Nije to, zapravo, bilo teško, dogovoriti se s Radom Šerbedžijom za razgovor. Šteta samo da nije bio i koji mejl više za tih dogovora, jer u svakom je barem jedna rečenica njegova koja zvuči meko i ljudski i taman tako da se čovjek s veseljem za nju zakvači. Recimo ona gdje kaže da za 12 mjesec govori decembar zbog Kemala Montena, ili ona gdje predlaže da se nađemo u blizini stana gdje mu živi kći Lucija, jer bedina on i Luciju i unuke.

Šteta što mejlova nije bilo više, a šteta i što nije običaj da se piše tekst na temu »o čemu sve nismo pričali, a mogli smo«. Jer, o svemu se može s glumačkom legendom, piscem, pjesnikom, glazbenikom. A trebalo je, pa će se drugi put, ponajprije o ribolovu, o onim zubacima i po osam kilograma teškim što ih na moru ispred Pule love njegov prijatelj Adi i on.

Zajednički neprijatelji

Blizu smo stana od kćeri vam Lucije. Kažete da bedinate i nju i unuke. Jeste li bolji djed, ili otac?

– Ha ha. Ima jedna fina priča koja kaže: što imaju zajedničko djedovi, bake i unuci!? Imaju zajedničke neprijatelje, ha ha. I to je neka istina. Mi uvijek imamo svoje neke zavjere. Ono što im roditelji brane, to djedovi i bake dozvole.

Mene ipak brine to da bedinate kćer. Kada, svega mu, prestane ta naša roditeljska potreba da pazimo na kćeri?

– Nikada…

Bojao sam se da ćete mi to reći.

– Takav smo mi mentalitet. Živio sam vani po svijetu, imam prijatelje koji su zaista drugačijeg mentaliteta, engleskog, američkog, zapadnoeuropskog, gdje su ti odnosi prema djeci potpuno drugačiji. Već on njega pušta s 18 godina, do viđenja, ti si svoj čovjek. U nas je drugačije, to je dio tog našeg mentaliteta gdje do kraja života ta naša djeca ostaju naša djeca. I spreman si za njih sve žrtvovati, pomoći im kad kupuju kuću, kad hoće auto, a najviše ta ljubav, svakodnevno iskazivanje ljubavi, grljenje, poljupci.

Kako ste onda preživjeli period puberteta, kad se ne daju ni zagrliti, ni poljubiti, ni ništa?

– Moram reći da sam imao sreću i da od svih mojih petero djece s nijednim nisam imao u pubertetu neke strašne probleme. Recimo Annette Bening, Lenkina i moja prijateljica, i ona ima puno djece, i kad smo tome razgovarali, ona kaže: »Znaš što je najbolji recept s pubertetom i djecom!? Kad on ili ona počnu da viču i da iznose svoju pravdu i da te optužuju, a ti samo gledaj ispred sebe u pod i šuti!«

Foto Davor Kovačević

Spomenuli smo odnos između djedova i unuka, očeva i kćeri, ali predstava »Tko se boji Virginije Woolf«, kojom kazalište Ulysses gostuje u Zagrebačkom kazalištu mladih i u kojoj ste ostvarili ulogu vrijednu priznanja na Danima hrvatskog glumišta, govori o odnosima između muškarca i žene, supruga i supruge. Tu, bojim se, nema mjesta gledanju u pod.

– Nema. To je, za mene, jedan od najljepših dramskih tekstova 20. stoljeća. Albee je čudo od pisca. Volio sam taj komad »Tko se boji Virginije Woolf« još od svoje mladosti. I čekao sam da me stignu godine kada ću moći igrati toga Georgea. I igrao sam ga 90-e godine u Beogradskom Dramskom pozorištu. Dušan Jovanović je režirao. Tih godina živio sam više u Beogradu. Nisam se preselio iz Zagreba jer su mi tu bila djeca iz prvog braka. Živio sam u Beogradu s Lenkom, tamo sam se i oženio ‘91. godine u proljeće. Tada sam radio Virginiju Wolf s Mirom Karanović. Bila je lijepa predstava, ali sam sada nakon toliko godina zaželio da radim predstavu s ovom čudesnom glumicom Katarinom Bistrović Darvaš, našom Katom. Ja sam s njom igrao u predstavama Ulyssesa,«Mara-Sad« i u Antigoni. I uživao sam u toj našoj interakciji. Pored toga da imaš sreće da si u rukama dobrog režisera i da si u dobroj predstavi, za mene je u teatru najvažnija ta prava interakcija između glumaca. Imao sam to u životu nekoliko puta, s Ivicom Vidovićem kad smo radili »Rosencrantz i Guilderstern su mrtvi«, ili »Odmor za umorne jahače« Ivice Ivanca. Pa to je bilo nešto fantastično. Zatim s Miodragom Krivokapićem kad sam igrao »Karamazove« i s Ingom Apelt »Oslobođenje Skoplja«. To mi je bilo nešto najvažnije u mome kazališnom iskustvu. Važnije od »Hamleta« na Lovrijencu, i »Richard III«,…. sve te solo partije. Više sam uživao u pravom partnerstvu sa svojim kolegama. I zato sam sada, kad sam našao, sreo te oči Katarine Bistrović, rekao; što ja mogu s njom još igrat!? Jer nije lako pronaći takvu vrst interakcije, takvu vrst neke nadnaravne kemije.

Oprost je vrlina

Koliko ste se vi promijenili, koliko je George drugačiji danas od onog kojeg ste igrali?

– Mislim da je dosta drugačiji, iako sam tada imao 43 godine, a to su već zrele glumačke godine, ipak mi je za Georgea falilo još malo života, više iskustva, cinizma, nekog elegantnog humora i neke snažne ljudske drame na kraju. Moram reći da smo u tom komadu došli Lenka i ja do jedne situacije u kojoj me na početku proba gotovo izbacila iz sedla. Rekla je: To ne valja! Ja sam, naime, krenuo nekim svojim, sigurnim, utabanim stazama, a onda me ona natjerala da idem dublje pod kožu, da pronađem slabost u tom Georgeu. Ne snagu koju ja imam kao glumac, ne superiornost, nego da me napravi inferiornoga, da me napravi slabićem, da me napravi trpnim čovjekom, koji se boji žene, da bi na koncu kada ga ona povrijedi do kraja i kad prijeđe granicu, ta njegova osveta odjednom u njemu probudila nevjerojatno jakog, snažnog čovjeka. Ali, opet po Lenkinom receptu koja je pametno režirala ovu predstavu, on ne ide do kraja u osvetu, on opet na kraju završava u oprostu i u nježnosti nekoj, nekoj životnoj tuzi i bespomoćnosti.

Znači, oprost nije nemoguća misija? Dade se oprostiti?

– Praštanje je jedna od najljepših ljudskih vrlina. Nekada davno u mladosti, znao sam biti oštar i ohol, k’o što mladost u svojoj prirodi zna bivati. Ali znao sam bivati i osjetljiv i tankoćut i nekako čehovljanski blag i pomirljiv. To mi je valjda od moje majke Stane. Ona je bila odgajateljica u dječjem vrtiću u Vinkovcima i svi su je obožavali. Zvali su je teta Stana naša druga mama, i pisale su o tome vinkovačke novine. Prvi put nakon rata došao sam u Vinkovce negdje 2000. i neke, imao sam koncert. Upao sam u kazalište »Joza Ivakić« gdje sam nekada kao klinac glumio. Ušao sam kroz salu pjevajući onu pjesmu koju me tamo Beli naučio, moj prijatelj Franjo Jelinek koji me učio glumi, jedan fini gospodin, boem, pijanac, koji je najljepše govorio Shakespearove sonete. On me naučio da pjevam onu »milovo sam garave i plave«. Tako sam i otvorio koncert. I idem ja s tim koncertom, lijepo me prihvate, kad u jednom trenutku vidim s pozornice da su svi ljudi istih godina. To mi se nikada nije dogodilo, jer na moje koncerte dolazi moja generacija koji su stariji ljudi, ali dolazi i mnogo mladih, klinci od 18, 20 godina. Valjda zato što im se sviđa ta muzika, ili što gledaju moje američke filmove. I ja kažem njima u Vinkovcima: »Ajde, molim vas, dignite ruku tko je išao u vrtić kod moje majke Stane!« I cijela sala digne ruku. Došla njena djeca mene gledati. I krug se zatvorio. Neka blagost je povezala naše vrijeme.

Ma, nisu vremena blaga ni za blagost?

– Nisu vremena blaga, ni ljudi nisu blagi kao nekada, ali bilo bi dobro kada bi bilo bar više razumijevanja. Razumijevanja drukčijosti, poštovanja različitosti. Zašto bi morali biti krvni neprijatelji ako drukčije razmišljamo o stvarima i pojavama oko nas, ako drukčije mislimo o politici, ako drukčije mislimo o društvenom uređenju, ako drukčije mislimo o mnogim stvarima. Pa u biti je čovjeka da razgovaramo, da razmišljamo, da jedan drugog nadopunjujemo.

Tim je sve i tužnije da se na tom neprijateljstvu iscrpljujemo.

Foto Duško Marušić / PIXSELL

– Apsolutno.

Mani se politike

Zadnje vrijeme, kad god pričam s umjetnicima, u njih je onog zdravog aktivizma, želje da promišljaju društvo i pokušaju ga učiniti boljim. Vama kao da to nikada zapravo nisu dopustili, oprostili. I rođeni otac vam je govorio da se manite politike.

– Politikom se nikada nisam bavio, ali se politika sa mnom ponekad znala baviti. Uvijek sam smatrao da mi ljudi koji smo javne ličnosti, umjetnici, glumci, slikari, pisci naročito, da smo dužni reći svoje mišljenje o društvenim pojavama i problemima s kojima živimo u ovoj našoj državi pa i u ovome našemu svijetu. Dužnost je umjetnosti i umjetnika da svojim djelima stvaraju bolji i pravedniji svijet. I da budu uvijek angažirani i u nekom smislu revolucionarni. Mogu to biti knjige koje pisci pišu, pjesme protestne, filmovi i kazališne predstave, ili aktivan protest na ulici zajedno s ljudima koji žele mijenjati nešto u tom društvu u kojem živimo. Mislim da je to važno. Nikada nisam imao baš velikih problema, niti sam od vlasti bio gonjen, iako mislim da sam u neku smislu uvijek bio na strani onih koji se bune. Ali po onoj Krležinoj formulaciji da svaki pisac, a ja to prevodim i umjetnik, mora biti u neku ruku disident, pa čak i defetist u odnosu na naciju i autoritete. »On je razmetni sin koji se vraća svom očinskom ognjištu, samo da bi mogao ponovo od njega otići. Negacija je njegov familijarni oblik prihvatanja svijeta. Samo onaj tko radikalno shvati i prihvati upravo tu istinu, može istinski pomoć piscu, odnosno umjetniku«. Čak i slikar sa svojim slikama može biti angažiran. A što reći o toj cijeloj generaciji božanstvenih naših filmskih režisera, Živojina Pavlovića, Makavejeva, Petrovića, Draškovića, Tadića, Babaje, Berkovića, Zafranovića, Grlića, da spomenem samo neke ljude koji su na rubu disidentstva radili neke sjajne i hrabre filmove. Bio sam sretan i ponosan da sam u njihovim filmovima igrao i družio se s njima. Pa sam tako i sam pisao neke svoje angažirane pjesme i pripadao ljudima koji su htjeli »mijenjati svijet«. Otac mi je znao često govoriti: »Rade mani se toga, nemoj to raditi«. Uvijek me špotao zbog toga moga buntovništva.

Bio sam kao i mnogi moji prijatelji protiv rata. Bio sam na strani ljudi koji su za mir, za toleranciju, za to da raspravljamo o problemima na normalan način, a ne agresivno rješavati probleme i u 21. stoljeću ponašati se kao ljudi od prije 200, 300, 400 godina.

Ljudska priroda

Kotač povijesti kao da je cijeli svijet zavrtio unatrag. Čini mi se da vas najviše brine ta nejednakost među ljudima.

– Kotač povijesti ima svoj ritam i neumoljivo odbrojava vrijeme. U svome hodu ostavlja iza sebe tragove. I svjedočanstva. U velikim zbivanjima kao što su revolucije i svjetski ratovi, historija je u svojim pripovijedanjima poprilično točna. Treba li danas vjerovati u debele knjige ispisane činjenicama Prvog i Drugog svjetskog rata? Tamo piše da su Rusi, Englezi, Amerikanci pa i naši partizani na čelu s Josipom Brozom Titom bili pobjednici u tome zadnjem velikome svjetskome ratu. Tamo piše da su Nijemci sa svojim saveznicima i na čelu s monstruoznim Adolfom Hitlerom bili poražena vojna sila. Je li postojao njemački i talijanski fašizam? Jesu li uistinu milijuni ljudi, a najviše Židova, spaljeni u gasnim komorama? Jesu li postojali ti zloglasni koncentracioni logori u Evropi? Jesu li istinite stravične slike mučenja i ubijanja ljudi u Jasenovcu? Svjetski filozofi i povjesničari i književnici svojim djelima potvrđuju istinitost tih povijesnih činjenica. Svjedoče o tome i milijuni preživjelih ljudi u tome strašnome ratu. Pa tko su onda danas te snage u svijetu koje sa svojim revizionističkim stavovima pokušavaju mijenjati povijest? Kako ono kaže Shakespeare: »Kakvo je remek-djelo čovjek. Kako nalik bogu. Kako plemenit u svojim mislima. Ures svijeta, uzor svih živih bića. Pa ipak, što za mene znači ta kvintesencija prašine? Čovjek u meni ne izaziva nikakvo divljenje«.

To su, naravno, pesimistične Hamletove rečenice o ljudskoj prirodi, koja unatoč svojim plemenitim vrlinama ima i svoju tamnu stranu koja se kroz ovu našu civilizaciju povremeno budi i svojim postupcima čini djela nedostojna ljudske prirode. I humanosti. Ipak treba, unatoč svemu, vjerovati u snagu ljudskoga dokaza. Treba gajiti u sebi mudrost Ujevićevog »Pobratimstva lica u Svemiru« o tome da na ovome svijetu ima i drugih nego mi i da smo svi isti ljudi u svojoj slabosti i svojoj snazi. Treba graditi mostove dobre volje i humanizma da se stvari razumiju na ispravan način.

Spomenut ću sada jednog nevjerojatnog čovjeka koji se zove Drago Pilsel. To je fantastično. Način kako govori o svojim zabludama i iskrenost, beskompromisnost. To je čovjek koji je religiozan i koji na svoj način objašnjava crkvu i historiju i sve ono što nam se događa. Njegova priča je bolno istinita i toliko pogađa svakog normalnog čovjeka. Ja se zaista divim takvim ljudima koji su u stanju progovoriti o svojoj prošlosti i o svojim zabludama. Pa, eto, poučen njegovim iskustvom i ja želim u sebi otkrivati svoje dileme i nesporazume iz djetinjstva i svoga života. Iako su mi roditelji bili partizani, spreman sam razgovarati o svemu tome, i saslušati i druga mišljenja, i kritizirati mnoge pojave, pa i neke stvari koje su jugoslovenski partizani činili gdje su u njihovim osvetničkim bitkama i mnogi nevini ljudi stradali. Ali, suština i globalna istina o ishodu Drugoga svjetskoga rata ne može biti dovedena u pitanje. Ova Hrvatska nije to. Desnica je manja, ali je glasna. I pomalo brutalna. A mladi ljudi, naročito ovi koji napuštaju ove prostore, pa ti mladi ljudi, osim ako nisu baš od djetinjstva zadojeni nekim roditeljskim pečatom i buntom, većina njih je normalna, otvorena i zapravo bi željela na sasvim drugi način promišljati politiku i život i sve.

Pa ih brine klima, ekologija, zdravo gospodarstvo.

– Zato odlaze. Jer im mi stariji nismo stvorili društvo po njihovoj ljudskoj mjeri i ukusu. A trebali bi svi skupa pokazati više volje i spremnosti, i žrtvovanja, i nade, i pametnih i promišljenih ideja za formiranje suvremenog, pravog, građanskog društva koje će imati rješenja za nejednakost u ovom svijetu. Da pravimo pravedniji život, da ne gledamo ovu bijedu, ove stare naše ljude koji kopaju po kantama za smeće. Mene je stid, zadrhti mi tijelo kad prođem ulicom i vidim ih kako otvaraju kante za smeće, jer nemaju od čega živjeti. To su stvari koje su užasne. A ako taj Pilsel osnuje partiju, ja ću navijati za njega. Nisam vjernik, ali volio bi biti vjernik na način na koji je taj čovjek vjernik. Gledam njegove kritike prema Crkvi i on ima pravo. Trebali bi ti naši pastiri, naša Crkva, biti na strani potlačenog čovjeka, nesretnog čovjeka, siromašnog čovjeka, onog kome treba pomoći. Ne znam što me uhvatilo u ovo predbožićno vrijeme, valjda zbog tog silnog osjećaja i želje za jednakošću ljudi na svijetu, neke blagosti.

Foto Sanjin Strukić / PIXSELL

Rijeka je čudo

A i budemo nekako bolji u ta doba. Nego, Rijeka, vaš boravak u Rijeci, osam godina dug. U mejlu ste mi napisali kako je možda vrijeme da kažete što vas kod Rijeke tako privlači, a što vas je tako zamorilo.

– Moram reći ovako. Ta Rijeka je čudo. Prije svega sam grad, kako izgleda, kako je smješten. Za 15 minuta si u planinama u Gorskom kotaru. Doslovce po zimi na skijalištu. Velebit, planine, Gorski kotar. Božanstveno! U radijusu od 130 kilometara od centra Rijeke: Venecija, Trst, Ljubljana, Zagreb, otoci Krk, Cres, Lošinj, Opatija kao dragulj najveći na Jadranu, Volosko, Lovran, iza Učke divna Istra, tamo Kostrena i Crikvenica, Novi Vinodolski, Senj. Nema ljepšeg i nema boljeg položaja na svijetu nigdje! I to neviđeno Jadransko more… Ta mrska nam Austro-Ugarska je ostavila zapravo toliko dobroga u našim gradovima, izgradila nam teatre. Pa ti tragovi neke prave kulture… Svega toga ima ovdje u ovome starome i lijepome gradu. U ljudima, starosjediocima Rijeke. Gotovo genetski. Taj suživot, najprije s Talijanima, pa s Austrijancima, s Mađarima, Česima, Nijemcima. Sve je to dalo jedan kod razumijevanja različitosti. Ovdje se stranci osjećaju kao kod svoje kuće. I to je ono nešto što mene uzbuđuje u toj Rijeci, ne sama ljepota grada nego baš taj mentalitet, obični ljudi. Ja znam da postoje ljudi koji su potpuno politički drugačijih mišljenja i svjetonazora nego što sam ja, i dok s njima ispijam piće, družimo se, grlimo se, zezamo i, nikad o tome ne pričamo. I to je nešto što mi je fantastično u Rijeci.

A što vas je zamorilo?

– Rijeka ima toliko mnogo talentiranih ljudi, divnih umjetnika. Moj Urban naprimjer s kojim iskreno prijateljujem šetajući se po kiši i onda tako pokisli tražimo utočište u Željkovom antikvarijatu na Via Boduli, gdje ispijamo čašu bijeloga vina s Dežulovićem i Ivančićem. Ali ta divna Rijeka odjedanput u nekim stvarima koje trebaju biti od pravog interesa, umjetničkog, privrednog, nekako zaostaje. Kao da na neki način propušta pružene prilike.

O razlozima napuštanja riječkog Studija za glumu već sam pisao prije sedam mjeseci i rekao sve što mislim. Nema smisla više ništa govoriti. Šteta je, šteta je da ta mlada energija ne bude prepoznata baš u Rijeci koja bi trebala činiti sve da zadrži mlade ljude u svojoj sredini i da im omogući da se u svome gradu bave kreativnim umjetničkim poslom za koji su se uostalom i školovali. Ali još uvijek ima nade. Godina 2020. još nije počela. Možda se u ovih desetak dana ipak nešto dogodi. Postoji čak i urbanistički projekt za studentsko kazalište na riječkom Kampusu na kome smo Pero Lučin i ja zajedno radili i o kome smo maštali da će biti ravan zagrebačkom ZKM-u. Željeli bismo vjerovati da je moguće da se napravi nešto bolje, ali znate, za tango je potrebno dvoje.

Nego, da se vratimo na sam početak pa da vas pitam, ako je istina da nam je mentalitet takav da bi cijeli život bedinali svoju djecu, kako ćemo se tek teško naučiti da ih pratimo dok odlaze iz zemlje vani?

– To je strašno. Ne bih želio biti zli prorok, ali možda je to, kako netko reče, sudbina malih naroda. Možda jednog dana shvate ljudi da ne ratuje bojno oružje i da je zato uzalud ogromna investicija hrvatskih političara u nabavku oružja i financiranje NATO saveza. Bilo bi pametnije da ulažu u sve druge stvari, u kulturu najviše, da bi održali vitalnost svoga naroda. Jer mali narod može pobijediti samo perom, kistom, filmom, umjetnošću. I tako ostaviti traga u historiji. I tako sačuvati svoj identitet.