Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
13. studenoga 2019.
Djelo čileanskih umjetnika

"Suze" iznad Baške: Smiljan Radić i Marcela Correa postavljaju zanimljivu instalaciju

Smiljan Radić i Marcela Correa na bašćanskoj Veloj plaži / Snimio Sergej DRECHSLER
Smiljan Radić i Marcela Correa na bašćanskoj Veloj plaži / Snimio Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 29. rujan 2019. u 22:26 2019-09-29T22:26:48+02:00

U samoj srži instalacije kriju se tri osnovne ideje – krhkost, otpornost i prirodnost postojećeg suhozida. Sve te elemente koje smo otkrili na mikrolokaciji utkali smo u naše skulpture, a pritom nam je izrazito važno da naše »Suze« u najmanjoj mogućoj mjeri utječu na mikrolokaciju, govore nam Radić i Correa

Na brdu iznad Baške pored mrgara Ljubimer s jugozapadne strane naselja u svibnju 2020. godine čileanski arhitekt hrvatskog podrijetla i svjetskog glasa Smiljan Radić i njegova partnerica čileanska kiparica Marcela Correa postavit će trajnu instalaciju »Suze« koja će se saživjeti s postojećim fascinantnim sustavom zidova koji su nekada služili za okupljanje ovaca.

– U samoj srži instalacije kriju se tri osnovne ideje – krhkost, otpornost i prirodnost postojećeg suhozida. Ta tri elementa pronalazimo u postojećem sustavu zidova: otpornost u samom suhozidu, umjetno stvorenom od ljudi, prirodnost u materijalu jer je korišten samo kamen dostupan na lokaciji, dok krhkost označava djelovanje vanjskih sila, sunca, soli, vjetra, ali i napuštanje njegove izvorne funkcije. Upravo te tri ideje srž su i naše instalacije »Suze«. »Suze« jer se na toj mikrolakciji nalazi i »izvor« vode, ali »Suze« i jer suze su rezultat naše krhkosti, emocija... »Suze« su instalacije od punog stakla, a za staklo smo se odlučili jer je to materijal koji istovremeno pruža osjećaj krhkosti, no kako je riječ o punom staklu, ono je istovremeno i iznimno otporno. Sve te elemente koje smo otkrili na mikrolokaciji utkali smo u naše skulpture, ali na drugačiji način. No na kraju, kad se slučajni ili namjerni prolaznici nađu na tom mjestu, uz suhozide otkrit će i te neobične volumene za koje, ukoliko naravno nisu upoznati s pričom, neće znati kako su tamo dospjeli. Bit će svojevrsno iznenađenje. Naravno, pritom nam je izrazito važno da naše »Suze« ne zadiru u prirodu okruženja u kojem će se nalaziti, u najmanjoj mogućoj mjeri utjecat će na mikrolokaciju, govore nam Radić i Correa čiji će rad biti realiziran kao dio programskog pravca Lungomare Art Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture, u sklopu kojeg će biti postavljeno 11 trajnih umjetničkih skulptura i instalacija u 10 mjesta duž obale i otoka Primorsko-goranske županije.

Biografija umjetnika

Smiljan Radić istaknuti je čileanski arhitekt hrvatskih korijena, rođen 1965. Studirao je arhitekturu na Katoličkom sveučilištu u Čileu, a zatim je nastavio studij na Sveučilišnom institutu za arhitekturu u Veneciji. Godine 2014. ostvario je dvije realizacije kojima je potvrdio svoj prestižni status u međunarodnom arhitektonskom kontekstu, a to su 14. izdanje paviljona Serpentinske galerije u Londonu i sudjelovanje u projektu oblikovanja autobusnih stajališta u austrijskom selu Krumbachu. Među njegovim najznačajnijim arhitektonskim ostvarenjima u Čileu svakako treba istaknuti Teatro Regional del Bíobío, projekt iz 2011. čija je gradnja završena 2018.

Smiljan Radić i Marcela Correa  / Snimio Sergej DRECHSLER

Osim realizacije arhitektonskih projekata, Radić je pripremio i brojne izložbe, poput samostalnih izložbi ili sudjelovanja na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2010. i 2018. godine. Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad u suvremenoj arhitekturi, među kojima je i Memorijalna nagrada za arhitekturu Arnold W. Brunner, koju mu je 2018. dodijelila American Academy of Arts and Letters u New Yorku. Autor na mnogim projektima surađuje s kiparicom i životnom partnericom Marcelom Correom, koja neupitno doprinosi konzistentnom spajanju arhitektonskih i umjetničkih – kiparskih – načela prisutnih u njihovim zajedničkim radovima.

Correa je rođena u Santiagu 1963. godine te je studirala umjetnost na Katoličkom sveučilištu u Čileu i École nationale supérieure des beaux-arts u Parizu. Za prestižnu nagradu Altazor Award of the National Arts u Čileu bila je nominirana 2007. i 2008. godine. Tijekom svoje karijere sudjelovala je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi, uključujući izložbe El Acero en la Escultura i Ferro esculturas u Nacionalnom muzeju likovnih umjetnosti u Čileu 1990. i 1991. godine, Međunarodni umjetnički bijenale Valparaiso 1994. i izložbu On the Other Side, Contemporary Women’s Art u čileanskom Kulturnom centru Palacio de La Moneda 1998.

Hrvatski korijeni

Kad sam prvi put posjetio Brač, rodno mjesto mog djeda, zapitao sam se zašto je napustio tako divno mjesto i otišao u Čile, jer tamo je završio u pustinji, nepregledoj i agresivnoj ravnici, kaže Radić koji zajedno sa Correom već trideset godina redovito posjećuje Hrvatsku.
– Marcela je čak i prije mene dolazila u Hrvatsku, u Istru, gdje ima prijatelje kipare. Da, ponekad vidim sličnost Čilea i Hrvatske, no ne prečesto, postoji da umjetnička povezanost. U Hrvatskoj se osjećamo mirni, spokojni, uživamo, nisam siguran da je to samo zbog mojih hrvatskih korijena, kaže Radić.

Prostor slobode

Koncept »Suza« proizlazi kako iz kiparstva, tako i iz arhitekture.

– U pozadini naše instalacije, odnosno skulptura nije intelektualni pristup, već senzualni. One nisu namjenjene isključivo kulturnoj publici, nju mogu »osjetiti« svi koji se zateknu na toj lokaciji. Mogu uživati u igri svjetlosti i refleksija sunca i stakla, razumjeti istovremenu otpornost i krhkost. Zajedno smo radili na mnogim projektima, no uvijek jasno razdvajajući što je kiparstvo, a što arhitektura. I naši prijašnji zajednički radovi proizlaze iz takvog pristupa, oni jesu spoj kiparstva i arhitekture, ali se ne ograničavamo, oboje iznimno slobodno radimo u sklopu tih zajedničkih instalacija, ne namećemo se u prostor djelovanja onog drugog, ja radim kao arhitekt, Marcela kao kiparica. Da, arhitektura se danas, zahvaljujući novim tehnikama i materijalima, približava u nekim segmentima kiparstvu, no ipak je riječ o dva različita svijeta koja se doduše odlično nadopunjuju i zajedno stavraju neku treću vrstu umjetnosti, kaže Radić.

Da je suradnja ali i prostor slobode ono što odlikuje rad ovo dvoje čileanskih umjetnika i životnih partnera, potvrđuje i Marcela Correa.

Marcela Correa / Snimio Sergej DRECHSLER

– U konačnici često nas zanima isti materijal, nadalje, ja kao kiparica često radim s velikim volumenima, odnosno formama. Imamo zajednički atelje, no ne sjednemo zajedno da bismo pričali o umjetnosti, nama je to dio svakodnevnog života, dolazi nam prirodno, kaže Correa.

»Suze« su ispočetka zamišljene kao skulpture od puhanog stakla, no nakon obilaska lokacije i pomnog razmišljanja, dogovorili su se da su volumeni od punog stakla puno primjereniji.

– Skulpture će također imati svoj neki život, bit će podložne vremenskim prilikama, tijekom zimskim mjeseci vjetar i sol formirat će svojevrsni oklop, tijekom ljeta sunčeve zrake reflektirat će se o njihovu površinu i nastat će igra reflekcija. Ispočetka smo mislili postaviti pet-šest »suza«, odnosno skulptura, no posjetom lokaciji zaključili smo da su dovoljne dvije ili tri, Nadalje, kako su od punog stakla, unutrašnjost neće djelovati tako »čista«, tako »prozirna«. Za nas je ovaj projekt važan jer je staklo kao materijal nama nešto novo, još istražujemo sve mogućnosti koje nam ono pruža, zaključuju umjetnici.

Smiljan Radić  / Snimio Sergej DRECHSLER

 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.