Komentar Davora Mandića

Zašto Novi list nije kakvim ga Oliver Frljić vidi

Davor Mandić

snimio Roni Brmalj

snimio Roni Brmalj

No tu onda nužno dolazimo do pitanja Frljićeve selektivnosti (da još malo naljutimo onog dobronamjernog čitatelja), što je kritika koju mu se često upućuje. Ovdje treba reći da je jasno područje borbe koje je Frljić izabrao: područje je to ideološko, a agenda je upućivanje na ljudskopravaške komplekse, dostojanstven život u različitosti, antifašizam i borbu za malog čovjeka na kojeg je nasrnuo pokvareni sistem.



Netko bi objavljivanje jučerašnjeg teksta na stranicama kulture Novog lista o obnovi hit-predstave Olivera Frljića »Turbofolk«, odnosno dijela teksta u kojem Frljić tumači razloge specijalnog podnaslova predstave, mogao nazvati degutantnim. Netko drugi mogao bi likovati nad iznesenim Frljićevim komentarima, pa i optužbama, slažući se bespogovorno s izrečenim. A netko treći mogao bi objavljivanje tog teksta smatrati festivalom otvorenosti prema polemici i drugačijem mišljenju. Pa čak i kad je takvo mišljenje uvredljivo. Osobno se nadam da je najviše ovih trećih, ali predugo sam u ovom poslu da bih mislio da je to moguće.


Podsjetimo se za početak kako glasi podnaslov obnove: »Ovo je predstava o Robertu Franku i Hrvoju Buriću«. Na pitanje novinarke da pojasni o čemu je riječ, Frljić odmah kreće s optužbom da Frank više nije glanogovornik NK Rijeke pa da tretira Novi list kao besplatni oglasni prostor svog bivšeg gazde.


»Frankist«


I neka to Frljić misli, no u tržišnoj utakmici taj je nogomet prodao neke primjerke novina koji su nama platili plaće. Jesam li kao urednik kulture očajan zbog toga što ne mogu reći isto i za tekstove na kulturi, s obzirom da u njima obitavaju mnogi kojima je objavljivanje bitno, ali ipak ne toliko da bi novine kupili, već traže pdf teksta? Naravno da jesam, ali, kako reče Frljić u svom iskazu, to je u ovom kontekstu svakako manji problem.




I evo ga; dobronamjerni čitatelj već ovdje jasno zaključuje da ovaj autor nije ništa više od »frankista«, kako, bez navodnika, Frljić proziva provoditelje nauma o konzervativnoj revoluciji u Novom listu i »komunističkoj« Rijeci.


Naravno, zaboravio je taj čitatelj sve tekstove podrške Frljićevim aktivističkim nastojanjima, jasnom svrstavanju na stranu koja se protivi svakoj fašizaciji društva, u tekstovima u kojima je jedino tinjala želja za životom u društvu koje bi bilo toliko zrelo da se o Frljićevim predstavama može govoriti s teatrološkog, a ne crnokronikaškog aspekta.


Jer tada bismo možda uočili neke pukotine u sistemu u kojem je aktivizam pojeo artizam. No zaključak te priče je nedvojben: u takvom društvu ne živimo i Frljićev je aktivizam nasušno potrebno ogledalo društva, pa i kad je u funkciji kanalizacije koja na površinu izbacuje njegove tumore.


No tu onda nužno dolazimo do pitanja Frljićeve selektivnosti (da još malo naljutimo onog dobronamjernog čitatelja), što je kritika koju mu se često upućuje. Ovdje treba reći da je jasno područje borbe koje je Frljić izabrao: područje je to ideološko, a agenda je upućivanje na ljudskopravaške komplekse, dostojanstven život u različitosti, antifašizam i borbu za malog čovjeka na kojeg je nasrnuo pokvareni sistem. Plemenito, potrebno, važno.


Ali što je s kritikom onog sistema koji ti, eto, možda baš slučajno, ponekad daje kruh? Što je s pokušajima da se njega popravi? Ili njega ne treba popravljati zato što je ideološki ispravan? Gdje je predstava o Vojku Obersnelu?


Ova pitanja postavlja dio javnosti. Ja, eto, nisam među njima. Smatram da je izbor područja borbe legitimno pravo svakog umjetnika, i ono koje je izabrao Frljić plemenito je, potrebno i važno, kako je već rečeno.


Izuzeci koji to nisu


A što smo mi u Novom listu napravili? Otišli smo korak dalje od Frljića i objavili njegovu pamfletnu, na mahove jako zločestu, reduktivnu i uvredljivu izjavu. Izjavu s nekim važnim kotama, naravno, možebitnim ogledalom upozorenja, no u osnovi deplasiranu. Zašto?


Zato što javno mogu reći da ne bih objavio famozni tekst Davora Velnića, koji i Frljić spominje, iako poštujem argumentaciju o pluralizmu mišljenja, kao i mogućnost da bi taj tekst objavio mitizirani Veljko Vičević. Mogu javno reći i da se ne slažem baš sa svim potezima glavnog urednika ili uredničkog kolegija, ali eto me tamo, imam svoj glas i njime čuvam prostor slobode koji mislim uputnim čuvati. Jednako kao što ga čuvaju i drugi kolege (i glavni urednik među njima) prema svojim sasvjestima.


I iako neću Frljića prozivati radi njegova izbora prostora borbe i naganjati ga da čereči Obersnela, mogu reći da, unatoč njegovim strahovima da bismo ga mogli cenzurirati, to ni u jednom trenutku nije bila opcija, nego smo javnosti ponudili da čuje dio razmišljanja koja su eteru, a koja nam ne idu u prilog; stavili smo to ogledalo pred sebe i zamislili se nad odrazom. On možda nije uvijek najljepši, ali vjerujem da, s obzirom na sve okolnosti, ni izbliza nije u duhu Frljićeve objede o, citiram: »izuzecima koji u ovim teškim vremenima u Novom listu brane dignitet novinarske profesije i za koje ne sumnjam da će Frank, nažalost, naći načina da ih se riješi«.