Nikad trivijalna

Budući da se bavite nekomercijalnom glazbom, jeste li ikad pomislili da će neke od vaših skladbi postati hitovi?

– Prvu vijest iz Croatia Recordsa o mojem »Greatest Hits Collection« CD-u primio sam s nevjericom. Najveći hitovi, pa još jazz hitovi,  to mi baš nekako…  hoću reći, jazzom se baš i ne baviš da bi skladbe postale hitovi, a s druge strane, slušatelji određuju koje su skladbe hitovi, a koje nisu. No, na ovom CD-u hitovi se odnose na »crossover« skladbe, dakle na glazbu koju sam tijekom vremena skladao »iz jazza«, ali obrađujući ili tradicionalnu glazbu, ili tekstualne predloške, ili naprosto »remodelirajući« glazbu visoko tiražnih autora i izvođača s naše pop scene.

Kako ste zadovoljni odabirom?

 – Ovo prije svega nije CD za jazz čistunce. Odabir pjesama je namijenjen ljudima koji slušaju jazz kao background – u automobilu, na poslu, dok rade nešto drugo ili pak ispijaju kavu, dakle onima koji vole ugodnu glazbu u ambijentu. No, slušatelja tog profila je danas najviše. Naime, jazz jest jednom bio pop glazba – od 1930-tih do 1950-tih. Korijeni toga vukli su se i kod nas, po festivalima zabavne glazbe, pa gotovo do konca stoljeća – »core« orkestri na svim našim festivalima bili su big bandovi – tako da u nas mnogobrojne i isključive jazz publike faktički nikad nije ni bilo.

No zato postoji publika sa sklonošću glazbi koja je, s jedne strane ugodna za slušanje, ili radiofonična, a s druge nije trivijalna, ili je čak vrlo složena. Na »Greatest Hits Collection« CD-u nalaze se mahom takve skladbe, i to zahvaljujući izrazito pametnom odabiru urednika Amira Bahtijarevića. Osim što je urednik izdanja, on je od prvih dana moje hrvatske jazz karijere uz mene i najbolje poznaje moj opus.

Sjajna sinergija

Kako birate narodnu glazbu koju želite prikazati na nov način? Naime, na CD-u ima i tih skladbi.

– Po onom »klik« efektu – što mi se svidi na prvo slušanje, i to ispadne da su uglavnom najstariji napjevi, s najmanje intervencija, dakle netaknuti. Tada se dade svašta uraditi, takva glazba vrlo je zahvalna za obrade i reinterpretacije. »Ivan Klakar« je jedna od takvih recentnih obrada.

Kako pristupate obradama narodne glazbe?

– Tradicijsku glazbu uvijek nastojim obraditi »iznutra«, dakle iz srži same pjesme. Nikako ne bih htio činiti »glazbeno zlodjelo« i obraditi pjesmu bilo kako, samo da bude drukčija od originala. To može svatko, no s rizikom da »ubije« pjesmu. Meni je bitno da skladba kroz obradu dobije još jasniju i dublju svoju osnovnu bit, da je to upravo ta pjesma, ali da zvuči kako je uvijek mogla, ili »trebala« zvučati.

 Za sve izvedbe na albumu karakterističan je poseban, mekan zvuk. Kako ste ga ostvarili?

 –  To je, valjda, nekakav osobni pečat, nije da namjerno skladam u tom pravcu, kao, mekano, nježno… jednostavno na taj način pristupam glazbi. Recimo da su moji glazbeni ideali negdje na horizontu takvih vizija. Ne znači to da nisam sklon i drugim idiomima, jer odrastao sam na Zeppelinima i Hendrixu, ali ovaj se drugi pristup godinama isprofilirao kao bliži onome čemu težim.

 Producent ste svih izvedbi. Kako pristupate producentskom poslu?

 Što je najvažnije za dobrog producenta?

– Strpljenje. Dugotrajni rad na glazbi koja je za sve ostale »gotova«. Ponekad se detalji mijenjaju mjesecima, vraćaju na ponovno preslušavanje, pa opet… sve dok u jednom trenutku ne odlučite da je dosta i da pjesma može van. Glazbena produkcija nikad ne dovršava pjesmu, ona se uvijek u jednom trenutku samo zaustavlja, kada je svima dovoljno dobro da bi se stalo. Inače može otići u nedogled – više ovog, manje onog…

Volite suradnje s pjevačima, što je također zastupljeno na ovom CD-u?

– Te su suradnje inicirane uglavnom od strane pjevača/izvođača. Oni su prvi koji su prepoznali nešto u mom opusu što bi htjeli čuti u svojoj glazbi, a ja sam tu samo da nađem poveznice i da to učinim mogućim. I kada nastanu skladbe koje zvuče na »njihov« način, a opet, u sofisticiranoj obradi i izvedbi, tada smo stvorili autetični i neinvazivni »crossover«.

 Razmišljate li o njihovom karakteru kad pišete glazbu koju ćete zajedno izvoditi?

– Naravno, to je potpuno individualiziran pristup. Rekao sam da svakoj takvoj suradnji prethodi duboka analiza glazbe, sklonosti, gotovo pa psihološka procjena, upoznavanje, puno, puno razgovora o glazbi uopće, i tek tada se uspinjemo prema »nitima inspiracije«, kad pouzdano znam koje su nam od tih niti zajedničke. Nadam se da se upravo to i čuje na suradnjama poput onih s Josipom Lisac ili Oliverom Dragojevićem.

 U suradnji s njima postigli ste da osvijeste neke do tad nevidljive mogućnosti. Kako ste to uspjeli?

– Ja sam igrač na »duge staze«, a sve ove suradnje traju još i danas, jer se stalno mijenjaju. O Oliveru, kao i o Josipi, u medijima je puno rečeno, ali uvijek u kontekstu estradnih ili promotivnih informacija. Međutim Oliver i Josipa imaju još nešto – izrazito snažnu umjetničku crtu. Kad kažem umjetničku, mislim na kreativnu, otvorenu, improvizaciji sklonu osobinu. Osim toga, oni su izuzetno vješti glazbenici-izvođači najvišeg ranga. Za mene je manje važna informacija koliko je netko dobio Porina ili prodao CD-ova, od one o tome koliko je tko umjetnički otvoren i nadaren i koliko je nekome zaista stalo do dobre, vrhunske glazbe, kao i da li se ona zaista duboko osjeća. S takvim ljudima imam puno toga zajedničkog, i imamo o čemu pričati.

Parapsihološka veza

 Je li takva i suradnja s Meri Trošelj?

 – Meri Trošelj je u bendu od samih početaka, a znamo se još od Palacha početkom 1980-tih. Kroz sve faze, mijene i promjene, ostali smo glazbeno zajedno do danas. Znači tu postoji »parapsihološka« veza, recimo slična onima u free jazzu – kao kad jedan pomisli, a drugi to otpjeva/odsvira. Takav je sukus naše suradnje, ako se to može nazvati suradnjom. Mi smo vrlo, vrlo bliski u promišljanju glazbe i zato je to naprosto veza koja traje.

 Kakav je sukus suradnje s Tinom Vukov?

– Tina je nešto posve drugo. Izuzetno talentirana, sjajna mlada umjetnica koja još uvijek istražuje, traži svoj osobni pečat, izraz, što je jako vrijedno – upravo ta želja da se pronađe, »nezadovoljstvo« trenutnim. U glazbi, a i čitavoj umjetnosti, najgore je kad stanemo i kažemo: »evo, to je to, našao sam, dalje ne idem!« Mora se dalje, drugačije. Uvijek.

Većina glazbenika s kojima ste ostvarili izvedbe uvrštene na ovaj album dolazi iz kvarnerskog područja. Možemo li govoriti o svojevrsnom fenomenu koji se krije iza naziva »Kvarnerski jazz krug« i smatrate li se pripadnikom?

– Bio bih oprezan s terminima kao »jake snage«, »krugovi« ili s bilo čim što od nečega, što je u suštini samo glazba, stvara sportske timove. Nemam apsolutno ništa protiv sporta, dapače i sam sam sportaš, ali protiv sam kolektivnih atributa tamo gdje to naprosto nije bitno.

Činjenica je da se dosta glazbenika koji dolaze s područja Kvarnera smatra jazzistima, no što to uopće znači ako je većina tih mladih ljudi ili u Zagrebu, ili recimo, ako statistički u 9 od 10 svojih nastupa ne sviraju jazz glazbu? Jesu li kvarnerski i jesu li jazz? Ne bih rekao.

Neusporedivo je važnije kako i koliko kvalitetno tko svira, pjeva ili piše glazbu. Nije bitno što piše na službenim potvrdama i priznanjima, bitno je što tko može kad se nađe »u ringu«, na pozornici. Tu se sve vidi i čuje, tu ni jedna potvrda ne pomaže. Moj profesor s Berkleeja, Larry Monroe, rekao mi je jednom nešto sjajno: »Ako znaš svirati, Berkleejeva diploma ti ne treba, a ako ne znaš, ni Berkleejeva diploma ti neće pomoći«.