Filmski festival

Velika i mala imena: Jake autorice u samoj završnici festivala u Locarnu

Dragan Rubeša

Iz filma »Destruction Babies« Tetsuye Marikoa

Iz filma »Destruction Babies« Tetsuye Marikoa

Festival u Locarnu ne hvali se »velikim imenima« svjetskog filma, ali svejedno donosi relevantne filmove i autore koji ukazuju na neuralgične pojave naše svakodnevice



 Mediji često podvlače kako ovogodišnja konkurencija Locarna nema »velikih imena«. No kad bi se svi festivali u privlačenju publike strogo fokusirali na jake autorske snage, ostaje pitanje što učiniti s »malima« i nepoznatima. Zašto bi ta »mala imena« kao sinonim za autorsku anonimnost baš uvijek morala biti ugurana na festivalske margine i off programe?


Bilo kako bilo, jedini sineast u natjecateljskom programu festivala u Locarnu kojeg krasi sintagma »velikog imena« je egipatski veteran Yousry Nasrallah. No kako mu najnoviji film »Potoci, livade i lijepa lica« nije bio završen prije Cannesa gdje ga tretiraju poput totema, dogodila mu se svjetska premijera u Locarnu. Za razliku od autorovih recentnijih naslova poput »Nakon bitke«, ovaj najnoviji učinio je stanoviti odmak od političkog pamfleta i više priziva Nasrallahovu ranu ležerniju fazu, balansirajući negdje na pola puta između šekspirijanske komedije, populističke melodrame i Bollywooda.


Dva para


Priča se vrti oko jedne svadbe, a fokusirana je na dva brata, vlasnika obiteljske catering tvrtke, koji postaju glavni kotači zamašnjaci preljuba, zamki, malih digresija i zabranjenih pogleda. Iako film pršti od šarenog kolorita i dinamičnih glazbenih numera koje prizivaju »Monsunsko vjenčanje« Mire Nair, priča će naglo skrenuti u smjeru tarapane (imamo čak i jednu eksplicitnu kastraciju), iako se ona promatra kao pročišćenje.




Kad je riječ o »velikim imenima«, konkurencija je donijela i najnoviji komad Njemice Angele Schanelec »Der Traumhafte Weg« koji se u »arty« krugovima gdje je naprosto obožavaju, čekao s velikim nestrpljenjem, jer joj se dogodila gotovo sedmogodišnja autorska pauza. No njena začudna ali krajnje hladna mizanscena i dalje se snažno oslanja na bresonovski neuredno kadriranje, elipse i pedantni odnos prema gestama i tijelima u prostoru.


Sada su u fokusu dva različita para koja žive u dva različita vremena. Onaj prvi upoznaje se tijekom ljetovanja u Grčkoj, u doba kad je njen narod glasao za Novu Europu, da bi se nakon povratka u Berlin on morao suočiti s majčinom bolešću, krateći joj agoniju morfijem, dok sebi ubrizgava heroin. A drugi par čine glumica u policijskoj TV seriji koja se želi rastati od muža i njen partner. No mladi ljubavnici ukazat će se u sadašnjosti, on sveden na heroinskog beskućnika, iako nismo posve sigurni jesu li oni stvarni ili sanjani.


Poput Schanelec u koje njen junak kaže »Vjernik sam, ali mi bog ne daje snagu«, tako i mračna Bugarka Ralitza Petrova u »Bezbožnima« dijelom propituje pitanje vjere. Na junakinjino pitanje »Jeste li vjernik?«, jedan starac odgovara: »Jesam, ali ne vjerujem u boga, već u sebe«. On je jedan od njenih starih i nemoćnih pacijenata o kojima se brine, kradeći im osobne iskaznice za prodaju na crnom tržištu. Film je to u kojem bog oprašta, ali povijest ne. Sirovi i hladni film o bugarskom beznađu u kojem je bila dovoljna jedna »hard« scena grupnog seksa da mu festivalska direkcija u programskoj knjižici priskrbi upozorenje »ovaj film ima scene koje bi mogle šokirati senzibilitet nekih gledatelja«.


Ultranasilni Japanci


No »Bezbožni« su bili pravi mačji kašalj u odnosu na ultranasilni »Destruction Babies« Tetsuye Marikoa, uvršten u paralelnu selekciju »Cineasti del presente« kojeg su neki japanski portali najavljivali kao »najekstremnijih dva sata u povijesti japanskog filma«, iako se tu prije radilo o reklamnom štosu, jer smo u genezi japanske kinematografije vidjeli i gore ekstreme. Ovo je više nešto poput japanskog remakea »Paklene naranče« s nekim novim samurajima.


Priča je to o momku koji kanalizira svu energiju i bijes uz pomoć šaka, mlateći i cipelareći nasred ceste svakog na koga naleti, bez ikakva valjanog razloga, iz čistog užitka – od njegovih vršnjaka do žena u trgovačkom centru. Čitav film sveden je na jednu non-stop seriju bliskih šakačkih susreta u kojima su žrtve pretvorene u krvave boksačke vreće. Ponekad će on imati i publiku koja sve to u šoku promatra. A u jednom trenutku pridružit će mu se mladac kojeg tjeraju slični nagoni za udarcima.


Ipak, ta neutaživa žeđ za udarcima će mu kad tad dosaditi u lančanoj monotoniji. No da bi apsurd bio veći, ni religija s kojom se naš junak suočava povratkom u svoje ribarsko mjesto, nije nista manje nasilna, što dokazuje i prizor lokalne svečanosti borbe s prijenosnim oltarima.


Dva puta Bangkok


Konkurenciju su zatvorila dva filma koja povezuje Bangkok kao ambijentacija. U »Prije no što padne mrak« (Dao Khanong) tajlandske autorice Anoche Suwichakornpong, isprepliću se priče mlade redateljice koja intervjuira bivšu studentsku aktivisticu u fazi priprema za budući projekt, jedne konobarice koja se u potrazi za egzistencijom seli u Bangkok, te jednog ljepuškastog glumca kojem nude ulogu u »indie« komadu. Film je to o nemogućnosti snimanja povijesnog filma na mjestu gdje nema povijesti. Film fragmentirane naracije koja će pojesti samu sebe.


A Japanac Katsuya Tomita se u »Bangkoškim noćima« ponešto odmaknuo od mikro-budžetne produkcije po kojoj je bio poznat, u trosatnoj priči ambijentiranoj u onom istom bangkoškom Thaniya Roadu, toj ulici crvenih svjetiljki koju smo upoznali u Glawoggerovu triptihu »Slava kurvi« (čak koristi i identični kadar s prostitutkama u izlogu koje su označene brojem).


Inače, ta ista ulica popularno je odredište Japanaca u potrazi za seksom. U njoj će se na potezu od 200 metara na kojem se naguralo više od 2.000 tajlandskih prostitutki zateći i cura iz udaljenog sela blizu granice s Laosom koja nanovo susreće bivšeg klijenta, japanskog vojnika u kojeg je nekad bila zaljubljena. On ju prati u njeno selo sanjajući o idiličnom životu, ali postaje svjestan ožiljaka koje je ostavila avet kolonijalizma.


»Tajland je raj«. Tu istu rečenicu izgovorili su junaci autorovih prethodnih filmova »Saudade« i »Off Highway 2«. Tužno i senzualno u isti mah.