IZMEĐU KINA I NETFLIXA

Balada o Busteru Scruggsu: Pustolovna posveta westernu braće Coen

Dragan Rubeša

Bila je ovo (filmska) godina Netflixa. U njoj je film ušao u novi ciklus koji postavlja radikalna pitanja. Kino ili laptop? U toj istoj godini više se ne snimaju filmovi i TV serije nego »sadržaji« (»content«). I ti »sadržaji« više nisu ekskluzivna domena razvikanog Netflixa, već se u igru uključuju i neke druge korporacije poput Amazona.Kao što je Amazon nekad serijski prodavao cipele, tako danas serijski producira filmove. Jer, u eri u kojoj tehnologija producira filmove i TV serije, Hollywood sve više ustupa mjesto Silicijskoj dolini kao imaginarnom predvorju filma. Taj Dreamland više ne obitavaju pioniri filma već geekovi. Razlika je barem prema kritičaru časopisa Cahiers du Cinema velika. Holivudski pioniri su masama nudili snove, a silicijski geekovi manipuliraju njihovim mozgovima, pretvorivši im snove u košmare. Jer, sve te algoritme, »binge-wathcing«, »eye tracking« i slične fraze koje oni koriste, servisira ista ideologija koja počiva na automatizaciji i kontroli.

Raspjevani dandy




Snovi postaju kolektivna halucinacija. Zato Netflix i nije drugo nego narcisoidno »čudovište« tehno totalitarizma. Njegova formula je jednostavna. Svijet nije dovoljan. Treba konstruirati drukčiji. Čovjek nije dovoljan. Treba ga modificirati. Zato je geek fokusiran na jednu te istu stvar: bijeg. Ali mi nismo ni strojevi ni roboti. Mi valjda vrijedimo više. To dokazuje i genijalni ciklus posvećen umjetnoj inteligenciji, jučer započet u riječkom Art-kinu projekcijom sumanutog Crichtonova »Westworlda« (»Stari divlji zapad«) snimljenog davne 1973., kojem se 2016. dogodio i istoimeni remake u formi TV serije s produkcijskim pečatom HBO-a. Crichtonova priča ambijentirana je u futurističkom zabavnom parku u kojem androidi nude klijentima dubokog džepa sve, od seksa, romanse i nasilja, do ulaska u tipični gradić iz westerna u kojem kauboj-robot (neponovljivi Yul Brynner) mora umrijeti svaki put kad ga turist izazove na igru. Ali Brynnerov pistolero za pobunu spreman, ne želi se pokoriti diktatima upravitelja.


U sličnom gradiću Divljeg zapada zateći će se i raspjevani kaubojski dendi Tim Blake Nelson u najnovijem komadu braće Coen »Balada o Busteru Scruggsu«, prije no što ga jedan revolveraš u crnom ne pretvori u anđela. Film je snimljen u produkciji Netflixa, čime mu je automatski zapečaćena kinodistribucija. Iako uvodni kadrovi Coenovih koji prizivaju monumentalnost velikih prostranstva Johna Forda (šifra: »Tragači«), ali i oni u kojima sjajni Tom Waits traga za zlatom u čarobnoj i netaknutoj planinskoj dolini, naprosto vape za monumentalnim Cinemascopeom u kojem je mogla uživati publika venecijanske Mostre, gdje se filmu braće Coen dogodila svjetska premijera. Doduše, epizodična struktura njihova komada satkanog od šest različitih priča, priziva format TV serije (isti je bio i osmišljen kao western serija kraćih polusatnih epizoda a la »Miris baruta« i »Bonanza«). Umjesto TV serije dobili smo seriju anegdotalnih skečeva. Iako ćemo u najavnoj špici ugledati korice stare knjige i ruke koje okreću njene stranice, kao u vremenima starih Disneyevih bajki.


Hommage Johnu Fordu


Zato se svaka nova epizoda njihove western balade može promatrati i kao filmska adaptacija priče iz neke stare zbirke kaubojskog pulpa otkrivene na nekoj prašnjavoj polici antikvarijata. Iako upravo epizodična struktura Coenovih bliska formatu TV serije, priziva Netflix mehanizme. No »Balada o Busteru Scruggsu« je film snimljen po mjeri kina, a ne laptopa. To se ne odnosi samo na spomenute priče s Nelsonom i Waitsom čija je struktura najbliža poetici starog dobrog kina, već i ona s pratiteljem karavane zaljubljenog u Zoe Kazan. Jer, način na koji Coenovi promatraju tu karavanu najljepši je hommage mitologiji Fordova remek-djela »Karavana hrabrih« (»Wagonmaster«) o grupi Mormona koji kreću na put u obećanu zemlju. I druge mračnije priče poput one s vlasnikom malog putujućeg teatra Liamom Neesonom i njegovim teatralnim »freakom« koji stalno recitira publici jedne te iste stihove, a kojem je najveća konkurencija jedna matematička kokoš, te ona poeovska s diližansom i irskim lovcem na ucjene (Brendan Gleeson) koji će okončati u sablasnom gotičkom hotelu, prizivaju štukature neke stare kinodvorane specijalizirane za Cormanove horore.




Slični »paradoks Netflix« dogodio se i najnovijem komadu virtuoznog Alfonsa Cuarona »Roma«, snimljenom u raskošnom crno bijelom digitalnom Cinemascopeu, kojim se autor vraća u Mexico City iz svog djetinjstva. Iako je poput »Balade o Busteru Scruggsu« riječ o još jednom kino-friendly komadu, čija je mizanscena definitivno zamišljena za veliki ekran. Da bi paradoks bio veći, upravo je Cuaron taj koji oplakuje nestanak starog dobrog kina, osluškuje zujanje filmskog projektora, promatra parove koji se ljube u njegovu zadnjem redu tijekom projekcije »Velike pustolovine« s Louisom de Funesom i klince koji na tom istom platnu starog kina u Mexico Cityju gledaju sci-fi »Marooned« s Gregoryjem Peckom. Jer, u Cuaronovu komadu, odlazak u kino predstavlja istinsku veliku pustolovinu.


Zlatna žila Toma Waitsa


U pričama smo uvijek mi, ali to nismo mi. U njima se uvijek nešto događa njima i meni, ali ne doista meni. Te riječi izgovara protagonist zadnje priče braće Coen nazvane »Mortal Remains«. U njima je sublimirana ideja njihova westerna, čiji je moral namijenjen nama, iako se stalno nalazimo izvan knjige i filma. Ali njihovi likovi govore o nama. U TV seriji projiciranoj kao film. U prvi plan stalno izranjaju novi modaliteti, poput onih zlatnih žila za kojima traga strpljivi Tom Waits u epizodi »All Gold Canyon«. Braća Coen pronašla su svoju zlatnu žilu u Netflixu. Zato im je otkazano gostoprimstvo u Cannesu. U naletu Netflixovih »sadržaja«, Francuzi sustavno pokušavaju zaštititi svoju kinoprikazivačku djelatnost i njena nezavisna kina kao zlatni kanjon filmofilije.