Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
23. siječnja 2020.
Tvorac žanra cyberpunk i gost riječke "Republike"

Intervju Bruce Sterling: Napisat ću roman o Rijeci

Bruce Sterling / Foto Marko GRACIN
Bruce Sterling / Foto Marko GRACIN
Autor:
Objavljeno: 21. srpanj 2013. u 22:09 2013-07-21T22:09:39+02:00

Jesmo li toliko ovisni o tehnologiji da se ne možemo vratiti? Da! Ako nestane struje, velik dio grada će umrijeti. Ali i sada u Rijeci postoje »mrtvi« dijelovi grada, u kojima je tehnološka osnova njihova postojanja nestala – imate tvornicu papira, ali ne i jeftino drvo za njegovu proizvodnju, tvornicu torpeda, ali nema više potrebe za torpedima...

Za čovjeka koji je »izmislio« cyberpunk, Bruce Sterling prilično je kritičan prema nekim njegovim postavkama. Kao što je, recimo, piratstvo... Kao SF pisac, prilično je kritičan prema SF žanru... No, te sitne kontradikcije, pogotovo »u kombinaciji« sa živahnim istraživačkim umom čine ga vrlo zanimljivim sugovornikom.

U Rijeku je stigao na festival Republika na kojem sudjeluje kao predavač, no i inače je čest gost na »balkanskim predjelima« zahvaljujući braku s aktivisticom, novinarkom i književnicom Jasminom Tešanović, pa kaže da je sve bolje upoznat s lokalnom kulturom te da ga je iskustvo s ovih prostora mnogočemu naučilo. U parku Rikarda Benčića, u svojevrsnom post-modernom ambijentu, razgovaramo o tome kako je nastao jedan od najutjecajnijih literarnih žanrova druge polovice 20. stoljeća.

 
Uz nekolicinu drugih autora, među kojima je i William Gibson, stvorili ste žanr cyberpunka. Nije to malo postignuće, stvoriti novi literarni žanr, kako vam je to pošlo za rukom?
– Pa, netko drugi ti mora reći da si to napravio, ne možeš to sam ustvrditi. Ovdje se radilo o zapravo pet ili šest ljudi koji su bili u središtu toga, koji su imali »krug pisaca«, međusobno razmjenjivali pisma i kasnije e-mail poruke. Vodili smo teoretske rasprave, određivali ono o čemu nam je važno razgovarati i koje literarne teme valja otvarati. Uglavnom su to bile one o kompjutorima, jer je ta tehnologija u to vrijeme postala »očita«. Zvali smo se The Movement kad smo trebali koristiti neke oznake. Tek kasnije, kada su kritičari počeli govoriti o našem radu, shvatili su da smo radili na sličan način, imali »unutarnje šale« za grupu, i simbole prepoznavanja ugrađene u priče... Uglavnom, možeš tvrditi da si stvorio »pokret«, ali netko drugi to mora primijetiti da bi doista i bilo istinito. 

Slobodna država Rijeka

Čuo sam da planirate napisati knjigu koja bi se temeljila na Rijeci? 
   – Istraživao sam puno period Slobodne države Rijeka, to je neobična epizoda s mnogo povijesnih pouka za današnje vrijeme, i volio bih pisati o tome. Bila je to vrlo kratka, vrlo neobična epizoda s lijepom poezijom i fantastičnom umjetnošću, ali i vrlo negativna, uz rođenje fašizma, ubojstva, droge... Ima vrlo visoku novelističku kvalitetu, to je bio jedan socijalni laboratorij. Možda napišem znanstveno-fanatstični roman u kojem ću iskoristiti ta iskustva, ali na način da pitam – kako bi ta Rijeka izgledala danas, gdje bi se mogla dogoditi?

Kako biste opisali cyberpunk?
   – Uvijek me zanimala znanstvena fantastika, još od ranijeg vremena pulp-romana, bilo mi je zanimljivo kako se te priče uvijek razvijaju u drugačijem vremenu i na drugačijim mjestima. Kad sam bio mlad, želio sam znati što mogu dodati toj literarnoj tradiciji, što mogu reći, a da nije dosad izrečeno. Trebalo mi je mnogo vremena da to shvatim... Cyberpunk je podvrsta znanstvene fantastike, stvoren krajem sedamdesetih i procvao tijekom osamdesetih te postao vrlo popularan u devedesetima. Danas su neke stvari već klasici – nedavno je izašlo luksuzno izdanje romana »The Difference Engine« (Sterling ga je napisao s Williamom Gibsonom, tvorcem kovanice cyberpunk i autorom kultnog romana Neuromancer, op. D. Ž.), s hrpom citata na poleđini, pisaca koji govore kako je na njih utjecao, pedagoga koji ga koriste u nastavi... Uglavnom, nekad se to smatralo neobičnom, drugačijom knjigom. Danas to zovu prvim »steampunk« romanom. Ali, mi to nismo znali, jednostavno smo radili ono što smo smatrali da je važno i dobro. 
   
Znanstvena fantastika često je korak ispred svog vremena, uz vizionarske opise tehnologija koje znanost tek kasnije otkriva...
– Znanost i znanstvena fantastika funkcioniraju na različitim principima. Ne biste mogli u znanosti reći: hej, otkrio sam ovu važnu stvar o funkcioniranju moždanih neurona koja me doista rastužila! To bi poništilo valjanost otkrića. Znanost je objektivna i lišena emocija, a umjetnost počiva upravo na emocijama. Poštujem znanost i znanstvenike, kao i znanstveni diskurs, i teško bih mogao reći da je ista stvar napisati kratku priču o slijetanju na Mjesec i konstruirati stroj koji to doista može napraviti. 

Pa i Microsoft krade stvari, patente

U predgovoru za knjigu »Hacker Crackdown« napisali ste da »informacija želi biti slobodna«. Kakav stav imate prema piratstvu na mreži? 
   – Problem je u tome što su svi duboko zahvaćeni piratstvom. Slična je sitacija kao čovjeku koji je živio u Sovjetskoj Rusiji u sedmdesetim godinama, kojem postavite pitanje: kako se osjećate zbog otuđenja sovjetske imovine? Očito, loše. Ali, problem je u tome što je trulež toliko zahvatila društvo da su svi sudjelovali u »misapropriaciji« sovjetske imovine, čak i vaše cipele su bile otuđene! To je razina koruptivnosti koja je danas prisutna vezana uz piratstvo, nemoguće ju je izbjeći. Pa i Microsoft krade stvari, patente! I oni se bave piratstvom. Sram me je takve situacije, ali ne vidim izlaz. Osim toga, ta globalizacija koju perpetuira Internet naškodila je lokalnim kulturama na mnogo načina i regionalnim jezicima poput hrvatskog, zbog dominacije engleskog na mreži. 
   Mnogi ljudi na ovoj konferenciji ne bi se složili s vama. Rekli bi da Internet ima mnogo dobrih stvari – omogućava većem broju ljudi slobodno izražavanje, potiče stvaralaštvo, olakšava pristup informacijama... 
   – Ima nekog smisla u tim argumentima, ako govorimo u ovoj grupi. Ali odite u neko malo selo na hrvatskom kontinentu, i naći ćete čovjeka koji se pita: Gdje su moje novine. Čitao sam novine svakog dana 70 godina, a onda su nestale. Kako da sada dođem do informacije? A na TV-u su bili hrvatski glumci, a sada su samo ove čudne nerazumljive stvari iz Amerike, Indije, Meksika. Benefit koji imaju ljudi poput onih okupljenih na ovoj konferenciji znatno je umanjen uništenjem kulture toga čovjeka.

Ali, ponekad fikcija može dati ideju koju znanost kasnije slijedi, upravo kao u slučaju slijetanja na Mjesec koje je prvi puta opisano u romanima Julesa Verna.

– Da, to se ponekad događa. Neke stvari doista uđu u javni diskurs, pa čak i znanstveni, primjerice, kao Frankenstein Mary Shelley koji je danas postao opća imenica i koristi se u svim područjima života. Postoji i druga strana, kao stranica »Third Culture« (Treća kultura) koju vodi John Brockman, na kojoj znanstvenici svoja otkrića stavljaju u društveni kontekst, literarno ih predstavljaju, govore o mogućim pozitivnim i negativnim utjecajima, moralnim implikacijama... To je ono što, zapravo, pokušava raditi i znanstvena fantastika – progovoriti o tome kakav je utjecaj tehnologije i znanosti na društvo, njegovu moralnu strukturu. Nažalost, to često radi prilično loše.

 
Zašto to kažete?
– Zato što je istina. Znanstvena fantastika dio je popularne kulture i uglavnom se oslanja na senzaciju, osjećaj udivljenja, nije na tragu antropologije ili kulturalnih studija ili neke druge znanstvene metode. Ako ja kao pisac znanstvene fantastike pišem o novoj tehnologiji, to će biti ispričano iz specifičnog gledišta, i to će uglavnom biti uzbudljivo, neobično, provokativno, možda i satirično, ali ne, primjerice, političko, proskriptivno ili metafizičko. 
   
No, ipak, znanstvena fantastika postavlja filozofska i etička pitanja o tome što nas čini ljudima, koje su naše moralne granice... Primjerice, velik dio vašeg rada smješten je u Shaper/Mechanist svemir, pri čemu ste predstavili dvije moguće buduće verzije čovječanstva – jedna frakcija »poboljšana« je tehnologijom, druga genetskom manipulacijom. 
– Kad sam pisao te knjige, čitao sam mnoge knjige znanstvenika, primjerice Freeman Dyson napisao je izvrsnu knjigu »Uznemiravanje svemira« u kojoj je opisao neke moguće posljedice kibernetike i genetskih istraživanja. Promatrajući to što je napisao, shvatio sam da se velik dio znanstvene fantastike boji uhvatiti u koštac s tim vrlo važnim i problematičnim pitanjima. Stoga sam napisao knjigu koja je zapravo pokušala dati odgovor na pitanje »što kad bi bilo«, i postala je značajnom jer se dotaknula tih metafizičkih pitanja. To je uznemiravalo ljude, ta borba između osoba koje su izabrale različite metode da se otarase ovog »ljudskog stanja«. To je puno više uznemirujuće nego tipične »stripovske« verzije bitki u otvorenom svemiru. 

Vjerujete li da su ta pitanja kojih ste se dotakli nešto neizbježno, nešto čega se moramo bojati, ili nešto čemu se moramo veseliti? Je li taj proces u kojem ljudska evolucija radi novi korak već započeo?
– To se već, vrlo polako, događa svuda oko nas. Evo, recimo danas, moja supruga Jasmina i ja sjedili smo na ručku i vidjeli smo čovjeka s dvije prostetičke noge. Hodao je u kratkim hlačama uz more, pokazujući svoje »kibernetičke« noge. To će se tako događati – nije čovjek izašao na ulicu i vikao »ja sam polu-kiborg«. Iako je, tehnički, bio polu-kiborg i nije se sramio to pokazati. Ljudi su ga gledali, neki su bili uznemireni, ali većina je shvatila da on zapravo želi poslati svojevrsnu političku poruku: Možda više nemam svoje noge, ali još uvijek sam jedan od vas. Nemojte me zbog toga tretirati drugačije. Još uvijek sam čovjek, i mogu vas pretući s mojim jakim metalnim nogama. 

Hoćemo li, međutim, doći do situacije kad će naši ljudski dijelovi biti u manjini, kada se više nećemo moći zvati ljudima?
– Taj dan će svakako doći. No, to je manje moralni, a više semantički problem definicije »ljudskosti«. Kaže li pravo da više nisi čovjek, kaže li crkva da nisi čovjek, kažu li žene da više nisi čovjek? To je moralno pitanje, ali svakako i pravno, lingvističko, političko, metafizičko... Doći će jedan dan kad će se netko pogledati u ogledalo i shvatiti – više nisam čovjek. Mnogima će se to dogoditi, bit će »post-ljudi«. 

Mislite li da je već danas naše društvo veoma ovisno o tehnologiji?
– Da, naravno. 

Bismo li mogli preživjeti bez nje?
– Odgovorit ću vam parabolom. Bili smo na dvorcu Trsat, gledao grad Rijeku, i mogao jasno vidjeti valove u kojima je tehnologija »osvajala« grad. Neke vrste zgrada su nemoguće bez tehnologije, kao neboderi na obrubu grada, koji imaju takav oblik i visinu zbog električne energije. Ako nestane električne energije, one će postati neupotrebljive – neće biti dizala, svjetla, neće se njima moći kretati, neće raditi sustavi grijanja i prozračivanja. No, u starom gradu još uvijek će se moći živjeti, jer su te zgrade i građene kada nije bilo tehnologije, bez namjere da se prilagode tehnologiji. U njima se može živjeti u stilu 19. stoljeća – uz petrolejke, svijeće... Jesmo li toliko ovisni o tehnologiji da se ne možemo vratiti? Da. Ako nestane struje, velik dio grada će umrijeti. Ali i sada postoje »mrtvi« dijelovi grada, vrlo u stilu Detroita, u kojima je tehnološka osnova njihova postojanja nestala – imate tvornicu papira, ali ne i jeftino drvo za njegovu proizvodnju, tvornicu torpeda, ali nema više potrebe za torpedima... Takve stvari nestaju čitavo vrijeme, tehnologija se rađa i nestaje. 
   
Govoreći o umirućoj tehnologiji, nedavno se u novinama spominjalo da je posljednji telegraf u Indiji prestao s radom. A par godina ranije pisali su se »epitafi« za pisaće mašine, no sada se čini da se one vraćaju – ruska obavještajna služba naručila je nove pisaće mašine zbog straha od špijuniranja... Takvim pitanjima nestajanja i oživljavanja tehnologije bavite se u projektu »The Dead Media«?
– Ne vjerujem da će se telegraf vratiti u funkciju, kao niti pisaća mašina. Mislim da je to bila samo dobra zajebancija ruskih službi na račun NSA. Poanta je, međutim, da tehnologija ne umire i vraća se u istom obliku, već postoje ciklusi, rotacije tehnologije. U glazbi se to možda i najočitije događalo, jer je tehnologija »šetala« između »audiofilske« varijante i prenosivih medija. Prvo smo imali velike, teške komplicirane sustave, zatim su u modu došli prijenosni kazetofoni, pa opet glazbene linije, pa walkmani... Slični ciklusi su i u računalnim sustavima – malo se moć daje korisniku, malo serveru, a nekako predviđam da će sve završiti »osobnim oblakom« u kojem bi mogao pohraniti vlastite misli i sjećanja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.