Poput Cannesa, ni ovogodišnji filmski festival u Locarnu nije mogao proći bez dugih cijevi koje nas svakodnevno dočekuju na prilazima Piazzi Grande. No dok će se slična strategija vjerojatno ponoviti i na nadolazećoj venecijanskoj Mostri, jer je još Mussolini definirao Italiju kao »prirodni nosač aviona«, ali u ponešto drukčijem kontekstu, barem Švicarci ne bi trebali imati razloga za zabrinutost jer ne predstavljaju jedan od repova NATO aždaje, iako više nijedna država očito nije sigurna.

Zato ima neke proklete simbolike da je 69. izdanje festivala u Locarnu otvorio distopijski zombi komad »The Girl With All the Gifts« u režiji Colma McCarthyja koji govori o kraju svijeta, s Londonom pretvorenim u sablasni grad u kojem u korov zaraslom Lidlu više nitko ne gura kolica, dok je famozni TV toranj progutalo gusto korijenje. Na početku filma autor nas vodi u strogo čuvani zatvor čiji su zatočenici lancima privezani za invalidska kolica, odjeveni u narančaste uniforme a la Guantanamo. Iako se iza njih ne kriju talibani već djeca zombiji.

Ono malo ljudi koji su preživjeli zombi apokalipsu, predvođeni su jednim vojnikom (Paddy Considine), jednom učiteljicom (Gemma Arterton, poznatija i kao jedna od Bondovih djevojaka iz filma »Quantum of Solace«) te znanstvenicom (Glenn Close). U misiji im se pridružuje jedna od njenih malih učenica, kako bi im pomogla u potrazi za sigurnijim mjestom, a čije je lice prekriveno plastičnom maskom u stilu Hanibala Lectera da ne bi ugrizla nekog njih kad je uhvati glad za krvlju i mesom, iako će tijekom njihove avanture nastradati tek jedna mačka i jedna ne-živa djevojčica koju je isprebijala palicom za baseball.

Ponoćna ekstravagancija

No bez obzira na poneku ultranasilnu epizodu, autorov repetitivni spoj Romera i Boyleova superiornijeg zombi horora »28 dana kasnije«, nije nam donio ništa novo.

Da umjetnički direktor festivala Carlo Chatrian ne voli igrati na prvu loptu, dokazuje i njegova odvažna odluka da ponoćno ludilo na Piazzi Grande uveliča kultni malezijski sineast Dain Iskandar Said bajkovito oniričnom ekstravagancijom »Interchange«. Iako Trg u tom terminu nije popunjen do posljednjeg mjesta kao u slučaju udarne projekcije pod zvijezdama koja ide u 21.30 sati, brojka od nekoliko tisuća posjetitelja izazvala bi, vjerujemo, ne malu zavist kod svih pulskih faca koje muku muče kako napuniti Arenu za ponoćnu projekciju.

Nastavivši tamo gdje se zaustavio u »Bunohanu«, Said je snimio krajnje estetizirani noir krcat malezijskim mitoloskim imaginarijem i nadrealnim vizijama s CGI ljudima pticama i drugim totemskim figurama (glazbu za film radio je autorov vjerni suradnik Luka Kunčević). U centru priče je jedan forenzični fotograf koji se izolirao u stanu voajeristički fotografirajući susjedu. No nakon što se u gradu dogodi serija morbidnih ritualnih ubojstava, on nanovo stupa na scenu, kad sazna da je cura iz susjedstva u stvari djevojku iz Bornea koja se bavi šamanizmom i koja pokušava osloboditi duše pripadnika svog plemena zatočene u staklenim negativima (film je inspiriran fotografijama jednog antropologa snimljenim na Borneu).

Postkomunistički očaj

U konkurenciji za Zlatnog leoparda prikazana je i fina socijalna parabola »Slava« u režiji bugarskog tandema Kristina Grozeva & Petar Valcanov o usamljenom željezničaru čiji se život mijenja kad na tračnicama ugleda torbu s milijunima leva. No umjesto da novac zadrži za sebe, on će prijaviti nalaz Ministarstvu prometa ogrezlom u korupciji, te postaje lokalni TV heroj, dok ga vladina PR-ovka Julia koristi kao komad toaletnog papira, natjeravši ga da uoči ceremonije dodjele nagrada skine staru rusku »Slavu« koju mu je poklonio otac i zamijeni je novim bezličnim digitalnim satom. Film je to o bugarskom poskomunističkom očaju koji ilustrira totalno odvajanje vlasti od naroda kojem bi one trebale služiti.

Dostatnu dozu pinku eiga nostalgije podario nam je sumanuti Akihiko Shiota u najnovijem filmu »Mokra žena na vjetru« koja slijedi bizarnu trajektoriju njegova možda najpoznatijeg komada »Harmful Insect«. Zato nije ni čudo da je film snimljen u produkciji legendarnih Nikkatsu studija specijaliziranih za »roman porno« žanr (za neupućene riječ je o japanskom mekom porniću).

Priča je fokusirana na kazališnog dramaturga izoliranog u osami šumske kolibe, koji se upušta u ludu vezu s nestašnom curom koju će ugledati kako se biciklom zaletila u more. Ime joj je Kosuke što na japanskom znači »drolja«. Tada započinje njihova luda igra, ševeći se gdjegod im padne na pamet, ponekad praćeni tuđim pogledima. Još otkako je 1999. snimio »Ponoćna šaputanja« u kojima će jedan klinac kleknuti pred svojom dominom i reci joj »Ja sam tvoj pas«, Shiota nastavlja prekopavati sa stilom po omiljenim mu temama dominacije i žudnje.