Edita ima 30 godina, po zanimanju je frizerka, radi u salonu u Novom Zagrebu i majka je trogodišnjeg dječaka. Rodila ga je 2009. godine u bolnici Sveti Duh, koje ponosno nosi UNICEF-ovu titulu »Rodilišta – prijatelja djece«. Ipak, prva stvar koju ima reći o tome iskustvu jest da bi bilo pošteno navesti da je rodilište prijatelj djece ujedno i rodilište neprijatelj majki. U formuliranju te teze Edita nije posebno originalna: na internetskim forumima, a posebno onima specijaliziranima za probleme trudnica i rodilja, iznenađujuće često se ponavljaju priče o traumatičnim iskustvima s poroda, a žene koje svoja iskustva dijele s virtualnim prijateljicama, često navode da su najgore dane svojih života proživjele upravo u rodilištima koja slijede UNICEF-ova načela o poticanju dojenja. Edita je jedna od njih. 

    – Prema mjestu stanovanja, pripadala sam drugoj bolnici, kao i čitav Novi Zagreb. Ali na Svetom Duhu imam »vezu«; tamo radi jedna mamina prijateljica, to je presudilo da ipak odem gore, u Hrvatskoj je normalno da ti za bolnicu treba veza, ne? Osim toga, kao naivnoj prvorotkinji, dobro mi je zvučalo to s »rooming inom«, a htjela sam i dojiti… Sve je trebalo biti dobro. Ali, na kraju sam se jedva izvukla, fizički i psihički – kaže Edita. 

    »Rooming in«, režim na snazi u rodilištima – prijateljima djece, je 24-satni zajednički boravak rodilje i novorođenčeta uz maksimalno jedan sat odvojenosti, i to radi medicinske procedure. Jedan od ciljeva rooming-in-a je rana uspostava dojenja, a neprestani kontakt majke s djetetom trebao bi omogućiti bolji psihomotorički, društveni i emocionalni razvoj djeteta. 

   Težak porod

Razlog zbog kojega naša sugovornica pristaje govoriti isključivo bez navođenja prezimena je taj što vjeruje da bi joj se liječnici mogli osvetiti na idućem porodu: naime, ponovo je trudna, i ovaj put nosi djevojčicu. U Sveti Duh se ne kani vraćati. Rodit će u Petrovoj bolnici. 

    No, što se dogodilo s prvim porodom? 

    – Sve je pošlo po zlu. Htjela sam epiduralnu, ali mi je nisu htjeli dati, to jest, govorili su da prvi porodi idu sporije i da trebam pričekati. Pustili su me da s užasno bolnim trudovima ležim u predrađaoni, satima, bez da je itko od liječnika provjerio u kojoj sam fazi poroda. Epiduralnu mi je dala pripravnica, bez genitalnog pregleda, dakle mimo pravila, kad sam već bila spremna za tiskanje, i to je samo još dodatno otežalo porod, a bol je bila neizdrživa jer mi je anestezija djelovala samo na lijevu nogu, priča Edita i gladi trbuh.    

    Detalje njezine mučne priče već smo pročitali na jednome od foruma – preko kojega smo i stupili s njom u kontakt. Edita se i nakon tri godine sjeća svake minute provedene na Svetom Duhu: porod je bio težak, trajao je skoro cijeli dan i potpuno ju je slomio. 

    – Dok su me šivali u rađaoni, beba je ležala na meni, to je trebao biti taj »bonding«, povezivanje koža na kožu, i to je jedinih pola sata spokoja koje sam tamo imala. Nisu mi dali vremena da se odmorim od poroda, sin je stalno bio uz mene, a kad sam dvaput zamolila sestre da ga malo pričuvaju dok odspavam, mrko su me gledale, kao da sam loša majka, priča Edita. 

    Upravo su ovo glavne zamjerke sistemu »rodilišta – prijatelja djece«: majke se žale da u emotivno ranjivom razdoblju neposredno nakon poroda ne dobivaju od medicinskog osoblja potrebnu pažnju, da se dojenje beskompromisno nameće čak i onima koje imaju teškoće s dojenjem, i da je koncept u potpunosti orijentiran prema novorođenčadi dok su rodilje prepuštene same sebi.   

    – Četiri sam dana proplakala u rodilištu zajedno sa svojim djetetom: on je bio gladan, ja nisam imala mlijeka, molila sam sestre da ga nahrane, ali su mi rekle da predstojnik ne dopušta »umjetno mlijeko«. Dobila sam mastitis, nešto najstrašnije u životu, ali doktor me je samo na brzinu pregledao i rekao da se moram više truditi. Mislim, što on uopće može znati o tome kakva je to bol kad ti beba sisanjem raskrvari bradavice, odmahuje rukom Edita. 

    Sudeći prema praksi u našim rodilištima, u Hrvatskoj je još uvijek ugodnije roditi u »običnom« rodilištu nego onom koje ima »baby-friendly« status. Klinika za ženske bolesti i porode u Petrovoj, kao najveće zagrebačko rodilište, još uvijek nema status rodilišta prijatelja djece, ali bi ga po riječima predstojnika Slavka Oreškovića trebala dobiti već do kraja ove godine. Hoće li to rodiljama donijeti nove probleme, tek će se vidjeti. I u bolnici, naime, priznaju da su manjak medicinskog osoblja i psihologa otežavajuće okolnosti koje rodiljama mogu zagorčati dane nakon poroda i snalaženje u novoj ulozi majke. 

   Psihološka pomoć

I u Petrovoj postoji takozvani »rooming«, odnosno smještaj novorođene bebe uz majku, ali samo ako za to ima prostornih uvjeta. Ako tog dana ima previše rodilja, neke od njih bit će u početku odvojene od svog djeteta. Kao što nema jamstva da će beba od poroda biti čitavo vrijeme uz majku, u Petrovoj majke nemaju obveze čitavo vrijeme brinuti o svojoj bebi, neovisno o tome kako se osjećaju. 

    Klinika u Petrovoj, inače, nema svog psihologa. Psihološku pomoć trudnice i rodilje u ovom rodilištu mogu dobiti, jer u KBC-u Zagreb, kojemu pripada i Petrova, postoji konzilijarna služba koja po potrebi pruža psihološku pomoć svim pacijentima. Ipak, u Petrovu se psiholog ne poziva svakodnevno, već u iznimnim slučajevima. Žena koja bi naprosto htjela porazgovarati s psihologom i razjasniti neke vlastite dvojbe, teško će ovdje dobiti takvu uslugu. 

    – UNICEF ima dobru ideju, sve to s rodilištima prijateljima djece. Samo, nisu uzeli u obzir da je ovo – Hrvatska, ogorčeno će naša sugovornica Edita s početka priče, koja je jedva čekala »odguliti« tri dana u rodilištu i nakon toga otići kući. Prva stvar koju je napravila kad je izašla, bio je odlazak do drogerije: kupila je kutiju adaptiranog mlijeka za sina.    

    – Tek kad je popio sadržaj bočice, prvi je put zaspao bez vrištanja – i tek je tada započeo moj »bonding« s njime. U bolnici me je sve razdvajalo od njega; bol, zabrinutost, tjeskoba, hormonalna neuravnoteženost koja mi se odrazila na emocije, a nitko to nije vidio, ili ih nije bilo briga. Ne mogu vam opisati olakšanje koje sam osjetila kad sam došla kući, kaže Edita, čije iskustvo, kao i iskustvo mnogih žena, govori da baby-friendly rodilišta ostvaruju svoje ciljeve (stvaranje boljih uvjeta u kojima se rađaju naša djeca i podrška dojenju kao najboljoj prehrani na početku života) uz kolateralne žrtve: majke. Zasad se čini da se puno žustrije promiče dojenje negoli što se provodi psiho-emocionalna podrška majci i djetetu – također jedan od ciljeva UNICEF-ova programa. 

    Upravo zbog izostanka psihološke pomoći – i suosjećanja sestara – Edita je po izlasku iz rodilišta odlučila odustati od dojenja. A usprkos glasnim kampanjama za promicanje dojenja, koje s golemim entuzijazmom provodi i udruga RODA, nije zbog te odluke nikad zažalila.   

Super-rodilje

Francuska publicistkinja Elisabeth Badinter bavila se nametanjem ideala »super-rodilje« u svojoj knjizi »Sukob: Kako moderno majčinstvo ugrožava položaj žene« i u njoj kritizirala moderne sisteme okrivljavanja majki koje ne uspijevaju zadovoljiti neki od visokih kriterija koje propagira društvo: da rodi prirodno, da godinama doji dijete, koristi ekološke umjesto umjetnih pelena, vlastoručno spravlja zdrave kašice umjesto kupovnih, ukratko, da šutke i s radošću podnosi svoju žrtvu. Ako u čemu od toga podbaci, dežurni suci (a često su to upravo druge majke), spremno će ih opatrnuti, smatrajući ih lošim majkama. 

    U »bitku za dojenje« hrvatsko se društvo posljednjih godina uključilo s neusporedivo više strasti negoli, primjerice, u bitku za gradnju više vrtića ili za pripuštanje majki u zaposlenje na pola radnog vremena, što također ide u prilog viktimizaciji majki.    

    Editina odluka da drugo dijete rodi u zagrebačkoj »nazadnoj« Petrovoj bolnici, koja nema (još) status prijatelja djece, možda joj ovaj put donese bolji tretman. Emilija Juretić, pročelnica Zavoda za neonatologiju Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj, kaže da u toj bolnici nastoje maksimalno izaći ususret rodiljama i uvažiti kako se one osjećaju. 

    – Ako je žena umorna, ako nije spremna biti s djetetom cijelo vrijeme, na njen ćemo zahtjev vratiti bebu u dječju sobu i dati majci vremena da se odmori – tumači Juretić. 

    Upravo to bi im, kažem, mogla zamjeriti komisija koja procjenjuje je li neko rodilište zaslužilo status prijatelja djece, i koja inzistira na 24-satnom boravku bebe uz majku, osim ako postoje stroge medicinske indikacije. 

    – Mi smo zasad fleksibilniji. Možda se u narednom razdoblju, kad se više bude razgovaralo o pojmu »mother friendly hospital«, vratimo na ovo što imamo danas – kaže Juretić.    

    Ova liječnica priznaje da je skrb o majkama nakon poroda u našim rodilištima manjkava, a glavni je i jedini razlog tome, uvjerena je, manjak medicinskog osoblja. 

    – Bilo bi dobro da svako rodilište ima svog psihologa, da ima više osoblja. To je ključni razlog zbog kojeg se majkama ne posvećuje više pažnje. Mislim da je model kojega sada imamo najbolji, ali trendovi su takvi da ćemo ga morati mijenjati. Činjenica je da svakoj ženi ne odgovara isti pristup, a individualni pristup može se provesti kad imate 1.000 poroda godišnje u dobro opremljenom rodilištu s dovoljno medicinskog osoblja. U rodilištu kakvo je naše, s 4.500 poroda godišnje i više od 20 posto visokorizičnih trudnoća tako nešto teško je primjeniti – ističe pročelnica Juretić. 

    Rodilište Klinike za ženske bolesti i porode KB Merkur dobilo je status »Rodilišta – prijatelja djece«. Time je postalo 24. od ukupno 31 rodilišta u Hrvatskoj koja su zaslužila taj naslov. Liječnici na odjelu ginekologije i porodništva u KB Merkur, u kojemu je tijekom 2011. godine bilo više od 1770 poroda, oduševljeno su dočekali tu titulu i smatraju da je skrb o rodiljama ondje primjerena, te da su priče o lošim iskustvima majki neutemeljene. 

    – Smatram da majke i novorođenčad u našoj bolnici imaju potpunu i kvalitetnu skrb. Osoblje je educirano u pomaganju rodiljama kod dojenja i skrbi o bebama. Trudnički tečajevi se redovito obavljaju tijekom cijele godine i većina žena dolazi psihološki pripremljena na porod – odgovara predstojnik Klinike za ginekologiju Vlastimir Kukura. U bolnici, dodaje, rade dva psihologa koji u slučaju potrebe pružaju pomoć rodiljama.