Svoju prvu križaljku odnio sam u Čvor. Objavljena je 1. svibnja 1975. Bio sam iznimno ponosan. Kad mi je supruga 1994. rekla: Zvali su te iz Novog lista da uređuješ enigmatski časopis, odgovorio sam »Šališ se?!«, priča Galogaža. Odmah je »potegao« iz Bjelovara u Rijeku i osmislio Feniks, najbolju hrvatsku enigmatsku reviju svih vremena
Malo su me čudno gledali, jer dok su ostali pronalazili sve moguće i nemoguće razloge kako bi izbjegli stražu, ja sam tražio suprotno. Ne zbog toga što sam asocijalan, jer ako sam nešto onda sam društven čovjek, nego zbog toga što sam na mjestima gdje se odrađivanje vojnog roka svodilo uglavnom na stražarenje imao jako puno mira i slobodnog vremena. U kojem sam – smišljao zagonetke. Naprosto nisam mogao bez enigmatike, ona je bila moja strast, a protiv tog se besmisleno boriti.
Epizoda koju nam je o svom boravku u JNA, u Tuzli s prelaska sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća, ispričao Pero Galogaža, jedno od najznačajnijih imena hrvatske enigmatike, sličica je koja se uklapa u njegovu impresivnu obljetnicu: točno 1. svibnja 1975. objavljena mu je prva križaljka tako da je ovih dana obilježio 40. obljetnicu bavljenja enigmatikom!
– Rodom sam iz Bjelovara, najvažnijeg središta hrvatske enigmatike. Tu su se rađali i stvarali i sjajni enigmati, ističe.
Poput umjetnosti
A enigmatika je nešto poput umjetnosti, s njom se čovjek rađa, nosi je u sebi, strasno je njome obuzet i mora je negdje iskazati. Galogaža i njegov prijatelj Željko Jandragić su tako, u običnim bilježnicama, slagali radove. Još u osnovnoj školi. A kad su sakupili dovoljno hrabrosti – ono najbolje odnesli su u »svetište«, u uredništvo enigmatske revije Čvor, jedne od najpopularnijih u Jugoslaviji.
– Da, ekipa iz Čvora nam je bila mjerilo želja i uspjeha u životu. Jer radili su ono što smo i mi htjeli raditi, baviti s enigmatikom. Ne samo slaganjem križaljki, golemo je mnoštvo enigmatskih disciplina. Odnio sam tako svoju prvu križaljku u Čvor, još u ožujku 1975., no s obzirom na to da je u sebi sadržavala i pojam »prvi maj«, urednik ju je sačuvao do tog datuma kako bi je prigodno objavio. O kako sam bio ponosan tog dana, dečkić tek zakoračio u pubertet, a Čvor mi je objavio križaljku, sjeća se Galogaža.
U srednjoj mu se školi pojavio lagani bjelovarski diskontinuitet jer je preselio u Varaždin. Nova sredina, nova ekipa, nova je bila i škola, samo je strast ostala ista. Odgonetke i zagonetke, premetaljke, rebusi – enigmatika. Surađivao je i dalje sa Čvorom, kad god je bio u Bjelovaru odlazio bi u njihovo uredništvo te po nalogu urednika kraćim, jednostavnijim formama popunjavao stranice Čvorovih izdanja, jedinstvenog enigmatskog magazina koji je za današnje pojmove postizao nezamislive naklade.
Stvara u »gluho« doba noći
– Bilo je niz izdanja, od mini Čvora tiskanog na papiru različitih boja, sve do zabavnika koji je sadržajno bio puno širi, nije se sastojao samo od enigmatskih formi. On mi je nekako bio i najdraži, tvrdi Galogaža. Osamdesetih je godina stasao u jednog od viđenijih enigmata Hrvatske. I dok drugi spavaju, on u »gluho« doba noći stvara. Kombinira riječi, »kopa« po enciklopedijama kako bi povezao riječ i sadržaj.
– Znaš, da bih napravio križaljku trebam potpuni mir. Moram biti apsolutno isključen od okoline. Za to su ti najbolji »sitni sati«, tako da mi se s vremenom i bioritam u cijelosti okrenuo. Pa tako i kad ne izrađujem križaljke, ne mogu zaspati do kasnih, većina bi rekla ranih, sati.
Devedesete su godine, zahvaljujući Willu Shortzu, uredniku enigmatike u New York Timesu i jednom od najznačajnijih enigmata svih vremena, donijele jednu novu kategoriju rada i natjecanja zagonetača i odgonetača, kasnije i sudoku majstora. Shortz je naime osmislio svjetsko prvenstvo u enigmatici čije je prvo izdanje bilo u New Yorku 1992.
– Znao je za naše hrvatsko nacionalno udruženje, a znao je i to da je u Hrvatskoj ratno stanje. Zahvaljujući njemu u New Yorku gdje je bio prvi svjetski summit enigmata bilo nam je sve osigurano, a zahvaljujući susretljivosti nekoliko hrvatskih tvrtki sakupili smo i za putovanje. Sjajno je to, nezaboravno iskustvo bilo, a bio je to i dodatni impuls hrvatskim enigmatima, naglašava Galogaža.
Njemački vrhunac
Hrvatska enigmatska reprezentacija postaje stalnim sudionikom svjetskih prvenstava, a već treće od njih, 1994. organizirano u njemačkom Kölnu donosi neizmjerno veselje u hrvatski tabor – Pero Galogaža je iza Amerikanca Rona Oshera i Čeha Pavela Kalhousa u individualnoj kategoriji osvojio brončanu medalju!
Naravno da volim Bjelovar, rodni mi je to grad, grad u kojem sam se formirao i s kojim me vežu nikad raskidive spone. Uostalom, u Bjelovaru i danas imam mnogo prijatelja, često u njega odlazim, a dobar sam i sa svim viđenijim Bjelovarčanima rasutim širom Hrvatske i svijeta, no nešto drugo želim reći: nigdje na svijetu nema grada poput Rijeke! Grad je to koji širom otvorenih ruku prima sve doseljenike, grad je to, odnosno njegovi stanovnici dakako, kozmopolitske orijentacije, spreman pomoći ne pitajući ni tko si ni odakle si. Riječane zanima jedino kakav si. Bezbrojna sam poznanstva i prijateljstva u Rijeci stekao i baš sam sretan što sam postao dio ovoga grada, dio ovog podneblja, istaknuo je Galogaža.
Pero Galogaža i najaktivniji hrvatski enigmati najzaslužniji su što je Hrvatska dva puta bila domaćin svjetskih enigmatskih prvenstava. Prvi put ta je čast pripala Opatiji 2004. – To smo prvenstvo, ni sami baš uvjereni da možemo uspjeti, izborili u silno jakoj konkurenciji. Sudionici su bili jako zadovoljni organizacijom natjecanja, ali i ljepotama kraja u koji su stigli. Slijedi velika ekonomska kriza 2008. A kad novca nema, nije lako organizirati ni svjetska enigmatska prvenstva. No i tada, konkretno u ponudi za organizaciju prvenstva 2012., u akciju stupa Galogaža. – Nije baš bilo previše zainteresiranih, a ja sam osjećao obavezu održanja kontinuiteta. Nikad neću zaboraviti kako je i nama Shortz pomogao u dolasku na prvo svjetsko prvenstvo, a zahvaljujući i ljudima hotelskog naselja Uvala Scott uspjeli smo u Kraljevici organizirati i drugo svjetsko prvenstvo. Pa tako danas, kad pogledate kartu svjetskih prvenstava i prvaka, vidite i tri hrvatske zastavice, za koje je u najvećoj mjeri zaslužan upravo Galogaža: dvije su organizacijske, dok je ona iz Koelna – samo njegova bronca.
- Bio sam tada na vrhuncu snage, bile su mi 34 godine, silno posvećen enigmatici, ističe Galogaža.
Sve je to lijepo, ali u ratnoj Hrvatskoj se od enigmatike baš i ne može živjeti. Iako se dakle popeo na najviše pozicije u okvirima svjetske enigmatike, Galogaža radi paralelno nekoliko poslova. Kako bi on i obitelj mogli nesmetano živjeti, ali i zbog toga da bi se mogao posvetiti enigmatici. Jer kako smo već nekoliko puta naglasili – strast ne bira, ona kad žrtvu nađe, cijelu je usiše i ne da joj van.
– Ma da, nije baš bilo neko vrijeme. Radiš, živiš, ali ni napred ni natrag. Došao sam tako jednog dana, s jeseni, meni inače značajne 1994., doma s posla, više nezadovoljan nego baš raspoložen za neki razgovor. Mrk, kako bi se to reklo. Supruga Irena mi je, vidjevši me onako pokislog samo priopćila – zvali su iz Rijeke. Iz Rijeke, tko bi od tamo zvao, vrtio sam u glavi film o meni poznatim Riječanima. Zvali su iz Novog lista, žele da postaneš urednikom njihove enigmatske revije, dodala je Irena. Samo sam odgovorio »Šališ se?!« Ne, ne šalim se, žele da počneš raditi drugi tjedan, u mirnom je tonu završila Irena svoje priopćenje mrkom Peri.
Poziv u Rijeku – ostvarenje snova
A on… nije brže mogao doći k sebi. Zvučalo je to naime toliko nevjerojatno, da je teško bilo vjerovati kako je moguće. U tom pozivu iz Rijeke bilo je sublimirano sve ono što je Pero Galogaža u životu želio raditi. Baš sve. I nije bilo nužno da bude urednik, nikad ionako nije patio za funkcijama, iz Rijeke je stigla ponuda da se profesionalno bavi enigmatikom, da radi i od toga živi, od onog što najviše voli.
U čemu je bila »kvaka«. Novi list je ranih devedesetih bio suizdavačem, suvlasnikom enigmatske revije. Danas bi se to definiralo mješovitim partnerstvom, privatnika i tvrtke. No kako je došlo do turbulencija i nemogućnosti postizanja daljnjih dogovora, vlasnik te revije je odlučio prekinuti suradnju i nastaviti u cijelosti samostalnim putem. Znajući važnost enigmatike, pa tako i enigmatske revije u sastavu Novog lista, tadašnji direktor Zdenko Mance je zatražio hitni pronalazak novog urednika kako bi se u najkraćem mogućem vremenu krenulo s objavljivanjem vlastite enigmatske revije.
– Mance je naredbu prenio suradnicima, a on je, pa i uz pomoć bjelovarske kolonije u Novom listu, vrlo brzo došao do mog imena. Uostalom, nema bolje adrese od bjelovarskog Čvora želi li netko do kvalitetnog enigmatskog kadra. Jer da, čovjek se s tim enigmatskim talentom rađa, no kad se dođe u Čvor slijedi vrhunsko zanatsko oblikovanje.
Zlatno doba je iza nas
» 15 tisuća zagonetki » 20 godina sastavljanja skandinavki za NL » 1750 maksi skandinavki » 1500 Feniksovih izdanja uredio » 530 brojeva Feniksa uredio » 15 godina na čelu Hrvatskoga zagonetačkog saveza » 24 svjetska prvenstva » 35 hrvatskih prvenstava » 1 supruga » 2 djece nastavlja se…
A Galogaža je, dijelom i po ugledu na svoje prve ljubavi Čvor i zagrebački Kviz, osmislio Feniks, najbolju hrvatsku enigmatsku reviju svih vremena. U raznim verzijama izašlo je na tisuće i tisuće Feniksa, objavljeno je bezbroj križaljki i svih ostalih enigmatskih formi, ali i Perinih uvodnika i dobrih intervjua, objavljene su stotine i stotine karikatura, nesagledivo bogatstvo enigmatske građe.
– Vidite, iako elektronski mediji najteže i najsporije preuzimaju enigmatiku, i nas je pogodila kriza izdavaštva. Prodajne su brojke skromnije, prihoda je manje i ma koliko enigmati po pitanju honorara bili nezahtjevni, i oni imaju neke troškove, a moraju od nečega i živjeti. Iskazuje se i silni pad kvalitete enigmatskih sadržaja što nas »enigmatske puriste« silno ljuti, no to vam je naprosto slika današnjeg vremena. Zlatno doba je iza nas, kakvo nas očekuje teško je prognozirati.
Završio je tako Pero Galogaža, pomalo mrk kao onog dana kad je s posla došao kući na ručak, a supruga Irena dočekala ga s veselom viješću. I ma koliko ne bio baš optimističan, nadamo se ipak kako će se opet »okrenuti karta«. Jer potreba za s jedne strane zagonetavanjem, s druge odgonetavanjem – nikad neće nestati.
