Vinko Barić: Striptizete su prave umjetnice, stripaši su tek majstori šunda

Vinko Barić

Domaća strip produkcija još uvijek nema svoj pravi domaći festival. Šteta je da su svi strip festivali određeni tržištem stripa i trendovima, da su okrenuti uglavnom međunarodnom i komercijalnom stripu i da naše izdavačke kuće uglavnom promoviraju samo licencne albume velikana svjetskog stripa. Svaka čast Hermannu Huppenu, on je genijalac bio i ostat će, ali domaći strip će isto tako ostati u sve većoj margini i opskurnosti

Imeđu Vinka Barića i protagonista njegovih stripova teško je povući crtu: rečenice mu često zvuče kao strip oblačići koji, puni apsurda i zabavne groteske, lebde iznad njegovog Budalaj Lame, jajokradice Jetija, fetišista kradljivca cipela, smrdljivog Horacija ili Zelenog Lagumdžije koji dubrovačkim gosparima mrlja odjeću zelenom slinom. I neki njegovi doživljaji sasvim su »stripoidni«: u takve spada priča o osnutku Barićeve nepostojeće firme I.D.Z.F.S. (Ilegalno Društvo Za Fotokopiranje Stripova d.o.o.) koja od 1997. godine objavljuje njegove albume, iako nigdje nikad nije registrirana.

– S prijateljima sam, u zezanciji, smišljao najblesavije nazive tvrtki koje su izronile iz privatizacije, tako je nastao IDZFS. Više nisam čelni čovjek u tom poduzeću, doduše. Poziciju direktora prodao sam jednom prijatelju za dvije pive, tako da je tu bilo i sukoba interesa i nepotizma – prisjeća se Barić.

Razgovaramo u njegovom ateljeu u Solinu jednog vrućeg podneva. Netom prije snimala ga je ekipa HTV-a koja će mu u novoj sezoni dokumentarnog serijala »Strip u Hrvatskoj« posvetiti jednu epizodu. Zaslužio ju je samostalnim strip albumima kojima je stekao status predvodnika dalmatinske strip scene: »Čudnovati deponij« danas ima gotovo kultni status, a tu je i »Paranormalni čimbenik« i »Samo da ne propadne«, kao i njegov agilni angažman u strip serijalu o domaćem superjunaku Lavandermanu.

Pozicija na margini

Je li margina nešto na što ste se opredijelili iz nužde, zbog okolnosti, ili svojom voljom?

– Realna opskurnost i djelovanje na marginama strip scene omogućuje mi da stvaram neopterećeno, za svoj gušt i kad se uopće ukaže prilika da nešto kreiram i objavim. Nikakav ugovor me ni na što ne obavezuje, nemam nikakvih rokova, presinga, ne moram se brinuti za novac ni za honorare jer ih ionako nema (smijeh). Ostaje samo kreativna strast prema stripu i to mi je jedan dobar »ispušni ventil« u životu. Opskurnost je jedan interesantan fenomen – evo, recimo, u mom rodnom Solinu uspio sam svoje stripove uvrstiti u fundus gradske knjižnice i podijelio sam frendovima nešto svojih strip albuma, ali nikada u ovih 19 godina ni jednom Solinjaninu nisam uspio prodati ni jedan svoj strip album. Na to sam čak i ponosan i to zvuči vrlo montipajtonovski. Neka margine i opskurnosti, ima i to svoje gušte i dobre strane!

Što zapravo znači margina u stripu, koji je u odnosu na druge umjetnosti izrazito marginaliziran?

– Kako kod nas profesionalni strip na nacionalnoj razini gotovo da i ne postoji (čast iznimkama). Tu se ili radi o profesionalnim autorima koji rade za strane izdavačke kuće, dok je velika većina domaće strip produkcije sama po sebi u totalnoj margini, opskurnosti ili u najboljem slučaju, u hermetičnom art undergroundu. Vremena su se promijenila, strip konzumenata među mladima je danas mnogo manje nego prije 20-30 godina, to je medij u izumiranju.

Strip je od strane kunsthistoričara uvršten u umjetnost tamo negdje sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća (prvi strip festival u Lucci), a na ovim prostorima već koncem šezdesetih Vera Horvat Pintarić, Ranko Munitić i drugi također su ga počeli afirmirati kao umjetnost, pa je on ranih osamdesetih zaista i počeo poprimati taj status i kod nas. No danas, u doba poplave konceptualne, performans i video-vizualne umjetnosti, ja imam dojam da većina kustosa u Hrvatskoj opet smatra strip niževrijednim grafičkim smećem.

Ako jedna striptizeta ili plesačica, koja uloži ogroman trud da svoju točku plesa oko šipke dovede do savršenstva, može biti smatrana umjetnicom, što i jest, zašto bi onda strip crtači i crtačice koje ulažu ogroman trud da nacrtaju i ispričaju neku priču bili smatrani kičerima, kretenima i šund-umjetnicima? Apsurd.

Slikarstvo i strip

Što je ishodište Vašeg bavljenja stripom? Kad ste nacrtali svoj prvi strip? O čemu je govorio, čime je bio nadahnut?

– Prve stripove sam crtkarao još kao dijete, u ranim razredima osnovne škole. Čitao sam tada »Mikijev zabavnik«, »Stripoteku«, »Alan Forda«, »Komandanta Marka«, »Velikog Bleka«, »Taličnog Toma« i sve što bi mi došlo pod ruke i onda bi doma crtkarao te neke svoje dječje stripove. Prvi strip objavio sam 1994. u srednjoškolskom listu »Sumrak« iz Splita, jer me jedan prijatelj zamolio da nacrtam nekakav šaljivi strip o redakciji tog lista, to jest fanzina. Nakon toga sam 1995. napravio strip »Mašina«, zajedno s kolegom Zoranom Zelenikom, i to je izašlo u listu Škole likovnih umjetnosti u Splitu. U to vrijeme sam pokušavao kreirati realistično crtane stripove, ali sam brzo odustao od toga jer je to bilo previše posla za moje pojmove, pa sam se onda okrenuo karikaturalnom underground stripu. To je već bilo mnogo zabavnije za crtati!

Ključna obilježja vaših stripova su maštovitost, apsurd, parodija, humor i vizualna razbarušenost. Zašto ste se okrenuli baš takvoj vrsti stripa, dijametralno suprotnoj od akademskog slikarstva?

– Možda to i nije baš dijametralno suprotno akademskom slikarstvu. Kad bi uspoređivali akademsko, klasično slikarstvo ili grafiku sa stripom, onda bi u tom polju jedan Alex Raymond, Burne Hogarth, Harold Foster ili Sergio Toppi mogli parirati najboljim klasičnim slikarima ili grafičarima u povijesti, a Hugo Pratt bi bio najznačajniji talijanski likovnjak od 1960. do danas. George Herimman, tvorac »Krazy Kata« bi po inventivnosti i stvaralačkom ludizmu mogao stati ravnopravno uz Pabla Picassa (a i sam Picasso je bio njegov veliki fan). Veliki dio slikarstva, ako već nije potpuna apstrakcija ili koncept, je u biti – pričanje priče, stvaranje dijaloga ili promišljanja između stvaraoca i konzumenta. A to je u svojoj srži i osnova stripa – spajanje slike i naracije. Naravno, moj pristup stripu je miljama daleko od klasičnog slikarstva ili akademskog realizma, ali veseli me kad mogu smisliti neku suludu priču, nacrtati je po svom guštu i onda to eventualno podijeliti s čitateljima kojima bi to moglo biti zabavno ili zanimljivo.

Što možete reći o vašem Ilegalnom društvu za fotokopiranje stripova?

– Odličan je osjećaj biti na čelu firme, makar i nepostojeće. Apsurdno je, to volim, a ništa me ne košta, nemam troškova za održavanje, ne plaćam porez. Inače, ono »fotokopiranje« u nazivu firme je ostalo zato što je moj prvi mini strip album »Samo da ne propadne« iz 1997. bio fotokopiran u 65 primjeraka, nešto kao fanzin. Korice sam odštampao na sitotisku kod prijatelja, a strip fotokopirao u knjižnici srednje umjetničke škole i onda sam im potrošio cijeli toner fotokopirnog stroja koji je tada koštao oko 100 njemačkih maraka, pa mi je direktor škole uputio ukor. Ja sam se direktoru ispričao rekavši da nemam novca da platim novi toner, ali da je strip napravljen za opće dobro, pa mi je direktor oprostio nemarno korištenje školske imovine…

Kritični ste prema domaćim festivalima stripa koji zanemaruju domaće autore. Kako biste ocijenili tretman autora u domaćem stripu uopće?

– Sad ću možda zvučati licemjerno i bezobrazno, jer ipak sam sudjelovao na svim važnijim domaćim strip festivalima, pa je tako i ove godine predstavljen moj novi strip album »Dogodovštine Baroknog čovjeka« i na Crtani romani šou u Zagrebu, i na manjem »OHOHO« street art i strip festivalu (isto u Zagrebu), i ovom prilikom zahvaljujem organizatorima što su me uvrstili u program. Ali i dalje imam iste zamjerke. Domaća strip produkcija još uvijek nema pravi domaći festival. Ne kažem da samo domaće stvari vrijede, to nije istina, ali šteta je da su svi strip festivali određeni tržištem stripa, ponudom i potražnjom i trendovima, da su okrenuti uglavnom međunarodnom i komercijalnom stripu i da uglavnom naše izdavačke kuće promoviraju samo licencna albumska izdanja velikana svjetskog stripa. Svaka čast Hermannu Huppenu, on je genijalac bio i ostat će, ali domaći strip će isto tako ostati u sve većoj margini i opskurnosti.

Banalizacija kulture

Bojim se da novi naraštaji naših strip autora više neće imati gdje objaviti svoje radove, nego će to morati objaviti sami – kao ja, ili će morati raditi kao profesionalci za strane strip izdavače. Naši strip festivali trebali bi dati više prostora domaćim autorima, bili oni kvalitativno dobri ili loši, ali mora im se pružiti neka šansa za prezentaciju.

Nakon što je splitska komisija za izdavaštvo negativno vrednovala Vaš strip o Baroknom čovjeku, rekli ste da je teško stvarati u provinciji koja pokazuje otpor prema svemu što izlazi iz okvira tradicionalizma.

– Ma eto, ja se uvijek nekako snađem – ako želim izdati strip album ja ću to kad-tad i napraviti, bilo preko sponzora, preko vlastite love ili neke kompenzacije ili preko novca doniranog od gradskih ili državnih vijeća za kulturu ili Ministarstva kulture.

Što se tiče provincijalizma u Splitu, on je sve očigledniji u apsolutnoj banalizaciji kulture u divljajućem turizmu, u kojemu se Split pretvara u grotesknu turističku destinaciju u kojoj je sve podređeno brzoj zaradi, apartmanizaciji i banalnoj diznilendskoj prezentaciji povijesti i kulture nezainteresiranim turistima kojima je samo bitno jeftino se najesti i napiti dok su tu kod nas.

Split je turistička zona brze zarade, a zbog toga danas pati i kultura, kao i industrija i sve one funkcije koje bi svaki grad kao urbana konglomeracija trebao imati.

Kako Vi opstajete u takvim okolnostima, koja je Vaša strategija otpora?

– Inatim se s njima dok me to ništa ne košta, izražavam svoj stav o tome. Treba se naviknuti živjeti u ovim novim, banalnim okolnostima.

Na koji način bend Porno suicid korespondira s Vašim stripovima – koliko su usporediva ova dva područja Vašeg djelovanja?

– Porno suicid je electro punk bend koji djeluje iz zajebancije, a pomalo i kritizira, a tako nekako je i sa stripom. Čak sam jednog lika iz jedne ranije pjesme Porno suicida – Merkurca s Merkura – pretočio u strip o Baroknom čovjeku, opet kao Merkurca s Merkura… Pa i likove Trozecova s Neptuna sam ubacio u taj strip, a ranije sam u svom slikarstvu imao ciklus Zečjeg baroka.

Doduše, moram priznati da je Trozecovima ime i treće oko dao kolega Miro Župa, vodeći haiku strip autor u Hrvatskoj, a i u svijetu, tako da su iz Zecova mutirali u Trozecove! Sve u svemu, dobro je dok čovjek može biti barem malo kreativno neozbiljan i izražavati se putem apsurdnog humora, jer da nije toga život bi vjerojatno bio dosadan, predvidiv i opasan zbog mogućnosti utapanja u kolotečini.