Tigrisa i Eufrata, a pred novim vođama je bila naizgled nemoguća misija da se iz dubine neprijateljskog područja probiju do sigurnosti obala Crnog mora. U odličnom tekstu Tihomira Ivke objavljenom na Trusty.hr, piše da skoro 25 stoljeća kasnije njujorški socijalni radnik, književni debitant u četrdesetoj Sol Yurick daje priči distopijski karakter s fokusom na crnačku bandu koja se nakon neuspješnog pokušaja ujedinjenja podzemlja suočava s istim izazovom kao i grčka vojska u Perziji; kako da se osmorica uličnih ratnika iz Bronxa dokopa plaža Coney Islanda, a za vratom su im sve bande New Yorka.


Podsjetimo na radnju filma. Cyrus, šef najjače bande u New Yorku – Gramercy Riffsa – dosjetio se riješiti problema policije u New Yorku kroz suradnju svih bandi koje bi vladale ulicama jer ih je zajedno pet puta više nego policije. U Van Cortlandt Parku u Bronxu saziva klauzuru na kojoj će svaka banda biti predstavljena s devet nenauružanih članova. Sve krene po planu, no završi naopako; policija je nanjušila veliki skup, u metežu Cyrusa iz pištolja ubija Luther, psihopatski vođa delegacije The Rogues i optužuje lažno pred masom vođu Warriorsa… Glas se brzo raširio; Warriorsi su ubili Cyrusa, preostala osmorica ne smiju stići živi na Coney Island. U nemogućnosti da dokažu nevinost, bježe s mjesta događaja i pokušavaju se probiti do Coney Islanda. Međutim, put od centra grada do periferije je dug i prepun opasnosti, a u lovu na »Ratnike« i novčanu nagradu sudjeluju sve bande New Yorka…


Tihomir Ivka ističe i iznimnu vizualnu snagu filma. Za kameru je bio zadužen Andrew Lazslo, mađarski Židov koji se poslije Auschwitza i drugih njemačkih logora uspio dokopati New Yorka gdje je 20 godina gradio karijeru kamermana i dočekao priliku da u jednoj niskobudžetnoj produkciji zabilježi neke od najdojmljivijih njujorških eksterijera na filmu ikad. Važnu ulogu u filmu ima i glazba, o čemu je za Vijenac pisala Irena Paulus:


– Filmski su producenti još u pedesetim godinama otkrili komercijalne mogućnosti pjesme, što je dovelo do poplave pjesama koje i jesu i nisu bile vezane uz filmsku radnju. Pojava je kulminirala potkraj sedamdesetih i, osobito, u osamdesetim godinama, kada su se cijeli filmovi – naročito oni koji su se bavili gradovima i uličnim bandama – strukturirali oko glazbe. Takav je film »Ratnici podzemlja« Waltera Hilla… Neke se pjesme sa soundtracka pojavljuju u filmu tek usputno, kao radijski background koji u prizoru svira samo nekoliko sekundi. U filmu je ipak moguće uočiti temu – autor je Barry De Vorzon. De Vorzon je rock-ritmom iz teme stvorio element prepoznavanja filma – tim više, što će se taj ritam ponoviti još nekoliko puta i u filmu i na soundtracku. Bit će to znak za početak borbe ili za prevladanu borbu ratnika sa suparnicima. Iz filma se također pamti pjesma »Nowhere To Run«, također jedna od radijskih pjesama, čiji tekst odlično opisuje nezavidnu situaciju u kojoj su se »Ratnici« našli, a pamti se i završna pjesma »In the City«, čiji je autor, uz Joea Walsha, također De Vorzon. Soundtrack bilježi i baršunasti glas radijske DJ-ice (Lynne Thigpan), kao i legendarnu rečenicu glavnog negativca Luthera (David Patrick Kelly), koja je, poput De Vorzonova ritma, postala filmski lajtmotiv: »Warriors, come out to play!«