U novinarstvo ušao sam 15.rujna 1963., prvom objavljenom karikaturom, Zdenka Kobešćaka, tada darovitog napadača »Dinama«, u ondašnjem zagrebačkom »Narodnom sportu«, koji će ubrzo ime promijeniti u »Sportske novosti«. Toga sam dana, kao novopečeni vicematurant Prve riječke hrvatske gimnazije, bio najponosniji i najsretniji čovjek na svijetu. U veljači 1964. debitirao sam, kao karikaturist, u »Novom listu«, redakcija kojega tada još bijaše iznad »Zore« (današnji »El Rio«) na ondašnjem Togliattijevom, a današnjem Jadranskom trgu. Karikature sam crtao u roditeljskom domu, na Belvederu – i poštom ih slao u »Novi list«. Tek poslije okuražio sam se, a i aktualnosti radi, pa sam karikature osobno nosio gospodinu Ernyju, koji je, nekako, igrao ulogu i dobrodošlice i brane neznancima, primao je male oglase, osmrtnice, pisma za redakciju, upućivao kome valja, ako se može, poći. Bio je sijedi gospodin čestitih godina…

Poziv u Kuću štampe

U sobu sportske rubrike ovog lista ući ću iste TE 1964.godine, ali tek po useljenju »Novog lista« u novi redakcijski neboder na Turniću, izgrađen zahvaljujući ponajviše samozatajnom još prijeratnom komunistu, direktoru i glavnom uredniku Milanu Slanome, koji usprkos takvu pedigreu nije novinsku kuću vodio udaranjem šake o stol već razumom, znanjem, poštenjem. Bio je to prvi novinski neboder u Titovoj Jugoslaviji, tek godinama poslije toga niknut će neboderi »Vjesnika«, »Borbe«, »Politike«… U Kuću štampe, kako se ponosno nazivala, na Turniću doći ću pozvan prvim službenim pismom u životu. U ime urednika sportske rubrike Josipa-Pepija Đurića, tada još potpisivanog kao Gjurić, pismo je napisao Milan Perović. I sada to pismo čuvam nježnom ljubavlju: »….Radi dogovora o daljnjoj suradnji pozivate se u Kuću štampe…«. Na tihoj sam se žeravici pekao ulazeći prvi put u zgradu u kojoj ću provesti cijeli svoj radni vijek. Ubrzo sam ušao i u »La Voce del Popolo«, tada još u riječkom neboderu, a postao i dopisnikom beogradskog »Fudbala«, za koji je iz Zagreba pisao dr. Jerko Šimić, rođeni brat Antuna Branka Šimića, vilinog konjica naše urbane poezije, i Stanislava, znalca književnosti. Imao sam sreće da su me kao mladog novinara, gimnazijalca, u tajne novinarstva uvodili neimari riječkog sportskog novinarstva Renato Tich, Ettore Mazzieri i Pepi Đurić, novinari samouci, a pravi znalci i Đorđe Paljić-Koja, intelektualac i poliglot – otvorena srca, nesebično, dobroželeći. Danas ću vam, o 111. rođendanu »Novog lista«, u kojem ću 15. veljače napuniti četrdeset i jednu profesionalnu novinarsku godinu, poslije šest honorarnih, ispričati priču o Pepiju i Miri Đurić, mojim prvim »novolistovskim«  urednicima.

Nadljudska ljubav i hrabrost

Prije drugog svjetskog rata Pepi (rođen 1911.) bio je jedan od sinonima karlovačkog sporta: svestrani sportaš, možda ponajbolji kao tenisač, a istodobno i sjajan motivator, organizator, funkcionar i sportski novinar, najprije dopisnik zagrebačkih »Novosti«. I Mira je, rođenjem (1918.) Berger, bila odanica svekolikog sporta, najistaknutija kao darovita plivačica. Pepi i Mira ubrzo su spoznali da jedno bez drugog ne mogu i ne žele. Ali, onda se i nad Karlovac sručio najstrašniji od svih ratova, drugi svjetski rat, u kojem su o sudbinama ljudi, neljudima zahvaljujući,  počela odlučivati krvna zrnca. NDH je nemilostivom čizmom u Karlovcu počela gaziti najprije Židove, Srbe i Rome, ubrzo i slobodumne Hrvate. Obnoć i obdan nestali su gotovo svi mlađi muški Židovi, ubijeni su u Jadovnu; ostali se putem bez povratka transportirani u Jasenovac, Dachau, Oswiencim (Auschwitz)… Bergeri su bila poznata židovska familija, mali je Karlovac tada bio da ne bi spoznao da više nema i plivačice Bergerice.

Devetog svibnja 1945. i Karlovac je dočekao slobodu. I? Od mnogih već prežaljena Mira Berger pojavila se na ulicama svoga grada – iz kojeg zapravo i nije otišla. Cijelo vrijeme rata skrivao ju je njen Pepi. Preduge su bile karlovačke noći u kojima su koraci zlokobnih čizama i krici otkrivenih i uhapšenih parali san, kidali ionako istanjene živce. Silna hrabrost, oprez, konspirativnost, čvrsti živci i nadljudska ljubav spasili su Miru. A Pepi je, inače, bio tako krotak i plašljiv čovjek, nije hodao uz sam rub kuća da mu crijep ne padne na glavu, pazio je kako prelazi ulicu, znao  zatreperiti i poslije osrednje oštre kritike pretpostavljenih, iako je bio vrhunski novinar i urednik, vrsno pero, prometejskih snaga. O Pepijevoj hrabrosti nikada nisam čuo ni riječ ni od njega ni od njegove supruge, saznao sam to tek poslije njihovih odlazaka u dobra spominjanja, u trsatske niše.

Dobra duša redakcije

Pepi me novinarstvu nije učio teorijama, unaprijed. Ne! Bacao me u vodu da sam proplivam, a onda me, redigirajući moj tekst, učio biti novinarstva: reagiranju u pravi čas, brzom pisanju, nerobovanju šablonama, samoinicijativi. Gledajući u našem stanu na Belvederu na TV–u trijumf nogometaša Bobekova »Partizana« nad praškom »Spartom« (5:0) i ulazak u polufinale Kupa šampiona, smjesta sam nacrtao karikaturu pobjedničke crno-bijele jedanestorice i odjurio u redakciju »Novog lista«. Pepi je bio oduševljen: »Ši, Cvijo! Odlično!«. Karikatura je uz izvještaj objavljena u sutrašnjem broju. Bio je dobri Pepi i društvenjak, volio čašu dobra vina, najradije u kakvom vinskom podrumu, bio silno duhovit, ali je rano obolio od najteže bolesti; nije doživio ni šezdesetu. Kada se  okrutna neumitnost tek slutila Mira je počela kopnjeti, doslovno se prepolovila, uvukla u se. Ranjiva i ponosna, preuzetu sportsku rubriku nije vodila Pepijevim temperamentom, iskričavošću, ritmom i tempom, ali je znanjem, strpljenjem, blagošću i dobrotom, dajući priliku mladim suradnicima, poštujući svačiju osobnost i stil,  nastavljala Pepijevim stopama. Bila je dobra duša ne samo sportske rubrike nego i cijele redakcije, nismo je bez razloga zvali tetom Mirom –  nitko u povijesti »Novog lista« nije uz svoje ime imao tako mio, nježan, rodbinski naziv. Radeći neumorno, gasila se na neki način samoubilački, pušeći i ispijajuću premnoge kave, želeći što prije dokoračati do svog Pepija. Uvijek ću voljeti tetu Miru i Pepija.