Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 9° 9° 1
9. prosinca 2018.
Izložba u pulskom HUIU-u

Tanja Draškić Savić: Dobar fotograf mora biti i dobar psiholog

S otvorenja izložbe Tanje Draškić Savić u prostoru HUIU-a / Foto S. Radolović
S otvorenja izložbe Tanje Draškić Savić u prostoru HUIU-a / Foto S. Radolović
Autor:
Objavljeno: 10. srpanj 2016. u 17:53 2016-07-10T17:53:00+02:00

Poruka se ne može ostvariti isključivo tehnikom i rutinom. Ne postoji recept, niti su svi ljudi otvoreni. Zbog toga fotograf postaje i psiholog, vješt na pravim riječima, vješt da održi pažnju, da opusti, ulije sigurnost, osjeti kada situacija postaje napeta. Svaka tehnička promjena dovodi do psiholoških promjena modela – pogrešna riječ, promjena pozicije svjetla, apsolutno sve. Zato je poželjno unaprijed imati jasnu ideju. Zbog toga je važan psihološki pristup i interakcija

Samostalna izložba fotografija Tanje Draškić Savić pod nazivom »Moji stvarni dusi« otvorena je u pulskoj Galeriji Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika. Sjajna autorica, samozatajna, a toliko marljiva i velikodušna, Tanja Draškić Savić široj je javnosti najpoznatija kao službena fotografkinja pulskog Sajma knjige, od 2012. godine. Za trajanja pretprošlog sajma, publika u kavani Mozart mogla je vidjeti njene iznimne foto-portrete istaknutih stranih i domaćih pisaca, nastalih na sajmu u prosincu 2013. u krajnje improviziranom studiju u Domu hrvatskih branitelja.

Za razliku od klasičnoga fotografskog portreta koji nastaje u profesionalnim uvjetima, u studijima s primjerenim osvjetljenjem, pomno odabranim namještajem i prikladno odjevenim portretiranim autorima, ovi su pak nastali u vrlo kratkom vremenu, spontano, za ne više od tri minute, najčešće kad je pisac tek završio s predstavljanjem svoje knjige ili je slučajno svratio na sajam. Iako nastali na brzinu, ti portreti izražavaju osobnost, zaustavljajući trenutak opuštanja nakon predstavljanja knjige.

Tanja Draškić Savić diplomirana je majstorica umjetničke fotografije po licenci Famous Photography School – USUF IVAS International Visual Art Society Beograd. Za svoj je rad višestruko nagrađivana međunarodnim i regionalnim nagradama i priznanjima. Članica je FEP-a (Federation of European Photographers) i HDLU-a Istre. U Puli živi i stvara od 2011. godine, a od tada je svojim fotografijama obilježila mnoga važna kulturna događanja.

Snaga fotografske poruke

Izložbom »Moji stvarni dusi« autorica se svojim sugrađanima predstavlja odabranim radovima u kojima dominira metamorfoza pejzažnog krajobraza i portreti u kojima s izrazitim senzibilitetom i bez suvišnih intervencija prati svoje likove i njihovu energiju. Snaga njene fotografske poruke ogleda se u suosjećanju, ali i u provokativnom ironiziranju potrošačkog klišeja i »mainstream« ukusa suvremenog društva.

Prepoznavši jedinstvenost fotografskog izričaja Tanje Draškić Savić, poznati pisac i esejist Predrag Finci usporedio ju je sa slavnim američko-kanadskim fotografom armenskog podrijetla Yousufom Karshom, ustvrdivši: »Karsh je slikao prije svega slavne i utjecajne osobe; Tanja one koje fotografira uvijek tretira kao da su slavne i značajne osobe. U fotografijama Tanje Draškić Savić fotografirani je junak, priča, radnja slike i zato je lik portretiranog centriran, a ta slika lica zaustavljena, jer je u njoj cijela priča o tom liku i toj fotografiji-slici. Tanjine fotografije ne hvataju trenutak, nego prikazuju i opisuju »vječnost« svog modela i tako postaju vizualni spomenik njegovu životu. U tim fotografijama pokret postaje mirovanje, a u mirovanju modela sadržana je i iskazana njegova dinamika«.

Tanja Draškić Savić (Arilje, 1973.), osim što je vrsna u portretnoj fotografiji (ali i u pejzažnoj te fotopublicizmu), ima i dugo radno iskustvo u komercijalnoj fotografiji (modna, vjenčanja, industrijska, fotodizajn i vizualna idejna rješenja). Zato nam se logičnim nametalo uvodno pitanje.

Koja je razlika između profesionalne umjetničke i profesionalne komercijalne fotografije? Može li i komercijalna fotografija biti umjetnička?

– Rekla bih da komercijalna fotografija nije u obvezi sadržavati i umjetnički dojam ili umjetničke i estetske vrijednosti, naročito u današnje vrijeme kad tržište to ne zahtijeva i kad gotovo nema konkurencije u kreativnom izričaju. Postalo je nevažno. Bez obzira na to, komercijalna fotografija itekako može i treba biti inovativna pristupom, idejom, estetikom. Na kraju krajeva, ne bi li joj to trebala biti svrha? Da mami, privlači i budi osjećaj ljepote, a ne da u većini slučajeva i pod svaku cijenu ostavlja ravnodušan i prezasićen osjećaj i time ne odskače od konkurencije. Zar ne bi trebala odskakati od konkurencije?
Zbog toga se u struci rodio naziv »profesionalni umjetnički fotograf«. Važna je ta razlika, iako bih voljela da ne postoji. Voljela bih da svi imamo isti zadatak – buditi, kako sebe tako i druge. No, ipak je fotografija nekome samo biznis, a nekima ima puno dublji smisao. Sukladno tome, formira se i klijentela.

 Kako definirati kriterij estetike u fotografiji? Ima fotografija koje su tehnički, u kompoziciji, posve korektne – vjerodostojno prikazuju neki vanjski lijepi objekt ili osobu, a da opet nemaju nikakvu umjetničku vrijednost. S druge strane, povijest umjetničke fotografije zna za genijalnog Henri Cartier-Bressona ili Willyja Ronisa, kod kojih gledatelj na prvu biva »udaren« umjetnošću, toplinom...

– Kao što je i sam Bresson izjavio u jednom intervju iz 1974. godine: »Fotografija ništa ne kazuje, ona ne želi išta govoriti, ni za što se ne zalaže. (...) Upravo to što je fotografiji pripisana vrijednost 'dokaza', stvorilo je takmičarski odnos i tolike 'lažnjake'«.

Bresson smatra da se tim naivnim voluntarizmom ne može doprijeti ni do sebe samog, ni do fotografije. Svaki čovjek, neovisno o razini obrazovanja, sposoban je prepoznati i osjetiti najfinije estetske vrijednosti i kvalitetu; samo je pitanje hoće li to priznati ili ignorirati. Kroz povijest većina ljudi se vodi za onim što je društveno prihvaćeno i priznato, a to je »mainstream«. Tako će i danas mali broj ljudi javno priznati i podržati rad manje poznatih ili nedovoljno afirmiranih umjetnika, iako je njihov rad daleko iznad prosjeka.

Svadbena fotografija

Dobitnica ste međunarodnih nagrada i za umjetničke fotografije s vjenčanja, a time ste se bavili i u Srbiji i u Hrvatskoj. Što je najteže u tom području: očekivanja klijenata ili tehnički zahtjev da se taj svečani čin mora dobro odraditi? Nema ponavljanja, a ima puno činova za dana i noći.
– Svadbena fotografija je osjetljivo i vrlo zahtjevno fotografsko područje. Spoj je portreta, reportaže, mode... Zahtijeva potpunu ovladanost tehnikom, brzinu oka, iskustvo, dobru intuiciju. Iako je važna kreacija i inovativni pristup, morate ostati fokusirani i na svaki ceremonijalni moment, kako ga ne biste propustili.
Na ovim se prostorima vjenčana fotografija ne smatra umjetničkom, jer su očekivanja u granicama već viđenog. Naprotiv, vjenčana fotografija ima šansu za najveći spektar umjetničkog izraza. Izaći iz već viđenog, a ne propustiti glavne ceremonijalne faze i dočarati emocije kojima su vjenčani momenti protkani, postavlja veliki izazov pred fotografa. Takvim pristupom u vjenčanoj fotografiji mladenci ne dobivaju samo prikaz tog važnog dana, već je ta emocija podignuta na jednu višu estetsku razinu.

Jasna ideja

 Koliko je preduvjet dobre fotografije da ona, štogod bila njena meta, sadrži osobnost i vlastiti kut, svjetonazor, poetiku samog fotografa?

– Kao i u svakom umjetničkom području, vlastiti pečat je zasigurno preduvjet. Sve ostalo je tehnička izvedba i iskustvo.

Vratimo se portretnoj fotografiji, koja zahtijeva studijske uvjete, posebno zbog tretmana svjetla. No, nije li ključno uspostaviti odnos povjerenja između osobe koja se potretira i fotografa? Pitam to jer mi se čini da portret mora iskazati dio osobnosti portretirane osobe, pa kad je i prikrivena.

– Tako je. Poruka se ne može ostvariti isključivo tehnikom, rutinom. Ne postoji recept, niti su svi ljudi otvoreni. Zbog toga fotograf postaje i psiholog, vješt na pravim riječima, vješt da održi pažnju, da opusti, ulije sigurnost, osjeti kad situacija postaje napeta. Svaka tehnička promjena dovodi do psiholoških promjena modela – pogrešna riječ, promjena pozicije svjetla, apsolutno sve. Zato je poželjno unaprijed imati jasnu ideju. Mogućnosti su neograničene i to zna opteretiti fotografa. Zbog toga je važan psihološki pristup i interakcija.

Želja je svakoga tko naručuje svoj portret da na njemu izgleda što ljepše. Ljudi su različiti – visoki, niski, mršavi... ali svaki zahtijeva dobru fotografiju. Sve ono što daje prednost treba istaknuti, a nedostatke prikriti, i tu je uz sve gore navedeno uloga svjetla od presudnog značenja.
Inače, dobar fotograf mora biti i psiholog, i to ne samo u portretnoj fotografiji.

S druge strane, lako se vidi što je poza, a što istinski, pravi portret, zar ne?

– Prvo što mi padne na pamet su Goriborovi stihovi: »Ruka odgurne, srce zadrhti, oko primeti«. Ukoliko se radi o portretu čija je namjena isključivo poslovna, komercijalna svrha i doza ispoziranosti je uobičajena. Kad se portret radi u komercijalne svrhe, tada nije nužno predstaviti kroz taj portret i autora, već samo model. Umjetnički portret predstavlja i autora.

Fotoreporter treba biti čovjek od fantazije

Kako ocjenjujete današnju razinu novinske fotografije u nas? Postoje li mediji koji joj posvećuju posebnu pažnju, priznavajući joj autonomnu vrijednost?
– Dobar reporterski fotos treba sadržavati pet bitnih elemenata: vrijednost vijesti, izražajnost, aktualnost, tehničku kvalitetu i informativnost. Uspjeh u fotoreporterstvu ovisi o tome koliko ste u stanju sve ove elemente ukomponirati efikasno i brzo u sliku događaja. Fotoreporter treba biti čovjek od fantazije, bez obzira na to što je fotoreportaža preslikavanje objektivnog stanja, ona neminovno sadrži i subjektivni komentar autora snimka. Kod nas se fotografija u reportaži svodi uglavnom na tehničku stranu, informativnost i aktualnost, a izražajnost i vrijednost su zapostavljeni.

Modna fotografija

 Vaše rodno mjesto Arilje u jugozapadnoj Srbiji poznato je, osim po malini i prirodnim ljepotama, po tekstilnoj industriji. Kakva su vaša iskustva u modnoj fotografiji; što je najzahtjevnije kod njene izrade: tehnički ili umjetnički kriteriji, ili pak rad s modelom?

– Kad je Arilje u pitanju, moj rad u modnoj fotografiji najčešće je bio zastupljen u modi za djecu, različitih uzrasta. U improviziranim uvjetima, bez stručnog tima iz područja mode, najzahtjevnije je bilo dosegnuti umjetnički kriterij, jer je svaki nedostatak itekako vidljiv. U tim uvjetima rada fotograf ne može biti koncentriran samo na svoj dio posla, već mora pokriti područja čitavog tima – animirati dijete, primijetiti svaki nedostatak u vanjskom izgledu, bilo da se radi o frizuri, garderobi ili nečem sličnom.
U modnoj fotografiji proslavio se Helmut Newton. Je li modna fotografija, jasno u svjetskim središtima, možda posljednje (dobro plaćeno i priznato) utočište umjetničke fotografije?

– Mislim da je. Modna fotografija u svjetskim standardima je već industrija. U modnoj fotografiji u svjetskim središtima fotograf se može koncentrirati samo na ideju, jer je oko njega čitav tim profesionalaca koji rade u službi besprijekorne fotografije – šminker, frizer, stilist, fotografski asistenti, tehničari svjetla; fotograf ima potpunu rasterećenost i slobodu kako bi se što kreativnije izrazio.

Jezik fotografije je univerzalni vizualni jezik koji svi razumiju. Je li to prednost za fotografa ili teret; nemali tehnički i umjetnički zahtjev?

– Kad su tehnički zahtjevi u pitanju, nerijetko klijenti od vas zahtijevaju da uljepšavate stvarnost na način koji nije svojstven umjetniku, kreatoru; i samim time ga ograničava u stvaranju umjetničkog u fotografiji. To frustrira i ograničava slobodu izraza. Naprotiv, univerzalnost vizualnog jezika fotografije treba poticati originalnost, kako bi se izbjegli poznati klišeji.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka