Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
19. travnja 2019.
HRFF

Bečki antipodi HRFF-a Želimir Žilnik i Gaston Solnicki: Proja i praline

Žilnikova »Najljepša zemlja na svijetu«
Žilnikova »Najljepša zemlja na svijetu«
Autor:
Objavljeno: 9. prosinac 2018. u 12:25 2018-12-09T12:25:44+01:00

U programu ovogodišnjeg Human Rights Festivala čak dva doksa sondiraju bečku svakodnevnicu danas, iako su njihovi prosedei krajnje dijametralni

U programu ovogodišnjeg zagrebačkog Human Rights Festivala čak dva doksa sondiraju bečku svakodnevnicu danas, iako su njihovi prosedei krajnje dijametralni. Sumanuti Želimir Žilnik (»Najljepša zemlja na svijetu«) slijedi one iste bečke migrantske trajektorije koje su iscrtali autori poput Sudabeh Mortezai (»Joy«) i Patrica Chihe (»Braća u noći«). A Gaston Solnicki (»Introduzione all'oscuro«) ispisao je intimnu posvetu svom prijatelju Hansu Hurchu, legendarnom umjetničkom direktoru Viennalea, koji je umro lani u 64. godini. Smrt ga je zadesila u Rimu, gdje je dogovorio susret s Abelom Ferrarom oko novog festivalskog trailera (Ferrara trenutno živi u talijanskoj prijestolnici).

I dok Žilnik promatra bečku svakodnevnicu sirijskih i afganistanskih izbjeglica, fokusiran na susret mladog Bagera i njegova djeda Hajdara u zemlji nad kojom se nadvila sjena Haidera, Argentinac Solnicki koji je također »stranac« u Beču, opisuje Hurcha kao svog »najflambojantnijeg prijatelja«. Iako se u toj sintagmi krije dostatna doza autorova snobizma i »flaneurskog« pozerstva, jer se Solnicki očito može pohvaliti hrpom »flambojantnih« prijatelja, ali je Hurch definitivno »najflambojantniji«, ima u njegovu doksu nečeg krajnje neodoljivog (naziv filma priziva istoimenu kompoziciju talijanskog skladatelja Salvatorea Sciarrina).

Razglednica iz Amalfija

Iako se Hurchovo posljednje počivalište, barem kad je o glazbi riječ, nalazi pored grobova Beethovena i Brahmsa. No koliko god je život Žilnikovih aktera koji raspravljaju je li bolji Jackie Chan ili Bruce Lee, miljama udaljen od Hurchova Beča, povezuje ih ista zaljubljenost u junake matineja iz našeg djetinjstva. Uostalom, Hurchov Viennale s jednakim je žarom znao ugostiti i bračni par Straub-Huillet i Sylviu Kristel (Solnicki se na prve spomenute referira u sceni ambijentiranoj u bečkom kinu u kojem se prikazuje njihova »Antigona«).

Poput tandema Straub-Huillet, tako i Solnicki igra na epistolarni diskurs. Iako ne bježi od političkog komentara, što postaje evidentno u sceni u kojoj autor promatra vojnu paradu na bečkim ulicama kojom Kurzova Austrija svijetu pokazuje muda, dok izvan kadra dopiru Hurchove refleksije o nacističkoj okupaciji Beča. Pritom Solnicki tretira Hurcha kao ultimativni fetiš. U svojoj idolatriji on ide tako daleko da posjećuje krojački salon u kojem je Hurch naručio odijelo, kupivši njegovu identičnu tkaninu od »mat svile« kako bi je koristio kao fedoru. 

U Hurchovom omiljenom »Cafe Englander« lociranom nasuprot njegova bečkog stana, ukrast će šalicu u kojoj je on pio trostruki espresso s »latte freddo« koji mu je bio serviran odvojeno. Iz slastičarnice »Trezesniewski« ukrast će tanjurić s njenim logom. Navratit će i do trgovine u kojoj je Hurch kupio svoje omiljeno Mont Blanc nalivpero. No kako nije znao o kojem se modelu točno radi, pokazat će prodavaču razglednicu koju mu je Hurch poslao iz Amalfija kako bi otkrio model prema debljini slova.
Sve te lokacije koje posjećuje »flaneur« Solnicki na svojoj ekspediciji -od kafića, art-kina, salona Bosendorferovih glasovira, bara hotela »Intercontinental« do galerije s platnom Richarda Gerstla »Die Familie Schonberg« kojeg je Hurch naprosto obožavao - postaju neka vrsta šminkerskog bečkog vodiča, nešto poput Lonely Planeta za radikalnu filmofiliju.

On nas podsjeća da »Hans nije nikad koristio internet ni e-mail«. No iako je njihovo prijateljstvo bilo krajnje prisno i intimno, dok se riječi s razglednica koje je Hurch slao Solnickom doimaju poput najljepšeg ljubavnog pisma, potonji će u obraćanju publici bečkog kina ironično poručiti svojoj prevoditeljici – »Recite im da nismo bili ljubavnici«.

Lažna svadba

S druge strane, Žilnikovi akteri sigurno nisu nikad uživali u Hurchovu trostrukom espressu u Cafeu Englander. A umjesto Hurchovih omiljenih pralina »Altmann und Kuhne«, Bageru je draža proja koju mu je pripremila njegova djevojka, podrijetlom Srpkinja. No Bagerov djed želi da unuk nastavi obiteljsku lozu ženidbom za Afganistanku. Iako mladiću nije jasno zašto mu je toliko stalo do toga, kad je i Trump oženio Slovenku. Zato će njegovi znanci organizirati lažno vjenčanje kako bi zadovoljili djeda i navrat-nanos pronalaze kandidatkinju iz njegova kraja.

Lažna svadba je uspješno održana. Umjesto Hurchova odijela po mjeri od »mat svile«, djed će nabaviti odijelo za svadbu na lokalnom buvljaku. Lažna nevjesta bila je čitavo vrijeme prekrivena neprozirnim velom pod kojim je barem mogla malo zadrijemati. A djed je mogao sretan otputovati u Sloveniju i potom se vratiti natrag u Kabul kako je planirao.

Umjesto elegantnog Hurchova Beča, Žilnik nam nudi ponešto prizemniji itinerar bečke podzemne željeznice za čije tunele Hajder misli da je riječ o napuštenim rudnicima, plus vožnju turističkom kočijom kojom će ga Bager i njegova lažna nevjesta otpratiti do stanice. I dok priča o Bageru i njegovu djedu čini okosnicu Žilnikove neodoljive dokudrame, u njoj upoznajemo i neke druge migrantske sudbine, poput obitelji Sirijca kojoj je vlasnik poljoprivrednog zemljišta osigurao besplatni smještaj. Ili voditeljice doista mješovitog zbora koji vježba iračku himnu.

Uz kraći transfer iz Beča u Suboticu gdje Žilnikov akter odlazi kao prevoditelj, a čiju je okolicu autor već istraživao u sličnom migrantskom diskursu u »Destinaciji Serbistan«. Jer, dugi je put od Kabula do maglom obavijene bečke ulice Gastona Solnickog, u kojoj svijetli Hoferov natpis.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka