'Pandaland'

Treći album Zvjezdana Ružića: Glazba inspirirana zemljom pandi

Davor Hrvoj

Ovaj je album moje viđenje mira – Zvjezdan Ružić / Foto F. GRŽINČIĆ

Ovaj je album moje viđenje mira – Zvjezdan Ružić / Foto F. GRŽINČIĆ

Mir sam pronašao u ovim skladbama. Njima sam želio dočarati moj doživljaj Kine i svih vrijednosti i atmosfera koje sam tamo iskusio, a koje su daleko od spomenute poštapalice »Made in China«. Osmišljavanje glazbe za album krenulo je iz slike. Naime, postoji osoba koja obožava Kinu, pande i sve vezano uz tu zemlju do te mjere da je ona bila prvi i jedini izbor za stvaranje naslovnice albuma - Sara Škarica, arhitektica, Riječanka s adresom u Ljubljani koja radi predivne kolaže i dizajne. Rekao sam joj naziv albuma, a ona je napravila čitavu bajku s tim ovitkom



Zvjezdan Ružić, riječki pijanist i skladatelj koji živi u Zagrebu, objavio je svoj treći album – »Pandaland«, za koji je snimio isključivo obrade kineskih pjesama. Godine 2017., naime, sa svojim sekstetom bio je na turneji po Kini, gdje su izvodili skladbe s njegovih prvih dvaju albuma: »The Knightingale Cabaret« i »Elfin Farewell«, za koje je snimio autorske skladbe. No na zamolbu kineskog agenta, za tu je turneju pripremio i dvije tradicionalne kineske skladbe.


»Poslušao sam te skladbe i ništa mi nije bilo jasno«, rekao je Ružić u razgovoru koji smo vodili u povodu objavljivanja albuma. »Toliko drugačije melodije i forme samih skladbi, do instrumentarija koji su mi zvučali pomalo »komično«. Tada sam si rekao da ću ih slušati dok ne postanu dio mene. Šetao sam s psom, na glavi imao slušalice i preslušavao te dvije skladbe na »repeat«. I tako nekoliko dana. Tada sam nazvao agenta Yanga i zamolio ga da mi priča o tim skladbama, njihovom značenju, o čemu pjevaju i koja je pozadina čitave priče. Ispalo je da je skladba koja je meni zvučala kao neki patetični rekvijem, zapravo ljubavna pjesma gdje djevojka pored potoka čeka na mjesečini svoga dragoga da se vrati izdaleka… Tada sam sve povezao. Bez priče ne mogu ništa napisati. Napisao sam aranžmane za te dvije kineske skladbe u želji da zvuče kao »ja«, odnosno kako ja čujem zvuk mog seksteta. Izveli smo ih na prvom koncertu turneje u Šangaju, a reakcije su bile nestvarne – od tour agenta koji nije vjerovao da te skladbe mogu tako zvučati, što me posebno razveselilo, do članova seksteta koji su rekli da se svirajući ih osjećaju kao da sviraju moju glazbu. Tu je krenula priča o »Pandalandu«.


Kineske melodije


U međuvremenu Ružić je pripremio nove obrade kineskih skladbi koje čine cjelokupni sadržaj albuma »Pandaland«, a publici ih je predstavio na prošlogodišnjoj, drugoj kineskoj turneji. Te skladbe u svojem originalnom obliku nemaju doticaja s jazz izričajem; posve su različite u načinu glazbenog razmišljanja, no Ružić ih je pretvorio u jazz jezik. »Njihove melodije, repeticije određenih dijelova skladbi, harmonske strukture, ritmičke figure; sve je to komponirano nekom drugom logikom i posve drugačijom estetikom«, rekao je.




»Skladbe su bazirane na pentatonskoj ljestvici i zapravo toplo preporučam svima koji se bave glazbom da pokušaju ući u svijet tih kineskih melodija – pritom ne mislim na one tri skladbe koje se vrte u krug u svakom kineskom restoranu, jer to nije tradicionalna kineska glazba – te spoznati čari pentatonskih melodija u toliko različitih »raspoloženja«. Zanimljivo i poučno. Ne biste vjerovali koliki je utjecaj američke jazz glazbe bio prisutan u Šangaju ranih dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, no mene su dirnule neke druge priče iz te daleke zemlje. Stvaranje ovog albuma bio mi je najveći izazov i najveća odgovornost. Najlakše je nešto »obraditi« i snimiti, ali to nije moj put. Ove sam skladbe itekako proživio i u svakoj pronašao svoju priču prije no što sam uopće krenuo u snimanje albuma. U razdoblju od četiri mjeseca triput sam pomicao datum snimanja. Jednostavno nisam bio spreman i čekao sam da čitava priča sazrije te da ju sa svojim prijeteljima mogu »iznijeti« na jedini ispravan način – s osjećajem kao da sviram vlastitu skladbu.«


Ružić je fasciniran pandama, koje su posebne u svijetu životinja. No one su za njega i nešto više: simbol kulture, filozofije, načina života… »Pande su me oduvijek fascinirale«, kaže. »Njihov dan sastoji se većinom u ljenčarenju i grickanju bambusa. A kad ne jedu bambus i ne spavaju, kolutaju se, penju po stablima i padaju. I tako u krug.


Njihova ležernost i razigranost, tromost, no u isto vrijeme i velika upornost. Jer, koliko god lijene bile, kad nešto odluče tu odustajanja nema! Isto tako, koliko god veliki pad sa stabla doživjele, ustanu i nastave dalje, i što je još bolje, ponovno se počnu penjati na to isto stablo! Upravo ta upornost i borba osobine su koje želim zauvijek zadržati i upamtiti »panda školu« – o tome da pravi pad ne postoji i da je sve zapravo samo jedna velika igra!


No možda još bitnije od samog dojma pande, bio je moj dojam »pandalanda« – Kine kao zemlje pandi, Kine koju sam doživio malo drukčije od ostalih sunarodnjaka kojima je prva asocijacija »Made in China«, »tvornice«, »kopije svega« i svega onoga što, naravno, Kina jest, ali pored svih tih konzumerističkih i industrijskih značajki – Kina je i dalje zemlja divnih i dragih, itekako razigranih ljudi, simpatičnih i nasmijanih. Takvu Kinu doživio sam 2017. na prvoj turneji, gdje sam sa svojim sekstetom preletio četvrtinu zemlje i posjetio puno predivnih gradova. Ta je Kina nešto potpuno drugačije, nježnije i emotivnije.


Glazba koja ulijeva mir i spokoj te budi romantiku i ples. To je ta krajnost koju ta stara nacija ima; s jedne strane najveći business na svijetu i natjecanje za ekonomsku prevlast na planetu, dok s druge strane još uvijek, u jednakoj mjeri, postoji »pandaland« u kojoj je sve slatko i razigrano, duhovno i spokojno.«


Jazz bajka


Ovaj je album posve drugačiji od ostalih Ružićevih. Naime, u promišljanju aranžmana bila mu je važna atmosfera koja je mirnija, meditativnija nego na prethodnima. »Skladbe sam birao po svom senzibilitetu«, ističe. »Osjećam da, što sam stariji – premda sam još uvijek mlad – tražim neku vrstu »mira«. Mira koji mi nose nježne melodije, atmosfere s kojima se trenutno poistovjećujem, harmonije koje mi umiruju čitavo biće i koje me čine sretnijim.


Taj mir pronašao sam u ovim skladbama. Njima sam želio dočarati moj doživljaj zemlje pandi i svih vrijednosti i atmosfera koje sam tamo iskusio, a koje su daleko od spomenute poštapalice »Made in China«. Osmišljavanje glazbe za albuma krenulo je iz slike. Naime, postoji osoba koja obožava Kinu, pande i sve vezano uz tu zemlju do te mjere da je ona bila prvi i jedini izbor za stvaranje naslovnice albuma – Sara Škarica, arhitektica, Riječanka s adresom u Ljubljani koja radi predivne kolaže i dizajne. Rekao sam joj naziv albuma, a ona je napravila čitavu bajku s tim ovitkom. Nježnost i bajka s njezinog cover art designa još su me više nadahnuli da stvorim potpuni mir i potpunu bajku kroz glazbu. Prilikom miksanja albuma producentu Miri Vidoviću pokazao sam Sarin cover, a on je odmah dobio ideju za zvuk albuma. Naime, Vidović je producent svih mojih autorskih albuma, čovjek čija pobjednička energija i odvažnost uvijek stave »točku na i« mog stvaralačkog procesa. Zapravo, sinergija Sare i mene bila je strahovita, a na tu se sinergiju priključio Miro i mislim da je upravo taj trojac stvorio ovaj romantični »Pandaland«, na koji sam neopisivo ponosan. Puno se priča krije iza ovog albuma, priča i doživljaja dokumentiranih zauvijek.


Glazba u bojama


Osobnost i način razmišljanja, što je Ružić ispoljio kroz skladbe, zapravo su mnogo više od razotkrivanja duše. One donose i stav, pogled na svijet, na društvo u kojem živimo. Naime, glazbom koja se odlikuje nježnošću, mekoćom i blagošću, on protestira, iskazuje neslaganje s postojećim, diže glas za sklad, slogu, suglasje, jedinstvo u mnogostrukosti – zapravo harmonijom. »Ovaj je album moje viđenje mira kakvog pokušavam živjeti, romantike u koju još uvijek naivno vjerujem, snova za koje znam da su ostvarivi i ljubavi za koju sam siguran da postoji u puno većoj količini od one koju si najčešće dopuštamo«, rekao je.


»Ovaj je smiraj logičan slijed odrastanja dječaka koji traži smisao i odgovore na sva ta pitanja koja su odgovorena odavno, ali svatko od nas po te iste odgovore mora doći osobno. Za neke stvari u životu ne postoji prečac, o njima nema odgovora ili savjeta na internetu, ne možeš ih kupiti novcem, već je jedino moguće do njih doći u pomirenju sa samim sobom, poniznošću i iskrenošću prema sebi samome. U tome se krije taj mir koji svi tražimo.«


Ružićeva je glazbena filozofija usko vezana uz životnu, a to se najbolje očituje upravo na ovom albumu. On propituje život, glazbu, ljude, odnose… a iz odgovora do kojih dolazi nastaje njegova glazba.


»Davnih dana prestao sam se fascinirati virtuoznošću i brzinama u glazbi. Sve me rijeđe fasciniraju »mračni akordi« koje netko odsvira samo da bi ih odsvirao. Tražim poveznicu sebe sa svojim glazbalom i glazbom koju stvaram. Razmišljam o bojama kojima vidim svijet, na što me posebno nadahnuo brat Vedran. On se više usredotočuje na boje kojima vidi tonove i harmonije, a ja sam zapeo na proučavanju sebe u pogledu na svijet oko sebe. Pogled je subjektivan, doživljaj još subjektivniji. Zanima me istina, istina o meni, o onome kakav jesam i kako gledam na život, a tu priču želim podijeliti sa svijetom; tu istinu o životu koju duboko osjećam i proživljavam želim notama prenositi planetom. Svi smo mi povezani, i više no što nam se čini, ali u svijetu nedostaje istine, osoba koje su spremni ogoljeti svoju dušu i svoje najveće ranjivosti podijeliti s ostalima, a pritom ne strahovati od povrede. Povrijeđen može biti jedino ego, a istina je nešto puno dublje od te »slike izvana«. Zato želim biti sretan, imati ljubav, širiti ljubav te živjeti što je više moguće »sada«, u ovom trenutku« – zaključuje Zvjezdan Ružić.