Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 4
Sutra: 14° 14° 4
22. studenoga 2019.
Jazz pijanist sutra u Zagrebu

Intervju Zvjezdan Ružić uoči Lisinskog: Pianotron je najveći izazov u mom životu

Zvjezdan Ružić spreman je za solonastup / Foto Simone DI LUCA
Zvjezdan Ružić spreman je za solonastup / Foto Simone DI LUCA
Autor:
Objavljeno: 7. studeni 2019. u 16:46 2019-11-07T16:46:32+01:00

Klavir volim oduvijek, a mellotron sam prvi put čuo u skladbi Beatlesa »Strawberry Fields Forever«. Tada sam se zaljubio u taj instrument. I onda se pojavila želja za spajanjem tih instrumenata u soloprojekt. Gotovo godinu dana sam pokušavao uskladiti ta dva naizgled neuskladiva instrumenta. Nije bilo lako, kaže Ružić

RIJEKA  Zvjezdan Ružić, cijenjeni pijanist i skladatelj, peterostruki dobitnik Porina te šesterostruki dobitnik Statusa, sutra će u Maloj dvorani KD-a Vatroslava Lisinskog predstaviti svoj novi solistički projekt Pianotron.

Što može očekivati publika u Lisinskom?

– S obzirom na to da sam ljetos upravo u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog snimio četvrti autorski album »Delightful F«, nisam puno razmišljao gdje ću održati njegovu službenu premijeru. Inače, godinama sam maštao i sanjao da upravo u toj legendarnoj velikoj dvorani snimim soloalbum. Kako to biva u životu, nekako »onaj gore« zna kada je pravi trenutak za sve, pa je tako očito odlučio da je sada moj trenutak za potpuno drugačiju priču koja me vodi daleko izvan svih granica komfora, na mjesta gdje sam odlučio bolje upoznavati sebe kao čovjeka, a onda i kao glazbenika. Publika će na koncertu premijerno čuti moj novi projekt Pianotron – zbroj mellotrona i klavira u jedno, dva instrumenta koje još nitko nije spojio na ovaj način, prilikom čega lijevom rukom sviram legendarni analogni sintisajzer iz šezdesetih godina prošlog stoljeća koji su proslavili Beatlesi, a desnom rukom klavir. Na ta dva instrumenta iskomponirao sam jedanaest novih skladbi u kojima sam se bavio malo drugačijim temama no dosad. Ima tu jako puno igre i radosti, nekih lijepih uspomena iz djetinstva ispričanih kroz note ova dva instrumenta, raznih ritmova, zvukova i atmosfera.

Rad na sebi

Stati sam pred 300-tinjak slušatelja ili stati pred publiku uz pratnju drugih instrumentalista – koja je razlika? Što je veći izazov?

– Pianotron je definitivno moj najveći izazov u životu! Prije svega zato što sam se tematski ogolio kao nikad dosad, a onda i zato što je moj odlazak u solistički projekt bio potaknut idejom o radu na sebi i upoznavanju sebe. Nemoguće je raditi nešto ovakvo ako nemate mir u sebi jer solistička disciplina ne trpi površnost. Kada jednom zakopate u ovaj smjer, shvatite koliko je malih detalja potrebno da bi vaš koncert koji traje 90 minuta ispao približno u skladu s vašim željama i očekivanjima. No, kao što sam maloprije spomenuo, Pianotron je projekt u kojem sam objeručke prihvatio raditi na svim svojim slabostima, strahovima, nemirima i ostalim temama koje svatko od nas nosi; neki ih vješto prikriju, neki negiraju. Ipak, nebitno je što većina s njima radi; ja sam ih odlučio upoznati, prepoznati i raditi na tome da postanem što je moguće bolji, iskreniji i nježniji prema sebi i samim time i prema svijetu, a tada je nebitno je li ispred vas tristo ili tri tisuće ljudi – koliko sam imao na nedavno održanom koncertu na Drugom jezeru u parku Maksimir.

Zvjezdan Ružić / Foto Simone Di Luca

Možemo li se prisjetiti kada ste snimali album »Delightful F«, tko je sudjelovao u snimanju itd.?

– Snimali smo puna dva dana u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na onom najboljem klaviru u regiji – koncertnom Steinwayu, u savršeno akustički tretiranoj dvorani. Bio sam u sigurnim rukama producenta Filipa Vidovića koji je po čitavoj dvorani postavio mikrofone kako bi u postprodukiji mogao maksimalno stvarati razne atmosfere s različitim kombinacijama mikrofona. Jedva čekam da publika čuje moje nove skladbe, novi album i priču koja je definitivno objedinila sve ono što ja jesam u jednu priču – Pianotron priču.

Što donosi »Delightful F«?

– »Delightful F« donosi puno romantike, puno radosti i igre, puno radoznalosti, ali i zrelosti. Na ovom albumu manje sam promišljao o smislu života, a malo više se prisjećao onog što i tko jesam, onih sitnih radosti koje sam doživio tamo nekad davno u djetinstvu, a koje su me oblikovale u osobu koja sam danas, pa neke ljubavi i još neke priče koje ću vam ovog petka na koncertu malo detaljnije ispričati.

Po čemu je poseban projekt Pianotron?

– Pianotron je projekt mog života, projekt u kojem kombiniram sva svoja znanja i iskustva u jedno; od elemenata jazza i improvizacije, do elemenata filmske glazbe i klasične glazbe, pop i rock glazbe i svih ostalih žanrova koje bi se moglo pripisati Pianotronu. A na kraju, najveći mi je kompliment što još uvijek nitko ne zna kako objasniti što je Pianotron – pa čak ni ja. To je glazba na način kako je ja u glavi čujem, bez ikakvih filtera i proračunatosti – jednostavna i razigrana, romantična i topla.

Ljepota različitosti

Riječ Pianotron vaša je kovanica koja povezuje koncertni klavir i Mellotron. Što vam je donijela kombinacija tih dvaju instrumenata?

– Klavir volim oduvijek, a mellotron sam prvi put čuo u dobro znanoj skladbi legendarnih Beatlesa »Strawberry Fields Forever«. Tada sam se zaljubio u taj instrument. Naravno, prošlo je nekoliko godina od moje fascinacije mellotronom do kupnje instrumenta. Čim je instrument stigao, iskomponirao sam čitavi svoj drugi album »Elfin Farewell« na njemu. Isto se dogodilo s mojim trećim autorskim albumom »Pandaland«! I onda se pojavio moj najveći izazov u životu – želja za spajanjem ta dva instrumenta u soloprojekt. Gotovo godinu dana sam pokušavao uskladiti ta dva naizgled neuskladiva instrumenta. Nije bilo lako, pogotovo zato što bi reakcija svih prijatelja i kolega kada bi mi došla u goste bila ista: »Joj, nemoj taj mellotron koristiti, ti si ipak ozbiljan pijanist«, »Mellotron stvara dojam neozbiljnosti«, »Pa što će ljudi reći« itd. Ipak, uvijek sam birao svoj put, pa makar i put koji je teži. Najlakše je raditi glazbu koja zvuči nalik nečemu što su svi već čuli. Ljudi vole etikete poput »on ti radi nešto slično ovome«. Tu je sve sigurno, znaju u koju ladicu smjestiti. Pianotron ne možete staviti u ladicu ni sa čime sličnim, što je dobro, ali i loše – za sve one koji pokušavaju pronaći »korijen« te ideje jer korijen leži u svemu onome što sam proživio posljednjih trideset i jednu godinu života i što me je dovelo do ovoga danas, u svakom smislu te riječi.

Što vas to najviše inspirira i motivira na stvaranje?

– Moja prva tri albuma definitivno su u najvećem dijelu inspirirana upravo temama iz podneblja iz kojeg dolazim, krajolika, ljudi i kultura s kojima sam odrastao i koje sam imao prilike u životu sresti. Davnih dana sam na akademiji u Klagenfurtu uz svog profesora iz New Yorka Roba Bargada, imao prilike piti »vodu s izvora«, odnosno učiti o američkom jazzu od čovjeka koji je u New Yorku odrastao i koji je svirao s brojnim legendama američke jazz scene. Problem je bio u tome što sam tada shvatio da pokušavam imitirati njegovu kulturu i neke priče koje ja doista nikad nisam doživio. Ista je reakcija bila s njegove strane na moje skladbe, inspirirane mojim pričama... Pokušao je svirati nešto što nije bilo dio njegovog života i zato je zvučalo čudno. I to je to, ako mene pitate. Već tada sam odlučio da svoj život neću posvećivati pokušajima da zazvučim kao neki legendarni jazzer. Svatko od nas ima neku svoju priču, priču koja ga je izgradila u svakom pogledu i koja uvijek negdje iz dubine duše pomalo inspirira za još jednu notu, stavak, skladbu. Tu je ljepota u glazbi – u toj različitosti, a to što jesmo, što osjećamo i mislimo, preslikava se na glazbu oko nas i u nama.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.