Ribarnica, Gradina, Gradska ura, Mrtvi kanal, Kosi toranj, Korzo, Kapucinska crkva, Luka, portić na Kantridi, Circolo, Riječki svjetionik, stadion Kantrida, katedrala sv. Vida, Trsatska gradina, Industrijska ulica, Kružićevih 539 stuba, ali i mnoga druga povijesno ili društveno zanimljiva riječka »mjesta«...

Antifašizam, otvorenost, bogata prošlost, sklad različitosti, urbanost, gastronomija, rock, ali i karneval i zvončari, te »ćo«, odnosno sve one neopipljive stvari i nematerijalne kulturne vrijednosti koje nam padaju na pamet na prvi spomen grada na Rječini.

Saša Pavlić, čovjek s križem koji je 2018. godine svojim hodom od Rijeke do Zagreba opterećen težinom križa koji je simbolizirao humanost, aktivizam i borbu za prava onih najslabijih, djecu sa zdravstvenim problemima, ukazao da i »mali čovjek« može mijenjati svijet. Robert Ferlin, taj nadaleko i naširoko poznati glas omiljenog Radija Rijeke kojeg obožavamo i kad nas kudi. Ali i Karolina Riječka, i druge povijesne ličnosti koje su Rijeku učinile Rijekom.

Fiumanka, Homo si teć, HNK Rijeka i Armada, da spomenemo samo dio riječke sportske priče.

Rigojanči, taj riječki kolač koji budi sjećanja naraštaja i naraštaja Riječana, tiramole prepune šarenog rublja koje miriše na čisto, dizalice 3. maja, morčić i – voda. Voda kao Rječina, voda kao more, voda čak i kao omražena kiša. Torpedo i Hartera, 3. maj odnosno bogata industrijska baština...

Ništa bez ljudi

Koja je vaša Rijeka, kako vi vidite i čitate grad na Rječini? Možda je i zazvučalo kao jednostavno pitanje, no odgovora je »more« jer – ljepota je u oku promatrača, a Rijeka grad koji uvijek može iznenaditi i kojeg uvijek iznova valja »čitati«, grad brojnih priča, grad različitih ljudi, grad izazovnih identiteta.

A upravo je identitet, ili brojne sastavnice koje kad se zbroje čine identitet Rijeke, tema sasvim posebnog kalendara Novog lista. Onog kojeg pripremamo za 2020. godinu. Godinu kad će grad na Rječini ponijeti laskavu titulu Europske prijestolnice kulture i to kao prvi grad u Hrvatskoj. Godinu kad će riječke novine, omiljeni Novi list, proslaviti čak 120 godina postojanja. Jer Rijeka, riječki identitet i Novi list neodvojivi su jedan od drugoga.

A identiteta grada nema bez ljudi – ljudi različitih kultura, različitih nacionalnih pripadnosti, različitih vjeroispovjesti... Ljudi rođenih u Rijeci, ili pristiglih iz drugih krajeva, ljudi koji tu rade, odrastaju, školuju se, ljudi koji tu žive.

Zato je Novi list, jer i on postoji zbog svojih čitatelja, za ovaj sasvim poseban kalendar, u suradnji s HEP-om, SPAR-om i Jadrolinijom otvorio ne jedan, već dva natječaja.

Pun pogodak

Onaj prvi, trajao je do 20. srpnja i njegova je tema bila dvanaest prijedloga riječkoga identiteta.

Tema je očito bila »pun pogodak«, na našu adresu pristigli su brojni prijedlozi i to vrlo zanimljivi, osebujni. Neki su bili na »prvu loptu«, mjesta, ljudi, odrednice i pojmovi koje odmah vezujemo uz grad koji teče, a neki su bili iznenađenje, pa čak i otkriće odrednica koje smo možda pomalo zaboravili ili smetnuli s uma. Sad kad smo ih primili, na nama je da ih razvrstamo, analiziramo i izaberemo 12 najboljih prijedloga, odnosno 12 sastavnica koje čine najbolji zbroj riječkog identiteta. One najbolje očekuju i nagrade, tri knjige Biblioteke Puntape – »Kad vruja zavruja«, »Duša zdola kamika«, »Češ me, nećeš me« – urednice Rajke Jurdane-Šepić. Najbolje teme te nagrađene predlagatelje objavit ćemo u petak, 2. kolovoza, a istoga dana otvorit ćemo i Natječaj za fotografije kalendara za 2020. koje će biti vezane upravo uz izabranih 12 odrednica riječkog identiteta. Odabranih 12 fotografija, uz dodatnu koja će krasiti naslovnicu kalendara, bit će, kao i prethodnih godina, honorirane s tisuću kuna. Vjerujemo da će i na ovaj natječaj, baš kao i svih prethodnih godina, pristići brojne fotografije koje će nam i vizualno ispričati priču o našem gradu.

Najsveobuhvatniji kalendar

Kalendar Novoga lista objavljujemo tradicionalno u četvrtak, 5. prosinca uoči blagdana sv. Nikole, a prema želji čitatelja označene su i Mjesečeve mijene koje za kalendar dostavlja Korado Korlović, poznati hrvatski astronom iz Višnjana u Istri. Kalendar Novog lista najobimniji je i najsveobuhvatniji kalendar u hrvatskom dnevnom tisku i uvijek izaziva veliko zanimanje. Primjerice za prošlogodišnje izdanje na temu željeznička infrastruktura pristiglo nam je više od 1.500 fotografija, no vjerujemo da je ovogodišnja tema riječkog identiteta još zanimljivija i još fotogeničnija, te očekujemo još više fotografija...

Stoga, pričekajte petak i teme, pripremite se i krenite s fotoaparatom u snimanje motiva riječkoga identiteta. Neka i ovaj projekt bude lijepi i edukativni prilog pripremama i realizaciji Rijeke kao Europske prijestolnice kulture.

ĆO – snažna poruka privrženosti, intimnosti, ljudskosti

Među brojnim zanimljivim prijedlozima, jedno pismo, pisano po »starinski«, na pisaćoj mašini posebno se istaknulo. Pismo potpisuje gospodin Darko Paravić s Krasice i prenosimo ga u cjelosti.

O Riječkoj autohtonosti

Ponukan pozivom na gornju temu od 2. srpnja došlo mi je nešto natuknuti i na ovu temu. Riječka – rička ili rečka – autohtonost ili možda izvorna osobitost, ne mora nužno biti prikazivana kao nešto materijalno, opipljivo, nešto što se može dodirivati, mirisati, vidjeti, nego i kao nešto što se može osjetiti kao ugođaj, što se može čuti, dapače učestalo slušati i što može izazvati osjećaj velike prisnosti, bliskosti, čak prijateljstva.

To je naše primorsko, posebice riječko, a već sasvim zaboravljeno ĆO. Ta riječ od samo dva slova, neprevediva i ponikla u riječkoj sredini i njezinoj okolici, toliko je snažna poruka privrženosti, intimnosti, ljudskosti, toplini ljudskog ophođenja, da zavrijedi biti isticana i tako sačuvana kao naša primorska posebnost.

Bog ćo! Ča delaš ćo! Ćo ke nova! Da ti se ča ćo! Ćo kamo greš!

Kada se nekome obratiš sa ĆO to je siguran znak da ta osoba spada u red tvojih najbližih prijatelja, dobrih i dugogodišnjih poznanika, da si za tu osobu vezan raznim događajima, iskustvima, dotadašnjim životom.

A još, kada bi se nekome obratio sa ĆO MONA, onda si sigurno u Rijeci ili negdje oko nje.

Zadnjih godina čitamo i predstavlja nam se kao riječka posebnost »ŠTA DA!«. Netočno i bez prave podloge. To je nastalo po mome sjećanju u krugu dokonih srednjoškolki pod kestenima Konta, sredinom osamdesetih prošlog stoljeća i nije ništa drugo doli afektiranje i prenavljanje da se pošto poto na sebe privuče pažnja.

Dapače, ako bi se u Rijeci i okolici htjela svratiti pozornost i pojačati dojam izrečenoga nekome, to bi se učinilo čak negacijom!

»Ma san njoj se lipo va lice povedala! Ča ne, pa neka zna«.