Aida Ljubičić: Ivan nije dosadan, on je fascinantan!

Što je veći pritisak, to je Ivan mirniji. Ljudi misle da je dosadan, ali meni, kao koleriku, to je fascinantno! Misli da je to rezultat jedne sasvim drugačije percepcije života. Njegov je put bio posve drugačiji i ni izdaleka se nije dao naslutiti put od ratnog izbjeglice do viskopozicioniranog tenisača

Pravnica ste po struci, koristi li vam to znanje?  – Naravno! Uvijek se šalim da smo bogatstvo uštedjeli na odvjetnicima. U svijetu su to zaista veliki iznosi koji se plaćaju odvjetničkim kućama. To je znanje uvijek potrebno. Inače ja sam oduvijek željela studirati pravo. Jedino što je problem što moja diploma Zagrebačkog sveučilišta  ne vrijedi u inozemstvu. Zbog toga razmišljam, kad djeca malo porastu, upisati još neki fakultet vani jer nemam osjećaj da sam gotova sa školovanjem.

Kako njegujete svoj izgled, imate odličnu figuru s obzirom na to da imate bebu od šest mjeseci?  – Nisam opterećena izgledom na način da moram izgledati kao model i biti u formi već  tri tjedna nakon poroda… Moj ideal ljepote nikada nije bio kreiran prema mršavicama.  Bivša sam sportašica, naime bavila sam se aktivno atletikom pa su mi do danas ostale neke korisne navike. Uvijek sam se željela osjećati dobro i snažno, to su i danas ostali moji ideali ljepote. Dva puta tjedno moram napraviti nekakav trening, a najviše volim  trčati jer to možeš uvijek i svugdje, obuješ tenisice i kreneš. Ponekad odem u teretanu. Važno je samo da se dobro oznojim.

a nam je netko rekao da će Ivan postići takav uspjeh i da će to ovoliko trajati i da će ovako izgledati, ne da bismo odmah potpisali, već bismo jurili kod javnog bilježnika usred noći na ovjeru ugovora! – otkriva nam Aida Ljubičić, supruga hrvatskog teniskog šampiona koji je svoj posljednji meč odigrao u Monte Carlu 14. travnja i time završio svoju dvadesetogodišnju igračku karijeru.

No, bez puno žaljenja, jer prema riječima njegove supruge Aide koja s njim dijeli svaku pobjedu i poraz već od njegova prvog ATP boda, Ivan je iskoristio svaki trenutak i mogućnost koja mu se pružila. Visok plasman trećeg tenisača svijeta u 2006. godini, ali i stalno mjesto u top 10 do samog kraja njegove karijere dovoljno govori o uspjehu.

  Sve je započelo kao prijateljstvo u riječkim đačkim klupama koje se nakon nekoliko godina pretvorilo u vezu, danas okrunjenu brakom i dvoje djece, četverogodišnjim Leonardom i šestomjesečnom Zarom. Vedrina i optimizam koje iščitavamo na licu Riječanke Aide Ljubičić već sada govore da njihovo druženje s tenisom nikada neće prestati, a tu činjenicu krijepe i brojne ponude koje je Ivan dobio. Povod više za ovaj razgovor bio je i ATP turnir u Umagu, gdje je ove godine Ivan stigao kao gledatelj, prisjećajući se svoje prve pobjede u karijeri ostvarene upravo na Umaškim terenima.  

Mislim da je ovaj razgovor najbolje započeti od kraja, naime vaš suprug Ivan Ljubičić je prije nekoliko mjeseci objavio kraj igračke karijere, je li vam to promijenilo životne navike? 

  – To je postalo često pitanje u posljednje vrijeme, ali zaista, čak i kad smo donosili odluku, nikada nismo razmišljali i očekivali da će se u našem životu mnogo toga promijeniti. Ivan će zauvijek ostati vezan uz putovanja i tenis. Mi nismo ljudi koji će sad sjesti i reći »e, sad smo tu«. Pripremali smo se zadnjih godinu dana na ovo. Često smo i mnogo razgovarali, tako da to i nije bio veliki šok. Istina, nemam još osjećaj da je sve gotovo, jer i dalje smo u kontaktu s tim svijetom… Možda će mi to sve biti jasnije za neko vrijeme…

  Smatrate li da se to dogodilo u pravom trenutku? 

  – Da, mislim da je bilo pravo vrijeme.

  Žalite li pomalo za danima koji su prošli? 

  – Zaista nemamo za čim žaliti, Ivan je iskoristio sve do kraja. Uživali smo u tom životu maksimalno, a sad je vrijeme za neke druge stvari.

  Što ste očekivali na početku? 

  – Ivanova priča je toliko čudesna da bi u tom trenutku svako očekivanje bilo izraz nezahvalnosti. Jedino što sam ja očekivala, ili preciznije što sam znala, jest da će Ivan biti najbolji u svemu čemu se bude posvetio. On je jednostavno takav. Ipak, tenis je nevjerojatno težak i zahtjevan, nismo mogli ni sanjati da će uspjeti na toj razini. Da nam je na početku netko rekao da će ući u top 100, zvučalo bi nam sjajno, a kamo li da će se dogoditi ovo što se dogodilo, da je ušao u top 10… To je nevjerojatna priča.  

Nema više laganja

Vaš suprug ima neobičan karakter za tenisača, mnogi su njegovi kolege na terenu prilično nervozni, euforični, u svakom slučaju iskazuju emociju na pritisak, a vaš suprug je vrlo smiren, gotovo nevjerojatno. Kako uspijeva? 

  – Da, mnogi se tenisači ponašaju na terenu sasvim drukčije. Izvan terena su sasvim mirni i staloženi, a na terenu se svađaju sa sucima, sami sa sobom i protivnicima… Mislim da je to zato što pod pritiskom nema više laganja, ponašaš se instinktivno, izlazi ono prvo iz tebe. I to je to, to zvuči nevjerojatno, ali to je Ivan. Što je veći pritisak, to je Ivan mirniji. Ljudi misle da je dosadan, ali meni, kao koleriku, to je fascinantno! Takav je i u životu, pod pritiskom funkcionira savršeno. Njegov trener Ricardo i ja šalili smo se da ćemo sad, kad je prestao igrati, morati smisliti neki pritisak kako bi mogao nastaviti uspješno funkcionirati.

  Što smatrate glavnim uzrokom ili razlogom takvog ponašanja?

  – Misli da je to rezultat jedne sasvim drugačije percepcije života. Njegovi teniski počeci nisu bili uobičajeni. Njegova karijera nije započela na način da su mu roditelji plaćali da igra u klubovima s privatnim trenerom… Njegov je put bio posve drugačiji i ni izdaleka se nije dao naslutiti put od ratnog izbjeglice do viskopozicioniranog tenisača.

  Sjećate li se nekih ekstremnih situacija, pobjeda ili poraza?

  – Naravno da je bilo poraza koji su teško pali i pobjeda koje su bile prekrasne… Ali ja sam zaista imala sreću da živim s čovjekom koji nikad nije dramatizirao nakon poraza.

  Kakva reakcija je konkretno pratila poraz?

  – Nakon nekoliko sati ispričao bi svoje i to je bilo to…

  … a što je sa stresom prije meča?

  – Uvijek je bio koncentriran i odsutan. Turniri su vrlo specifični, svi su jako koncentrirani, u svom filmu, u tome što rade, i ne smiju ih pogađati stvari izvan toga.  

Nisam bila isključena

Je li vam bilo teško, jeste li se ponekad osjećali isključenom?

  – Ne, jer ja sam uvijek bila prisutna od samog početka, od prvog ATP boda. I Ivan je bio navikao na to. Nikada nisam bila isključena iz priprema, a ni u razgovorima poslije meča. Zapravo, uvijek je to bio trojac: Ricardo, Ivan i ja. Tu sam bila privilegirana jer ima puno teniskih parova koji to ne dijele tako. Nas troje bismo uvijek sjeli zajedno za stol i razgovarali, i kad je igrao loše, i kad je igrao dobro.

  Možda mu je baš ta povezanost s vama i stabilnost u privatnom životu omogućila i uspjehe na terenu. Naime, poznato je da mnogi tenisači nakon prestanka karijere poprime neku sasvim drugu dimenziju. Prisjetimo se primjerice Beckera koji je odjednom postao popularan po ljubavnim skandalima?

  – Ne samo on, velika većina ima tu potrebu za nadoknadom. Mislim da je problem u tome što svi ti ljudi povjeruju u tu lažnu sliku o sebi da su zvijezde. Ivan i ja bili smo jako svjesni te iluzije. No, mnogi u nju povjeruju i godi im pažnja koju dobivaju. Tu se dogode problemi, jer ako identificiraš sebe samo kroz to i nemaš drugu stranu koja ti drži ravnotežu, onda je gadno. Kad to prestane, izgleda kao da su ti sve oduzeli, a to baš nije lako. Vidim u toj situaciji mnoge koji se gube skupa s partnerima.  

Netipični celebrity par

Vi ste netipičan celebrity par, krenuli ste iz jedne sasvim druge stvarnosti?

  – Upravo to, zna se kako je Ivan krenuo u svijet tenisa i zaista bi bilo smiješno da je povjerovao u priču da je on velika zvijezda…

  Ali on to jest. 

  – Apsolutno, nitko ne pokušava umanjiti njegova postignuća, ali upravo ta postignuća su postignuća i ništa više, to nisi ti.

  Smeta li vam ponekad taj odnos koji, vjerujem, ljudi imaju često prema vama kao prema celebrityjima?

  – To i jest njegov velik problem ovdje. Ovdje Ivan ima osjećaj kao da je ribica u akvariju.

  Tko su vaši prijatelji, odakle ih poznajete?

  – Većina mojih prijateljstava datira iz osnovne i srednje škole te faksa, tu je Ivanov trener Ricardo i njegova obitelj s kojima smo zaista jako bliski. Družimo se i s nekoliko teniskih parova s kojima smo se našli. Tenis nas je i u tom smilu obogatio, s nekoliko zaista divnih ljudi koje smo upoznali i uzajamno se prepoznali. Za mene je prijateljstvo svetinja, nema toga što za prijatelja ne bih učinila, ali naravno imam ista očekivanja. Zato nemamo mnogo prijatelja, ali oni koji to jesu, prisutni su u svim našim mijenama.  

Moderni gladijatori

Kako je izgledao vaš radni dan?

  – Dizanje u 6 sati, trening, doručak, pa opet trening. Bezbroj sitnica koje moram napraviti, od odgovaranja na mailove do sasvim praktične organizacije života, kupovina, nabavka… Sve što treba obaviti, ukratko logistika i, vjerujte, puna radna satnica.

  Vi ste Ivanu bili velika pomoć i potpora?

  – Da, u tom poslu se također treba organizirati. Svaka tri mjeseca sjeli bismo svo troje zajedno za stol i određivali hodograme, a dnevno ih je trebalo prilagođavati i organizirati. S obzirom da tenisači mogu igrati svaki tjedan, nema sezone u kojoj se ne igra, stoga se treba odrediti prema mogućnostima.

  Je li vam bilo naporno?

  – Da, naporno je, ali opet ima puno težih stvari u životu pa bi bilo nezahvalno žaliti se. Ja i dan danas svim tenisačima skidam kapu, jer to koliko oni rade, koliko se fizički i psihički moraju dati u taj posao, ne znam bih li ja to mogla. To su zaista moderni gladijatori.  

Teže je igrati s tribina

Kako ste kao supruga proživljavali Ivanove mečeve s tribina?

  – Tenis je specifičan i zbog toga što se u njemu bori za svaki bod, svaki poen…nema bunkeriranja. U tenisu možeš biti super spreman, u fizičkoj kondiciji, a opet ti ne ide. Vrlo je važno biti u mentalnoj kondiciji. Ja sam se s tribina znala unositi u mečeve toliko da bih ponekad bila umornija od Ivana. Često sam znala imati glavobolje.

  Možda zbog toga što ste na tribinama svjesni svoje nemoći? 

  – Da, vjerojatno zbog toga. Primjerice, mrzila sam gledati njegove mečeve na televiziji.

  Zašto? 

  – Dok si tamo, još i možeš nešto napraviti, možeš nešto reći, pljeskati, pokazati, ali s ove strane ekrana to je nemoguće. Zadnje dvije godine prestala sam ih gledati jer je to bilo prefrustrirajuće.

  Jeste li imali neki tajni znak? 

  – Ivan je na terenu bio prilično samodostatan, za razliku od većine koji stalno pogledavaju prema boksu. Ono što je tražio od mene i Ricarda je da nikada ne budemo negativni. On je imao nesvjesnu reakciju kad bi odigrao nešto loše, da pogleda, i bilo je važno da u tom trenutku budemo cool. No, čim bi se Ivan okrenuo, mi bismo započeli s komentarom i gestikulacijom koja bi to pratila. Ricardo i ja hranili smo se tom nervoznom energijom. Nije se znalo tko je od nas dvoje gori u tome…

  U kontaktu ste s trenerom? 

  – Svakodnevno se čujemo. Ricardo trenutačno ternira novog tenisača, ali svako toliko nazove i žali se: nije mi ovo isto, nije mi ovo isto… Nemam s kim podijeliti doživljaje, kometare… Ipak su radili zajedno 20 godina…

  Ostajete li u tenisu, s obzirom na to da su Ivanu ponuđena vrlo visoka mjesta u organizaciji ATP-a … 

  – Da, mislim da ćemo većinu vremena provoditi u Monte Carlu i da će Ivan najvjerojatnije prihvatiti te ponude. Još je rano govoriti nešto određeno, ali sve nekako ide u tom smjeru. Dogovorio je s talijanskim Skyem komentiranje nekih grand slamova. Oduvijek mu se to sviđalo, tako da su mu to odmah ponudili. Stvarno ima jako puno opcija i treba malo vremena da razmisli i odluči.

  Recite nam nešto o životu u Monte Carlu, kako se tamo osjećate?

  – Pa, Monte Carlo je naš drugi dom i moram priznati da se tamo dobro osjećamo pa mislim da ćemo se tamo i skrasiti. U Monte Carlu je svakodnevica vrlo slična svakoj drugoj, samo što je sve mnogo bolje organizirano i ima mnogo više mogućnosti.  

Stvarnost ispod dostojanstva

Što mislite o životu u Hrvatskoj? 

  – Svi znamo kako je ovdje. Težina života u Hrvatskoj sve je nepodnošljivija. Sramotna je činjenica da čovjek ne može živjeti od svog rada, da se poštenim radom ne može prehranjivati obitelj, to je ispod granice ljudskog dostojanstva.

  Smatrate li situaciju popravljivom?

  – Sve je popravljivo, ali ljuti činjenica da smo imali mogućnost biti drugačiji. Mislim da je najveći problem što u Hrvatskoj vladajuća elita uvijek nastoji zgrabiti najviše za sebe i u tome nema granice. Da se ne zavaravamo, i vani su vladajuće elite sličnih namjera, ali ovdje osim što se ne poznaju granice samokontrole, nema ni korektivne kritične mase koja bi postavljala te granice.

  Drugim riječima, problem vidite u mentalitetu?

  – Na neki način da. U Hrvatskoj vlada prilična malograđanština, brendiranje, svi moraju imati skupe stvari, kriteriji vrijednosti u potpunosti su izokrenuti. Vani nitko ne mora imati skupe haljine, skupe automobile, to je nešto što se ne očekuje, svatko živi svoj život. Ovdje su svi zagledani i svi žive tuđe živote!

  Biste li vi zarađeni novac u ovom trenutku uložili u Hrvatskoj?

  – Ovdje su stvari dosta nejasne i nestimulativne, nesređene za potencijalne investitore. U Hrvatsku trenutačno može ulagati samo netko tko ima veliki višak sredstava. Ulagači koji bi živjeli od uloženog, zasad ne mogu imati interesa. Hrvatska u ovom trenutku nema viziju ni hodogram pa zbog toga nije baš najsretnije mjesto za investiranje. Bez obzira na probleme, ipak bi trebala postojati jasna vizija gdje će se biti za 5 godina.  

Nemam žicu za špicu

Vrlo ste ozbiljni kad je riječ o zarađivanju novaca, a kakvi ste kad ga trošite, volite li šoping?

  – Nisam taj tip, zaista. Istina, puno sam putovala po svijetu i kad bi mi se nešto svidjelo, naravno da bih kupila. Ali nisam tip koji uživa u šopingu i brendiranoj garderobi, nisam sklona takvom razmišljanju.

  Skromni ste?

  – To kod mene nije čak ni stvar skromnosti ili neskromnosti, ja sam naprosto takva. Nemam žicu za špicu. Ovdje žene idu na tržnicu utegnute kao za večernji izlazak, to je zaista nepojmljivo za vanjske prilike. Ni Ivan ni ja nemamo frustraciju da se moramo liječiti i dokazivati skupocjenim automobilima ili nekim drugim, uvjetno rečeno, statusnim simbolima.

  Kako provodite slobodno vrijeme, volite li izlaziti ili ste više za druženja u kućnoj atmosferi?

  – Najviše se volimo družiti u našem domu, s prijateljima uz večeru i čašu vina. Ivan i ja smo se toliko naputovali svijetom, naobilazili hotela i restorana, da smo se zapravo svega toga pomalo zasitili. Željni smo doma i domaće opuštene atmosfere u kojoj možemo uživati s našim prijateljima. Kad smo ovdje u Voloskom, u našem dnevnom boravku uvijek je gužva i to nam je divno.  

Pizza sigurna varijanta

Kakva ste kuharica? 

  – Svašta kuham, ali nemam neka omiljena jela…

  Ima li vaš suprug gurmanskih očekivanja, s obzirom da je on iz Banje Luke, a tamo se jedu dobri ćevapi i drugi tipični specijaliteti? Jeste li se u tom smislu morali prilagođavati?

  – Na početku je bila varijanta meso i krumpir, ali vremenom se prilagodio. Kad je prvi put došao k mojoj mami na ručak, vidio je hrpu zelenih stvari, alge i ostalu, za njega sasvim nepoznatu hranu, što je za njega bilo preavangardno.

  Ipak, ishrana vrhunskog sportaša vjerujem da je barem u nekim fazama strogo određena.

  – Naravno, za vrijeme turnira zna se kad se i što mora jesti i to se mora poštovati, i naravno prihvatiti kao način života. 

  Niste nam odgovorili na pitanje je li Ivan gurman?

  – Ha, ha… Ne bih rekla da je gurman, zapravo je vrlo nezahvalan što se tiče hrane, jer ako napraviš nešto briljantno, on to pojede bez previše riječi, a opet ako nešto zbrljam, nema prigovora.

  Znači, skloni ste ekperimentu u kuhinji?

  – Volim isprobavati nove recepte. Neki put ispadne dobro, a neki put se svi gledamo u čudu pa onda naručimo pizzu, to je uvijek sigurna varijanta, ha, ha…  

Knjiga bolja od Facebooka

Spomenutli ste i da volite čitati, pa otkrijte nam kakvim knjigama kratite vrijeme?

  – Oh, o knjigama mogu sad početi i završiti za deset dana. Oduvijek sam voljela čitati.

  Imate li neku koja vam je najdraža?

  – To je kao da me pitate koje mi je dijete draže.

   Ipak, izdvojite nam neke autore?

  – Zadie Smith, Jonathan Franzen, John Irving, Kundera, Mahfouz, Naipaul, Jhumpa Lahiri… Mogla bih satima nabrajati, ali ukratko, uvijek čitam nova dijela nabrojenih autora.

  Čitate na hrvatskom ili na engleskom?

  – Čitam na engleskom, odnosno na jeziku autora. Zbog toga mi neke prijateljice zavide jer se moraju snalaziti, s obzirom da kod nas nova izdanja dosta kasne.

  Jeste li aktivni na društvenim mrežama, vaš je suprug svojedobno bio na Twiteru i čak mislim da je na toj društvenoj mreži i objavio vjest o rođenju vašeg drugog djeteta, kćeri Zare? Kakav je vaš odnos prema toj vrsti komunikacije?

  – Ivan se nešto lomio oko Twittera i Facebooka pa je otvarao i zatvarao profile… ali ja nikada nisam imala problema s tim, jer u tome ne vidim smisao. Evo, baš smo neki dan razgovarali o tome i zaključila sam da mi najviše smeta što je, čini se, postalo jako teško živjeti život za sebe. Naime, svoj život i doživljaje dijelim s bliskim osobama, za to mi nije potrebna svekolika publika od nekoliko stotina FB prijatelja. Mislim da se sve to pretvara u svojevrsni bolesni egzibicionizam. Ja sam totalni dinosaur po tom pitanju.

   Hoćete li takve stavove prenijeti i na djecu. Naime, mislim da su nove generacije posve okrenute takvoj vrsti komunikacije?

  – Svjesna sam te činjenice da ću ih morati odgajati u tom svijetu, jer ne mogu napraviti socijalno hendikepiranu djecu. Mislim da ću se po tom pitanju dosta gubiti.

   Da se vratimo u razdoblje kad ste vi i Ivan bili odvojeni i kad ste tu odvojenost ispunjavali pismima i telefonskim razgovorima. Danas biste to rješili Facebookom ili Skypeom, dakle ipak takva komunikacija ponekad ima i svojih prednosti?

  – Da, slažem se, na koncu i danas kad Ivan otputuje obavezno se svaki dan čujemo i često to činimo preko Skypea. Jako rijetko se večernji razgovor preskače, to je svojevrsna dekompresija dana. Ipak, i vrijeme pisama je imalo svojih draži… Ivan je stvarno utrošio velike količine novca kojeg tada nije imao mnogo, na telefonske razgovore, posebice u vrijeme dok sam ja bila na razmjeni studenata u Houstonu. Uvijek se šalim da je to bio njegov ulog u budućnost.  

I mejlovi romatični

Pišete li i danas pisma?

  – Da, ali ne pišem pisma, šaljem mejlove. Bude tu često i rečenica i misli nalik na one Jamesa Joyca, tijek misli… (smijeh)

  Želite reći da se pisanjem može izreći više nego govorom?

  – Apsolutno, pogotovo ako postoji navika pisanja. Ljude često pogled na prazan papir ili ekran blokira, ali kad se jednom stekne ta navika, onda to može biti i vrlo zabavno.

  Jeste li ikada bili ljubomorni s obzirom na odvojenost?

  – Ja ne, Ivan ponekad. Ali, nikad u nekoj incidentnoj ili problematičnoj situaciji. Naime, svjesni smo da smo zajedno zato što to želimo.

  Što je za vas najvažniji sastojak muško-ženskog odnosa?

  – Poštovanje. Ljubav se godinama transformira u sve i svašta, ali opstaje samo ako postoji poštovanje. Kod nas se taj dio stalno njeguje. Mi se nikad nismo posvađali ružnim i teškim riječima, zaista nikada. Nema durenja, sve se rješava odmah i razgovorom.

   Kad ste se upoznali sa suprugom?

  – Upoznali smo se u osnovnoj školi, a pred kraj srednje smo započeli vezu. Bilo je puno odvojenosti, ali cijelo vrijeme smo bili u kontaktu i prisutni jedan drugome u životu. Mislim da nas je ta odvojenost na neki način i spojila, jer da smo bili stalno zajedno, možda veza ne bi uspjela.

  Zbog čega tako mislite?

  – Zato jer nitko nije ispaštao. Ja sam odradila svoj faks, družila se s prijateljicama, izlazila… Nedostajali smo si, ali smo živjeli svoje živote. Naravno, nikad nismo iskorištavali slobodu na način na koji bi to partneru moglo zasmetati ili povrijediti ga, no to i nije bilo teško s obzirom da ni Ivan ni ja nismo takvi. Uostalom, koja je šansa da će se netko prepoznati u tako maladoj dobi i da će uspjeti održati vezu.

  Da, uobičajeno je da se sve važne odluke donose između 25. i 30., u dobi kad se nema dovoljno znanja i iskustva…

  – Istina, ali ja mislim da je tako i bolje jer kad bismo bili svjesni svega, strah bi blokirao svaku odluku i možda je stoga bolje da se to baš tako i u toj dobi događa.

   Kako se u vašoj obitelji danas donose odluke?

  – Ja sam uvijek za to da se sve proba jer mislim da je najgluplja stvar u životu ne probati ako ti se nešto čini zanimljivim. Naravno, ne pričamo o nečemu što bi moglo imati dugotrajne negativne posljedice.

  Ne mislite li da ponekad treba imati i sreće, ali i sposobnosti prepoznati pravi trenutak, to je ipak dio iskustva, znanja i jakog instinkta?

  – Aposlutno, čovjek mora biti otvoren da bi mogao prepoznati stvar koja mu se nudi i koja mu na pozitivan način može odrediti život. Ako je čovjek zablokiran, onda mogu pored njega prolazati karavane sa svim i svačim, a on to neće moći prepoznati. Na žalost, čini mi se da mnogi tako žive.

– Divan, kad je slobodan i kad smo zajedno apsolutno je posvećen djeci. Zna zaista sve oko djece, od presvlačenja, mijenjanja pelena do hranjenja. Leo i Ivan sve su si bliskiji, pa sad već imaju i muška druženja. Navečer odu na šetnju, sok, pizzu…