Na pragu punoljetnosti svog novolistovskog staža, u godini u kojoj punim 18 godina dopisničkog rada valjda bi se nekako već samo po sebi moralo podrazumijevati da bi mi trebalo biti dosta svega – i novine i ljudi, i posla i vozikanja, i radnih nedjelja i praznika, i terenskog čvrljanja na zvizdanu ali i smrzavanja na buri…

Iako ima dana kad se uistinu tako i osjećam, na kraju balade ipak je teško ne priznati da se nakon svih tih godina i đireva po Krku teško mogu u ičem drugome zamisliti do li u ovom poslu, nimalo lakom, jednostavnom a u maloj sredini poput otočne niti zahvalnom ali ipak, istovremeno, i onome koji je zbog mnogih svojih »posebnosti« teško usporediv s bilo kojim drugim.

»Ono nešto«

Biti sve te godine, i to iz prvoga reda, svjedokom brojnih velikih i važnih događanja ili pak projekata koji su se na Krku ostvarivali privilegij je u kojem je malo tko, osim možda mojih kolega po struci, imao priliku uživati. Privilegij je bilo i svjedočenje mnogim neobičnim ljudskim štorijama, a iznad svega zadovoljstvo spoznaja da svojim člankom nekome možeš pomoći u nekom njegovu nastojanju ili tek u skrenuti pozornost na nekog (ili nešto) što osjećaš da je pažnje vrijedno. Barem meni to je uvijek bilo i ostalo »ono nešto«, ono zbog čega i nakon svih tih godina, tisuća odrađenih zadataka i napisanih članaka, stotina tisuća prevaljenih kilometara te sad već sa skoro »pet banki na škini«, i nadalje volim sjesti u auto te kao dopisnički »one man band« – oboružan fotoaparatom, diktafonom i mobitelom, krenuti put nekog zadatka.

U ovoj »situaciji« ne mogu preskočiti spomenuti i pomoć koju su mi, kao jedinom novolistovskom profesionalcu stacioniranom na Krku, u protekla skoro dva desetljeća pružale mnoge moje kolege. Bilo da su u pomoć uskakali kao naši honorarci, povremeni suradnici ili tek u svojstvu kolegijalnih pomagača iz drugih lokalnih medija (koji se, kao braća po profesiji, na terenu često međusobno »pokrivaju«) – svima njima dugujem veliku zahvalu na asistenciji koju su mi, kad god je bilo potrebno, davali u »hvatanju« i bilježenju događanja koja su se prečesto istovremeno odvijala na suprotnim stranama ovog velikog i uvijek živog otoka.

Grlom u jagode

A priliku raditi za Novi list, najstariju te i nadalje jednu od najcjenjenijih dnevnih novina u našoj zemlji dobio sam gotovo pa slučajno, pročitavši oglas kojim se tražio novinar za rad u dopisništvu iz kojeg je, malo prije toga, u mirovinu otišao moj prethodnik, danas nažalost pokojni krčki dopisnik – Branko Jakovljević. Iako sa završenim hotelijerskim fakultetom te iskustvom rada u turističkoj, a kasnije i komercijalnoj branši jedne automobilske tvrtke, s tek minimalnim novinarskim iskustvom stečenim za studentskih dana, prijavio sam se na natječaj. Nakon kraćeg probnog rada iskoristio sam pruženu mi priliku i doslovno grlom u jagode uletio u posao koji će me, ispalo je, zarobiti čvršće ali i zadržati dulje no što sam u startu planirao.

I na koncu, najbolja mi je fora kad me ljudi pitaju što radim. Na moj odgovor da pišem za Novi list vrlo često uslijedi nešto poput: to znam – al’ šta radiš?