VENECIJA – Najnoviji film Romana Polanskog »J’accuse« (»Optužujem«), koji se pozabavio famoznom aferom Dreyfus kojoj je Zola posvetio istoimeno pismo naslovljeno 1898. na adresu francuskog predsjednika Felixa Faurea i objavljeno u pariškom dnevniku L’Aurore (Zora), započela je ponešto drukčijom »aferom« samo dan uoči njegove festivalske premijere. Predsjednica festivalskog žirija, velika argentinska redateljica Lucrecia Martel (šifra: »Zama«), digla je veliku prašinu izjavivši da ne voli odvajati autora od njegova umjetničkog rada. »Mislim da je prisutnost gospodina Polanskog u Veneciji jako problematična.

Neće mi biti lako, ali učinit ću sve da izbjegnem gala projekciju njegova filma. Prije svega zato jer predstavljam mnoge žene koje se u Argentini bore za slična prava i ne želim se ustati da bih mu aplaudirala«, kazala je Martel u svom emotivnom »J’accuse« upućenom Polanskom, referirajući se na njegovu prošlost.

Afera Dreyfus

Ali što s onim individuama koje vole filmove Romana Polanskog? Što s onima koji smatraju da je njegov najnoviji komad naprosto izuzetan. To smatra i autor ovog teksta. Jer, tom izjavom Martel kao da je automatski izbrisala Polanskog s liste potencijalnih kandidata za Zlatnog lava. Film Romana Polanskog nije prvi koji se pozabavio aferom Dreyfus, ali je prvi koji barata temom krivo optuženog, a da i sam njegov autor ima status osuđenika. Zato je uvrštenje njegova filma u konkurenciju Mostre izazvalo lavinu negativnih komentara, koji smatraju da se »silovatelj u bijegu« poistovjećuje s nevinom žrtvom antisemitskog lova na vještice.

Naravno, to nije spriječilo Polanskog da za svoj najnoviji projekt okupi snažni kreativni tim, počevši od slavnog romanopisca Roberta Harrisa (šifra: »Fatherland«), koji potpisuje filmski scenarij, do Louisa Garrela koji u filmu glumi Alfreda Dreyfusa, te Jeana Dujardina koji portretira pukovnika Picquarta, šefa francuske protuobavještajne službe koji otkriva pravog krivca, ali mu glavni stožer minira istragu da bi zaštitio državni interes, te biva premješten u Tunis. Picquartovu ljubavnicu glumi autorova žena Emmanuelle Seigner, a lik grafološkog eksperta portretira sumanuti Mathieu Amalric. Sve to Polanski razlaže pedanterijom predanog povjesničara, dok mu se narativna struktura doima poput mozaika od onih istih brojnih komadića papira koje Picquart pokušava složiti i zalijepiti u cjelinu, e da bi putem njih otkrio pravu istinu, dok se Dreyfus nalazi u zatočeništvu Đavoljeg otoka čije se vedute doimaju poput požutjelih starih fotografija.

Film o Jean Seberg

I izvrsni talijanski sineast Mario Martone pozabavio se u svom najnovijem filmu »Il sindaco del rione Sanita« stvarnom povijesnom ličnošću. Riječ je o Antoniju Barracanu, legendarnom »načelniku« notornog napuljskog kvarta Sanita (portretira ga iznimni Massimiliano Gallo), koji je zahvaljujući svom karizmatičnom utjecaju postavljao suce po vlastitim kriterijima, preuzevši pravdu u svoje ruke. Oni koji imaju svece da ih štite i čuvaju, idu u raj. Oni koji ih nemaju, odlaze Don Antoniju. To je bilo njegovo zlatno pravilo. Nije bitno treba li im savjet, novac ili vađenje metka iz tijela. Tu je Antoniov liječnik koji će se pobrinuti da metak bude izvađen. No kad očajni pekarev sin posjeti Don Antonija da bi mu objavio kako planira ubiti oca jer ga je razbaštinio i natjerao da pere zahode kako bi preživio, Martone pretvara tekst u teatar ambigviteta i razorne »humanosti« (autor je pomladio lik Don Antonija kako bi ga približio današnjoj slici napuljske camorre). Riječ je dakako o istoimenom kazališnom komadu genijalnog Eduarda De Filippa, napisanom davne 1960. Iako je njegov bezvremenski tekst aktualniji no ikad u svojoj univerzalnosti, promatran kao totalna politička gesta. Zato ga je Martone transponirao u današnji Napulj, koristeći identičnu glumačku postavu iz autorove kazališne verzije uprizorene 2018. na daskama torinskog Teatro Stabile. Iako je sada riječ o posve različitom pristupu mizansceni.

I »Fuori concorso« igra na priče o stvarnim ličnostima. U filmu »Seberg« autorskog šminkera Benedicta Andrewsa, Kristen Stewart portretira muzu francuskog Novog vala glumicu Jean Seberg, koja je postala popularna nakon što je u Godardovu »Do posljednjeg daha« kao partnerica Jean-Paul Belmonda na pariškim ulicama uzvikivala »Herald Tribune!«. No Andrewsa više zanima njen aktivistički angažman, kad izdašnim donacijama počinje podržavati Crne pantere i njihovu »revoluciju«, zbog čega joj FBI inkarniran u ambicioznom agentu Solomonu (ljepuškasti Jack O’Connell) ozvuči holivudsku vilu i počne je prisluškivati. Iako je Seberg poznata i po jednom incidentu, kad je tijekom snimanja scene egzekucije na setu Premingerove »Ivane Orleanske« skoro nastradala u požaru. Nažalost, Andrews sve to elaborira površno, tretirajući Stewart kao model iz Voguea.