RIJEKA Od 21. do 25 kolovoza opatijska Ljetna pozornica postaje čarobni brijeg hrvatskog dokumentarnog filma, nudeći relevantni presjek onog najboljeg iz njegove najrecentnije produkcije, strogo fokusirane na kratki i srednji metar.

Time Liburnijski filmski festival i dalje ostaje jedina relevantna festivalska manifestacija na prostoru koji se meteorološki voli opisivati kao »šire riječko područje«.

Faza oplakivanja mitske ičićanske Lučice je okončala i sada se treba strogo fokusirati na filmove. Većini se već dogodilo krštenje na hrvatskoj festivalskoj sceni. Neki će imati svjetsku premijeru.

No kad bismo pokušali izdvojiti dominantnu temu ovogodišnjeg jubilarnog 15. po redu LFF-a, onda bi to bila – hrvatska (radnička) apokalipsa. Ništa neobično, jer LFF nikad nije bježao od naglašenog »artivističkog« diskursa, s filmovima koji se mogu promatati kao intuitivne sondaže ljudskog iskustva, koje filtriraju stvarnost u marginaliziranim (hrvatskim) sudbinama.

To dokazuje i »Buffet Željezara« Gorana Devića, ambijentiran u oronulom kafiću sisačkog autobusnog kolodvora koji broji posljednje dane i koji postaje simbol propadanja grada koji je nekoć bio industrijski pokretač jedne države. Sličnim temama bavi se i »Kamo idemo« Lidije Špegar o ispovijestima zagrebačke taksistice koje postaju arhetip hrvatske čemerne svakodnevice.

Azil i dolari

U »Dragim susjedima« Nebojše Sljepčevića, poznatog po kultnom crowdpleaseru »Gangster te voli«, autor se ovaj put pozabavio sudbinama tražitelja azila iz zemalja Afrike i Bliskog istoka.

U opservacijskom komadu »Dom«, koji će paralelno vidjeti i publika Sarajevskog filmskog festivala, Zdenko Jurilj promatra »hepeninge« Živog zida na mučnim deložacijama. U »Tvornica je naša!« Vedrana Pribačić bilježi sjećanja radnika ITAS-a iz Ivanca na njihov pokušaj zaustavljanja privatizacijske pljačke njihove tvornice, te uvođenja radničkog dioničarstva.

Još friški iz Pule, Robert Zuber dolazi na LFF sa »Životom od milijun dolara«, u kojem se pozabavio nikad riješenim financijskim skandalom udruge Hrabro dijete povezanim s tragičnom sudbinom petogodišnje Nore Šitum.

Provjerena Pulska filmska tvornica dolazi s »Improvizacijama« Marka Zdravkovića-Kunca, prateći tri beskućnika koji su svoje utočište pronašli na autobusnoj stanici u Puli.

Opatijske snage predstavlja Damir Tomić, čiji je komad »Uklonimo govor mržnje« uvršten u off program, snimljen s pečatom opatijske Gimnazije Eugena Kumičića. A »Bijelo smeće« Sunčice Ane Veldić apokaliptični je prikaz odlagališta smeća na zagrebačkom Jakuševcu.

Turizam i priroda

Za razliku od netom završenog Locarna, koji preferira ono eksperimentalno u doksu, programeri LFF-a zaziru od radikalnog pristupa, s tek jednim naslovom koji igra na ono što u dokumentarnom filmu danas rade autori poput Dane Komljena i Bena Russella  – hvaljeni »Skoro ništa« u režiji Ane Hušman opisan je kao »suigra prostora koji je prisvojio turizam i prirode u kojoj se on dešava«, a koji je kao višekanalna videoinstalacija već prezentiran u riječkom Malom salonu.

Sličnu trajektoriju slijedi i ovogodišnji pulski laureat Igor Bezinović, čiji će »Kratki izlet« u sklopu pretprograma LFF-a biti prikazan 19. kolovoza u bivšem motelu Panorama. Odabir prikazivačke lokacije nije slučajan.

No budući da Bezinovićev film govori o nekim drugim ruševinama, možda bi bilo relevantnije da je ta ista lokacija odabrana za projekciju jedne od epizoda dokumentarne serije »Betonski spavači« o propadanju naših ahitektonski vrijednih zdanja, recimo, onu fokusiranu na ruševinu zvanu Haludovo.

Paradoksalno, i samo zdanje opatijske Ljetne pozornice danas je svojevrsna ruševina koja za Bezinovićev komad ustvari predstavlja prirodni habitat, iako bi svaka intervencija u njen prostor, bilo u smislu natkrivanja ili nekog drugog »fensi« rješenja, narušila njenu priču.

Inače LFF donosi i neke provjerene naslove poput genijalnog »Oni samo odlaze i dolaze« Borisa Poljaka, Lukanovićevu »Pijanu ulicu«, Juričanovog »Gazdu« i »After Party« Viktora Zahtile, koji hrvatskom filmskom queeru vraća dignitet koji on zaslužuje. A tu su i oni autorski haiku dragulji, poput »Parade« Arijane Lekić-Fridrih i »Uzdanice«, u režiji Antona Mezulića, o mladom ambicioznom političaru koji se pokušava uspeti u stranačkoj hijerarhiji.