Tae Hwan Choi, tako se zove. Ili Choi Tae Hwan. Nismo sigurni što je ime, jesu li dva imena i jedno prezime ili obrnuto, nešto nam je pojašnjavao oko toga, ali sad je to nebitno. Značenje njegova imena na južnokorejskom je »velikazvijezda«. No, njegov motocikl honda super cub postiže maksimalnu brzinu od 70 kilometara na sat.

Dvadesetdevetogodišnji Choi ga je kupio za oko dvije tisuće dolara, ali ne zato da bi se vozikao od kuće do posla po rodnom Seulu. Dok ljudi kupuju skutere samo za kratke relacije, Choi je imao posve drugu misiju kupujući skuter – obići svijet. I evo ga u Rijeci, u hostelu Dharma, nakon 15.000 kilometara koliko ih je prevalio otkako je 5. lipnja krenuo iz Seula, a u međuvremenu je prošao kroz Rusiju, Litvu, Latviju, Poljsku, Češku, Austriju, Švicarsku Sloveniju... Još danas će biti u Rijeci, onda će do Splita i Dubrovnika, zatim u BiH, Crnu Goru, Albaniju, pa u Italiju, Francusku, Veliku Britaniju, Španjolsku, Portugal i brodom do Maroka. To mu je cilj. Potom će skuter koji mu je itekako poslužio svrsi i u čiji prtljažnik mu je stalo sve što mu treba – od laptopa do odjeće i kozmetike, brodom poslati u Seul, a on će avionom kod prijatelja u posjet u New York.

– Tek tad ću odlučiti hoću li još putovati, zasad još ne znam, ne znam ni kad ću točno stići u New York, ali mislim da će to biti negduje u studenome, kaže nam Choi, izuzetno srdačan, topao i neposredan mladić s kojem smo razgovarali na terasi Dharme. Iskreno, podsvjesno očekuješ nekog čudaka, slijepljenje kose koji se nije okupao tri mjeseca, koji gleda u nebo i govori ti kako mu je netko odozgora dao znak da ide na put. Očekuješ da će pričati o svojoj neukrotivoj prirodi, o hranjenju crvima.... a naiđeš na urednog i druželjubivog mladića iz susjedstva, punog manira, duha i mladosti, druželjubivog i nimalo čudnog. Čovjek se naprosto odvažio na neuobičajeno putovanje. Kaže da je u Hrvatskoj završio slučajno, još slučajnije u Rijeci.

– U Sloveniji su mi preporučili da svakako vidim i Hrvatsku. Sutra ću do Splita i do Dubrovnika, kaže nam. »Pa do Dubrovnika vam nije baš blizu«, kažemo mu i odmah se posramimo. Što je njemu do Dubrovnika nakon 15 tisuća kilometara? Intrigantno je što skuterom ne može na autocestu, pa je njegov put krivudavim cesticama duži, ali bolji za upoznavanje krajolika i specifičnosti zemalja i gradova kroz koje prolazi. Dosad je zajedno s gorivom na ovome putu potrošio dvije tisuće dolara, no cijena mu nije bitna. »Vozim samo danju, noću spavam, uglavnom u hostelima«, kaže nam. Dakako da je mogao kupiti zvijer od tisuću ili koliko već kubika i njom putovati, ako već ne automobilom ili avionom, no, to je, kaže, »previše obično«.

– Nemojte me krivo shvatiti, ja ne želim biti neobičan, nije to stvar po kojoj bih se želio istaknuti od drugih, ne znam ni bih li se voli istaknuti. Ne znam zašto sam i kome htio dokazati da se svijet može proputovati i na skuteru, iako si na cesti u svojevrsnoj opasnosti bio na skuteru ili velikom motoru Želim pokazati svijetu da ako želiš putovati, možeš obići svijet i na skuteru. Imam svoj blog gdje sve objavljujem, a i puno pratitelja na instagramu, kaže i dodaje da mu je otac, kad je čuo za njegov naum rekao – ako učiniš nešto tako opasno, ti više nisi moj sin, a prijatelji i kolege s posla su mu rekli da je »crazy«. Ostali smo iznenađeni kad smo čuli da on dosad nije bio nikakav freelancer ni sklon avanturama. Dapače, potpuno suprotno. Chai je profesionalni vojnik, posljednje tri godine bio je oficir. Ostavio je svoj posao, kaže zauvijek. I nije se, tvrdi, u njemu ništa iznenada prelomio, niti je zamrzio posao.

– Nekako sam odrastao, nisam više dječak, ne volim rat, ne volim pomisao na rat, pomisao da bih na bilo kakav način mogao utjecati na nečiju smrt, ne volim pušku, ali volim moje prijatelje i kolege vojnike. Oni jako zaziru od Rusa, jako ih se boje i čudili su se kad su vidjeli da ću skuterom prijeći duž cijele Rusije. Moram vam reći da su Rusi predivni ljudi, ali njihova policija je ružni dio mog putovanja. Ne znaju ni jednu riječ engleskog osim – »give a money«, nekoliko puta su me zaustavljali na cesti bez ikakva razloga i tražili novac, iako su mi svi dokumenti bili uredni. A Rusi kao narod – izvanredni. Bilo mi je nezgodno naći smještaj, jer samo u Moskvi imaju hostele, a u ostalim mjestima sam spavao u gostionama, bilo me ispočetka malo strah, ali to se pokazalo bezrazložnim. Pitamo ga i za tehničke stvari. Odjeću pere ručno – ili u hostelu ili vani na jezeru. Znatiželjan je, ispituje nas o Rijeci, što autohtono i gdje pojesti i svjetski bi čovjek bio i da nije obišao svijet. Sretan ti put, Choi!