Reuters
Festival je završen – Filipinac Lav Diaz predstavio se filmom koji traje osam sati; poljski sineast Tomasz Wasilewski razočarao je, a Iranac Mani Haghighi, zadnji u konkurenciji, stigao je sa stiliziranim i razigranim filmom o fensi detektivu
BERLIN Najnoviji komad filipinskog sineasta Lava Diaza poetskog naziva »Uspavanka za tužni misterij« traje diazovski pristojnih 8 (slovima: osam) sati. Zato je nakon prva četiri sata filma napravljena jednostatna pauza, kad su novinari na izlazu dobili crvene narukvice, kao da su na nekom rave partyju, jer se bez njih nije mogla pogledati druga polovica filma. Čini mi se da su nam umjesto nje trebali staviti elektronsku narukvicu, da se ne izgubimo lutajući u magnovenju oniričnom prašumom u društvu Daizove tužne heroine, koja besciljno tumara u potrazi za nestalim mrtvim tijelom svog muža Andresa Bonifacia y de Castra, jedne od najutjecajnijih figura u filipinskoj borbi protiv španjolskih kolonijalnih vlasti kasnog 19. stoljeća, kad je njegova zemlja na atlasu bila označena kao Las Islas Filipinas.
No uz Bonifacia koji teško ranjen završava u španjolskom zarobljeništvu, u filmu se spominju još dvije ključne figure u filipinskoj revolucionarnoj borbi za neovisnost – oftalmolog dr. Jose Protasio Rizal Mercado y Alfonso Realonda, među borcima poznatiji kao dr. Rizal, kojeg su Španjolci ubili, te mitski heroj Bernardo Carpio, ali i Jocelynang Baliwag, inače autor balade iz naziva Diazova filma, koja je postala himna te revolucije (u filmu je jedan od likova izvodi na gitari).
Veliki tužni film
»Živimo u grotesknim vremenima« – kaže španjolski kolonijalist. Sila protiv sile. No, Diaz ostaje Diaz, dok preispituje Bionifacijev mit, krenuvši u povijesnu ekspediciju u kojoj se apstraktno sudara s realnim, a mitologija s poviješću. A neprohodnost guste džungle kojom luta Diazova heroina, često se vrteći u krug, postaje metafora njene krivnje i odgovornosti, ali i utopijskih vizija revolucije koje su otišle k vragu.
Iranski pop
No, tek kad bi se jedna priča zahuktala, autor je prekida i prelazi na drugu, kao da ni sam ne zna što bi s njome učinio. A svo to beznađe njihove tmurne svakodnevnice još snažnije naglašava siva fotografija Olega Mutua.
Festivalsku konkurenciju zatvorio je Iranac Mani Haghighi stiliziranim i krajnje razigranim komadom »Dolazi zmaj!« Iako je autor u press knjižici naveo da je inspiraciju za naslov otkrio u Bruce Leejevu »U zmajevu gnijezdu«, njegova priča o fensi detektivu koji istražuje smrt političkog zatvorenika čije je obješeno tijelo pronađeno u barki nasukanoj na pustinjskom pijesku, dan nakon što je pred zgradom parlamenta ubijen iranski premijer, puno više duguje retorici Guya Ritchieja, ali i estetiziranoj školi Muhameda Rasoulofa (»Bijela polja«). Haghighijev komad čisti je iranski pop, s junakovom narančastom »chevrolet impalom« koja jezdi iranskom pustinjom, zamišljajući valjda da juri dalekim prostranstvima Arizone.
Stari pankeri
Ni ovogodišnji Berlinale nije mogao proteći bez neizostavnog tandema starih anarhoidnih pankera Delepine & Kervern. Njihov najnoviji film ceste »Saint Amour« (Sveta ljubav) prati zgode i nezgode starog farmera (Gerard Depardieu) i njegova sina (Benoit Poelvoorde) koji se vraćaju kući s pariškog poljoprivrednog sajma. Već uvodni kadrovi u kojima Poelvoorde i njegov kolega tumaraju od jednog do drugog štanda za degustaciju vina kako bi se besplatno napili, da bi potom zaspali mrtvi pijani u sajamskom toru sa svinjama, pokazuju koja je vrsta komedije tom autorskom tandemu najdraža.
Ipak, film krade pisac Michel Houellebecq u cameo ulozi vlasnika opskurnog pansiona koji našim junacima pokazuje ne baš udobne sobe, da bi ih ubrzo probudilo hrkanje grupe sirijskih izbjeglica kojima je iznajmio susjednu sobu, odvojenu od njihove neotključanim vratima (slavni pisac već je glumio samog sebe, utegnut u kostim biciklista u njihovu prethodnom filmu »Near Death Experience«).