Oba filma podcrtavaju gotovo fetišističku opsesiju japanskom (pop) kulturom, junaci u oba filma imaju atraktivne japanske partnerice, a obje priče igraju na junakove traume iz prošlosti
Čak dva fina ljetna blockbustera – genijalni »Bitka za Pacifik« Guillerma del Tora i ponešto inferiorniji »Wolverine« Jamesa Mangolda – podcrtavaju gotovo fetišističku opsesiju japanskom (pop) kulturom. Dok je Del Toro u razgovorima često naglašavao da obožava mangu, baštineći tradiciju pionira »mecha« žanra Mitsuterua Yokoyame, garniranu ikonografijom »kaiju« filmova, Mangold pokušava združiti Kurosawu i Tsukamota.
U oba filma junaci imaju atraktivne japanske partnerice – Mako (Rinko Kikuchi) i Mariko (Tao Okamoto) kao antipod opakoj Yukio (Rila Fukushima). Oba autora referiraju se na nuklearne ratove. Tamo gdje Del Torovi junaci posežu za analognim (nuklearnim) oružjem kad ono digitalno zakaže, pa zato nema ni klasične sretne završnice, jer potamatiti »kaijue« (čudovišta) znači kontaminirati svijet nuklearnim sranjima (del Torov komad žanrovski nije samo akcijski spektakl, već i ratni film), Mangold igra na osjećaj krivnje zbog posljedica japanske nuklearne kataklizme (promatrati prolog koji se referira na užase Nagasakija).
Gubitak voljenog
Oba filma igraju na junakove traume iz prošlosti. U »Wolverineu«, njegov junak izoliran u aljaskoj letargiji, traumatiziran je činjenicom da je izdao voljenu Jean, ali i frustriran vlastitom besmrtnošću. S druge strane, traume Del Torovih junaka su još naglašenije i one postaju neizbježna posljedica ratnog iskustva iz prošlosti.
Svi oni izgubili su voljenu osobu. Raleigh je izgubio brata. A Mako je izgubila cijelu obitelj u okršaju s »kaijuom«, pri čemu scene iz njena djetinjstva nanovo podcrtavaju Del Torovu fascinaciju dječjim likovima koje se nalaze u opasnosti. Dok Mako drži u ruci crvenu cipelicu, u »Panovu labirintu« imamo čudovište koje čuva hrpu dječjih cipela. No, tamo gdje Del Toro zamjenjuje digitalno s analognim kako bi spasio svijet, Mangold više preferira duhovno, koliko god oba filma, toliko bučna da nam se čini kao da tijekom čitave projekcije držimo glavu u turbini, nazgled ne donose nikakav odmak od uobičajenog holivudskog blockbusterskog diskursa.
I dok Mangold minira te parametre angažmanom holivudske zvijezde (Hugh Jackman), pretjerano naglašavajući njene borilačke vještine, Del Toro odabire manje razvikanog Charlieja Hunnama koji nema Jackmanovu karizmu (prometnuo se ulogom homića u popularnoj britanskoj TV seriji »Queer as Folk«) i koji se doima posve obično, iako mu je kostim za borbu reciklirana varijanta Verhovenovih arijevskih »Svemirskih marinaca«.
Strojevi i ljudi
Iako se uvodni monolog referira na vremena u kojima su piloti bili zvijezde, a »kaiju« igračke, junaci koji sudjeluju u Del Torovoj paleoindustrijskoj avanturi nisu uzorni i zdravi alfa mužjaci s naftom natopljenom potkošuljom Brucea Willisa, niti mu se scenarij doima kao da je redigiran u Pentagonu. Tu više nema hrabrih Amera koji spašavaju svijet.
U akciju protiv morskih čudovišta koja rigaju električno plavu vatru, zajednički kreću i Kinezi, i Rusi, i Ameri, i Japanci u svojim ljudski navođenim robotima, dijeleći isti hangar za vježbanje. Imamo tu i ratne profitere s hongkonškom bazom koje utjelovljuje neizostavni Ron Perlman, prikupljajući dijelove umrlih »kaijua« za crno tržište, te dvojicu nerdova koji se doimaju kao da su pobjegli s »Comicona«, prizivajući duhove Terryja Gilliama.
Možda Del Toro nije nadmašio granice vidljivog kao što to čini robotima također zaluđeni Michael Bay u »Transformerima«. Ali zato su mu u središtu pozornosti obični ljudi koje će čudovišta još dugo proganjati u noćnim morama, sa šansom da će se otvoriti neki novi rascjep u kojem će njegova »kaijui« doći na Zemlju. Za eventualni sequel spremni.
