Zvjezdan Ružić je trasirao novi put, koji bi mogao postati model za nove naraštaje glazbenika / Foto Simone di Luca
Osim što se radi o hrabrom potezu da se ostvari nešto unikatno, jer nikad ne možete biti sigurni kako će to publika i kritika prihvatiti, jednostavno zato što tako nešto do sad nije postojalo; fascinantno je kako je razvio suludu zamisao da »konstruira« Pianotron tako što će približiti - ne i spojiti - glasovir i Mellotron (elektro-mehaničko glazbalo s klavijaturom konstruirano 1963., koje je Ružić koristio na dva prethodna albuma) i umrežiti svojim prstima, bolje reći moždanim valovima koje projicira prigodom sviranja
Četvrti album riječkog pijanista i skladatelja Zvjezdana Ružića posve je drugačiji od prethodnih, ali i potpuno neočekivan. Zato što tako nešto još nismo čuli! Nismo ni sanjali da ćemo ikad čuti.
Osim što se radi o hrabrom potezu da se ostvari nešto unikatno, jer nikad ne možete biti sigurni kako će to publika i kritika prihvatiti, jednostavno zato što tako nešto do sad nije postojalo; fascinantno je kako je razvio suludu zamisao da »konstruira« Pianotron tako što će približiti – ne i spojiti – glasovir i Mellotron (elektro-mehaničko glazbalo s klavijaturom konstruirano 1963., koje je Ružić koristio na dva prethodna albuma) i umrežiti svojim prstima, bolje reći moždanim valovima koje projicira prigodom sviranja.
Zapravo, konstrukciju Pianotrona, uz dva spomenuta glazbala, čini i organski usadak – tijelo, um i duh Zvjezdana Ružića. Pritom uspješno koristi lijevu i desnu stranu mozga. Dakle, Pianotron je specifično glazbalo koje egzistira jedino kad Ružić sjedi uz glasovir i Mellotron i svira ih istodobno. Solo! Ipak, prema zvuku koji ostvaruje možemo reći da je Pianotron orkestar. Tako ga je koristio, kao zamjenu za orkestar i sve mogućnosti koje ta formacija donosi, sa svim njegovim sekcijama.
Zvjezdan Ružić neke od projekata vezao je uz vodu / Foto Simone di Luca
Umjetnost i patnja
Kao što je nagovijestio prethodnim albumima – na svakom od njih – na ovom je u potpunosti razotkrio da »pati od poremećaja« podvojene osobnosti. No, dok se kod osoba koje doista pate od tog poremećaja dvije osobnosti koje djeluju posve neovisne jedna o drugoj pojavljuju i upravljaju sviješću u različitim razdobljima, kod Zvekija se »poremećaj« razvio u rijetki oblik kod kojeg obje osobnosti egzistiraju i djeluju istovremeno.
Primjerice, dok ZeeR nogama čvrsto stoji na zemlji, Zveki istodobno sanja o putovanju u svemir; dok ZeeR štuje kult st. Billa Evansa, Zveki se istodobno klanja Buggeu Wessetoftu; dok ZeeR proučava tradiciju, Zveki je istodobno okrenut budućnosti; dok ZeeR uživa u akustici, Zveki je istodobno fasciniran elektronikom; dok je ZeeR fasciniran crno-bijelim, Zveki je obojen šarenilom tonova, dok ZeeR razmišlja globalno, Zveki istodobno misli da je za njega bolje lokalno, autohtono, hrvatsko; dok ZeeR piše desnom, Zveki istodobno piše lijevom rukom… Možete li samo zamisliti koliko Zvjezdan Ružić u tim trenucima pati, no, kao što je poznato, najljepša umjetnost često se rađa upravo iz patnje, pa tako i jazz, glazba koja je njegov život, koja je i dalje prisutna u njegovu stvaralaštvu, iako u nešto manjoj mjeri nego prije.
Zvjezdan Ružić: Delightful F / Foto Simone di Luca
Vizija i koncept
Zapravo Ružić je živi primjer teze kako neki »poremećaj« i genijalnost ne moraju biti na suprotstavljenim stranama, kako je razlika ponekad tako mala da je teško procijeniti što je što, kako je, zapravo, sve u očima promatrača. U ovom slučaju zdrav, nadaren i maštovit mladić samo nam je razotkrio svoju intimu, strahove i snove, svoj život, samo je raskolio ljušturu i provirio u svojoj potpunoj autentičnosti. Zato je mudro odlučio izvedbe za ovaj album snimiti solo, prvi put u dosadašnjoj karijeri, te da se neće opterećivati stilskim odrednicama. Nemojte se truditi ovu glazbu svrstati u neki postojeći žanr, to vam neće poći za rukom, pravite se da vam je svejedno, kao što je svejedno i njemu!
Kad je s neviđenim zanosom planirao nabaviti Mellotron, odmah sam krenuo u akciju i skrenuo mu pozornost na moje favorite koji su tom glazbalu podarili kultni status, prije svega na Roberta Frippa i King Crimsone. Naivno sam mislio da će kroz njegovo sviranje porasti i popularnost tog sastava. Naime, Zveki je uvijek govorio o zvuku i mogućnostima koje pruža, a ne o njegovim uzorima koji su ga svirali. Tek bi ponekad spomenuo Beatlese, ali to je bilo samo zato što su najpoznatiji. Kad je instrument, koji nije lako nabaviti, stigao i kad ga je počeo koristiti bilo je posve jasno da je od samog početka imao viziju, svoj koncept, osoban stav prema glazbalu i jasnu zamisao što od njega želi dobiti. On ne slijedi put koji je zacrtao neki glazbenik ili sastav, on je trasirao novi put, put koji bi mogao postati model za nove naraštaje glazbenika.
Zvjezdan Ružić / Foto Simone di Luca
Vlastita logika
Uronite li dublje u glazbu na ovom albumu, osjetit ćete nešto slično spomenutom poremećaju – pucketat ćete prstima, uvijati se uz groove i raditi grimase obuzeti onime što svira desna ruka, ona koja svira glasovir, a istodobno će vas uhvatiti poriv da, potaknuti lijevom rukom, onom koja svira Mellotron, zaplešete poput robota, brzim, mehaničkim pokretima. No, to je tek jedan od njegovih pristupa Mellotronu. Već u sljedećoj izvedbi on glumi gudački kvartet ili orkestar, ili pak donosi posve drukčiji ugođaj, slike, asocijacije…
Zapravo, koliko god se glazba na albumu »Delightful F« na prvu doima jednostavnom i atraktivnom, ona skriva puno više toga, nešto što je moguće dokučiti tek višestrukim preslušavanjem. Kod svakog novog slušanja otkrivamo tajnovite detalje, razne načine spajanja dvaju glazbenih svjetova… Tek tada počinjemo polako ulaziti u um umjetnika, otkrivati njegove glazbene i neglazbene nakane, tajne, karakter, sklonosti. Tek tada možemo istinski uživati u ovoj jedinstvenoj glazbi.
Za projekt »Pianotron« važan je i odnos prema zvuku, posebice zbog velikih zvukovnih mogućnosti Mellotrona koji podržava različite efekte. Ružić je koristio njegove zvukove, ali je sam složio kombinacije zvukova na način na koji se Mellotron inače tipično ne koristi. Osim toga modificirao je glazbalo kupivši pedalu koju svira nogom, a za koju je osmislio i snimio zvukove okoline te ih ubacio u nju, tako da u nekim skladbama dočarava sviranje bubnjeva ili timpana, zvukove škara, plesnog podija i raznih atmosfera. To je dalo treću dimenziju Pianotronu i pojačalo dojam poruka koje je Ružić želio odaslati svakom pojedinom skladbom. U potrazi za vlastitim zvukom spajao je razne kombinacije, naoko izvan svake logike i svih pravila, ali ionako on sam nudi novu logiku i vlastita pravila. I na taj način zadržao je vlastitu osobnost, iako niti taj proces istraživanja zvukova koji će najbolje dočarati njegove emocije, a one su drukčije u svakoj skladbi, nije bio bezbolan i brz. Za snimanje ovog albuma (snimio ga je u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog gdje je imao idealne uvjete), pripremao se više od godinu dana. Imao je strpljenja. Naime, prvotna zamisao bila je da ga snimi 2017., ali čekao je da stvar potpuni sazrije, da sve sjedne na svoje mjesto. Tijekom tih godinu dana svakodnevno je vježbao i razrađivao skladbe koje je planirao uvrstiti na album. Pri tome priča se razvijala, obogaćivala novim zamislima, sve dok nije ojačala da može prvi put poletjeti.
Glasovir na pontonu
