Stvoriti publiku jedan je od osnovnih preduvjeta uspješnosti bilo koje europske prijestolnice kulture, a da bi se to uspjelo prijeko je potrebno tu istu publiku prije svega pravovremeno i dobro informirati o kulturnim događanjima. Zato je i Rijeka EPK 2020. zamišljena za široke mase. Ideja vodilja ovoga velikog projekta, značajnog za cijelu državu, ta je da kultura bude lako dostupna svima, na način koji nije isključujući i elitistički i koji ne stavlja kulturu na poziciju nekakve ulaznice u povlašteno društvo. Kultura bi uvijek trebala otvarati vrata i osiguravati prostor za stvaralaštvo i razmišljanje svakome tko želi doći u kontakt s njom. Nažalost, recesija je i u ovoj sferi napravila svoje. Mnogima nedostaje novaca da bi se kulturno uzdizali, no ovoga puta nećemo o tome. Pokušat ćemo s najmjerodavnijim riječkim kulturnjacima razotkriti kako se oni informiraju o kulturnim događanjima u gradu te kako te manifestacije približiti građanima. A upravo je Rijeka, bez obzira na to što to neki zlobnici osporavaju, grad s jakom suvremenom književnom scenom, grad s brojnim kulturološkim prednostima, grad s Klimtovim slikama na stropu nacionalnog teatra, grad starog marijanskog svetišta, grad koji potencira suvremenu likovnu umjetnost, grad razlika i različitih boja koje se mogu jako dobro i prožimati, a ne samo suprotstavljati.

Pročelnik Odjela gradske uprave za kulturu Ivan Šarar, s obzirom na prirodu svoga posla, kaže da je informiran kontinuirano o kulturnim događanjima u gradu i na širem riječkom području, i to automatizmom svakodnevnog rada. No kada bi analizirao kojim kanalima, to su prvenstveno online newsletteri svih kulturnih producenata za čiji je rad zainteresiran, web stranice i dnevni tisak. Nadalje Šarar nema nikakav prijedlog za poboljšanje informiranja o kulturnim događanjima, ali misli da je problem druge prirode.

– Živimo u okruženju previše informacija, a ne premalo. Svi organizatori kulturnih događanja su posvuda, imaju svoje web stranice, Facebook stranice, u klasičnim su medijima. Tko želi informacije, ima ih. Ali u univerzalnom neredu informacija koji poprima karakter bijelog šuma, ljudi postaju pogubljeni i nezainteresirani. Obilje mogućnosti ima nezgodnu karakteristiku da često proizvodi apatiju. Ljudi nisu neinformirani, nego im nije stalo. Da ne govorimo da je i taj virtualni ekosustav također kulturni proizvod za sebe, u kojem ljudi vrlo često borave znatan dio svog vremena i o kojem raspravljaju kao da je sam sebi svrha. To se stanje ne može nadići pomoću »još informacija«, jer to je paradoks. Dekoncentriranim ljudima digitalnog doba treba mir, intima i introspekcija s jedne strane, podjednako kao i super-moći snalaženja u novom vremenu. Nisam siguran da znam kako se to postiže, ali siguran sam da je to bitna tema. Vjerojatno će nas tome podučiti naša djeca – smatra riječki ministar kulture, ističući da nikada kao danas nije bila potrebna vještina razlikovanja bitnog od nebitnog, a u naivnu utopiju romantičnog povratka prirodi ne vjeruje. Tvrdi da nam tu priču prodaju eko-političari putem svojih Twitter profila, dok lete mlaznim avionima od konferencije do konferencije.

Senzibiliziranje javnosti

Budući da je Šarar jedan od onih koji su zaslužni za to što će Rijeka za dvije godine biti Europska prijestolnica kulture, zanimalo nas je kako građanima Rijeke približiti kulturu. Prema njegovim riječima, Riječanima je kultura bliska, što potvrđuje niz istraživanja koja su ciljano provodili, no to ne znači da nema prostora za napredak i približavanje višim standardima razvijenijih europskih zemalja.

Brojna publika na otvorenju MMSU-a u bivšem Benčići / Foto Marko GRACIN

– Ključno sredstvo za približavanje kulture je odgoj i obrazovanje. Kultura je trenutno neželjeno dijete naših obrazovnih sustava. EPK 2020. će nam sigurno pomoći u senzibiliziranju javnosti, ali ozbiljniji pomak može se dogoditi samo dugoročno, integriranjem kulturnih sadržaja u odgojne i obrazovne procese. Upravo iz tog razloga osmišljen je program i projekt Dječja kuća u sklopu projekta EPK – dodaje Šarar, koji se nije složio s konstatacijom da živimo u zemlji gdje je kultura, navodno, nebitna, a sredstva koja se izdvajaju za nju simbolična.

– Onaj zaista mali postotni iznos koji se najčešće pripisuje proračunu Ministarstva kulture RH zapravo nije toliko bitan, jer se kod nas kulturni sektor financira prvenstveno na lokalnoj razini. U tom smislu je kultura u nas vrlo decentralizirana djelatnost, a brojne lokalne samouprave izdvajaju znatna sredstva za kulturu, poput Rijeke, Dubrovnika ili Splita. Osim toga, u Hrvatskoj je zadržan, iako uz brojne poteškoće, čitav sustav institucionalne kulture koji je poharan u brojnim bogatijim državama – obrazlaže svoje stavove Šarar, posebno se osvrćući na neospornu činjenicu da je baš kultura postala mjesto ozbiljnih društvenih prijepora.

On smatra da je prostor kulturne djelatnosti sveobuhvatni, imaginarni prostor u kojem se autorskim mentalnim radom konstruira i preispituje stvarnost, vrijednosti i postavljaju ključna pitanja egzistencije i smisla. Kako ona individualna i intimna, tako i ona društvena. Za kulturu nema ništa bolje nego da proizvodi osobne i društvene prijepore, da testira društvene procese i samu sebe. Iz svega toga Šarar izvodi zaključak da bismo se trebali brinuti onda kada nije tako, a pogotovo kada se pojave stremljenja koja kulturi i umjetnosti uskraćuju slobodu preispitivanja.

Publika se odgaja od malih nogu u Gradskom kazalištu lutaka / Foto Marko GRACIN

Najposjećenija riječka kulturna ustanova, HNK Ivana pl. Zajca, prema riječima upraviteljice propagande Milene Jerneić, predstave promovira na doista brojne načine: od vanjskog oglašavanja (plakati i transparenti), počevši od izloga zgrade Kazališta pa do oglasnih prostora po gradu, oglašavanjem u tisku i na radiju, stalnom suradnjom s brojnim lokalnim i nacionalnim medijima (tiskanim, tv, radio, web portalima), odnosno redakcijama kulture i dnevnim vodičima, distribucijom promo letaka, povremenim izložbama, snimljenim najavama sljedećih događanja što se emitiraju prije svake predstave; online putem službene web stranice Kazališta, društvenih mreža (Facebook, Instagram, Twitter) i newslettera. Ta raznovrsna promocija odražava se i na dobru posjećenost svih programa tijekom sezone. To potvrđuje i intendant Marin Blažević.

– Zadovoljni smo posjećenošću, a kako i ne bismo bili kada svi pokazatelji svjedoče da u Kazalište gledatelji dolaze u tisućama. Primjerice, samo je »Snježnu bajku 2« početkom prosinca prošle godine pogledalo više od četiri tisuće malih gledatelja, dok je četiri Novogodišnja koncerta pratilo 2.700 posjetitelja – kaže Blažević, tvrdeći da im nije problem informiranje gledatelja, već činjenica da je u Rijeci sve manji broj kazališnih, posebice glazbenih kritičara, zbog čega izvedbe mnogih njihovih vrijednih programa prolaze gotovo nezapaženo u medijima.

– Primjerice, upravo Novi list, čije je čitateljstvo jedna od naših ciljanih publika, više nema glazbenog kritičara, a o tome koliko im nedostaju glazbene kritike i osvrti u riječkom dnevnom listu doznajemo izravno od naših posjetitelja – požalio se Blažević.

Razvoj i širenje publike

A informacije o predstavama namijenjenim najmlađim Riječanima u Gradskom kazalištu lutaka, prema riječima ravnateljice te ustanove Magdalene Lupi Alvir, dolaze također uobičajenim putem tiskanih i digitalnih medija, društvenih mreža, web portala i plakata u gradu. I riječki lutkari zadovoljni su posjećenošću svojih predstava, za koje Lupi Alvir smatra da se ne trebaju dodatno promovirati, jer su informacije o njihovom programu danas dostupne na svakom koraku, štoviše, zaključuje ravnateljica na tragu dijela i Šararovih teza, ponekad to može djelovati kontraproduktivno, jer dolazi do prezasićenja količinom informacija, što publici može biti odbojno.

Art-kino Croatia, kao važan dio identiteta Rijeke i jedna od poluga njezine međunarodne promocije, svoje programe promovira putem internetskih portala, dnevnih novina, društvenih mreža (primarno Facebook i Instagram), raznih plakata koje viđamo po gradu, newslettera na koje su prijavljeni (HAVC, Culturenet itd.), kao i radijskih emisija. No ovisno o tome na koju skupinu ciljaju, kaže ravnateljica Art-kina Slobodanka Mišković. Ističe kako se trude strateški isplanirati marketinške i komunikacijske aktivnosti, usmjeravajući se na jasno definirane ciljne skupine. Tako određene programe oglašavaju primarno putem Facebooka ili newslettera, a tu su i dnevne novine, radio kanali, plakati te internetski portali.

– Art-kino je živa točka gradskog kulturnog života, te iz godine u godinu obogaćujemo svoju ponudu kvalitetnih filmova i filmskih programa, a vidljivo je po konstantnom povećanju broja publike da naša publika to prepoznaje i cijeni. Razvoj i širenje publike uključeno je i u sve aspekte jačanja organizacijskih kapaciteta i unapređenje organiziranja rada unutar ustanove, a rezultati našeg truda vidljivi su iz mjeseca u mjesec. U našem je interesu da kod nas svatko nađe nešto po svom filmskom ukusu, ali i da neprestano otkriva nešto novo i zanimljivo – smatra Mišković, konstatirajući da su kulturna zbivanja u Rijeci dobro popraćena u većini medija, no ipak joj se čini da su najave i praćenje kulturnih zbivanja nešto manje zastupljeni u odnosu na najave/kritike/komentare ostalih zbivanja na našem području. Stoga sugerira da se više truda uloži u rubriku o kulturi na internetskom portalu Novog lista i sličnih portala. Predlaže da Novi list uvede elektroničke tjedne najave ili komentare kulturnih programa, kao što to čine primjerice The Guardian ili Kulturpunkt.

Facebook, Twiter, Instagram

Petra Corva ispred riječke neprofitne organizacije Drugo more, koja se bavi produkcijom, promocijom, istraživanjima, obrazovanjem i diseminacijom informacija na području kulture, kaže da za kulturna događanja saznaju najčešće putem Facebooka i radiostanica. Programe Drugog mora promoviraju tako što printaju plakate, šalju newslettere, imaju svoju internetsku stranicu na kojoj promoviraju sve njihove programe, kao i na Facebook stranici na kojoj također objavljuju informacije o svim svojim programima. Za svako pojedinačno događanje šalju obavijesti medijima u Rijeci i šire, a sve informacije šalju i web portalima. Uz Facebook koriste i Twiter i Instagram. Kada je god to moguće, najavljuju svoje programe na lokalnim radijskim stanicama i na Kanalu Ri, a u komunikaciji su i s Turističkom zajednicom grada Rijeke koja također objavljuje informacije o njihovim programima.

Uglavnom su zadovoljni odazivom publike. Izvrsno su im posjećena otvorenja izložbi i festivali, a jako velik odaziv bio je i na Sajmu »uradi sam kulture« 3N. Teorijski je program uvijek nešto manje posjećen. Svakako bi objeručke prihvatili bolju podršku Novog lista, primjerice, da postoje češće najave programa u rubrici kulture, gradskoj rubrici, odnosno ovisno o temi programa koji se održavaju, dodaje Corva, predlažući da se u gradu osmisle mjesta na kojima bi se mogli najavljivati programi, gdje se mogu ljepiti plakati i ostavljati leci. Može biti i u digitalnom formatu, kao neki popis događanja. Naravno, netko bi trebao primati i objavljivati informacije.

Informativni punktovi

Ivana Kalc, umjetnička voditeljica Kabineta i ujedno umjetnička direktorica festivala »Periskop«, informacije uglavnom dobiva putem društvenih mreža i portala te usmenom predajom. Na isti način promoviraju i aktivnosti svoje organizacije. Prema njezinu mišljenju, činjenica je da je to relativno limitiran pristup pa je prema tome i odaziv publike slabiji od očekivanog, mada sam Kabinet pokazuje tendenciju rasta publike. No za razliku od čelnika gradskih ustanova u kulturi, Ivana Kalc smatra da bi Grad Rijeka možda mogao biti aktivniji i imati više interesa u promoviranju sadržaja koje sufinancira kao javne potrebe.

Ona je to ilustrirala svojim iskustvom iz Švedske, gdje u jednom gradiću na njihovu korzu postoje stupovi/punktovi na kojima se oglašavaju kulturni sadržaji besplatno. Dakle, konkretno bilo koji akter u kulturi može objesiti plakat kojim oglašava svoje aktivnosti i sadržaje, a plakati se uklanjaju kada događaj završi, tako da je prisutna konstanta izmjena informacija na tim punktovima. I građani toga grada su razvili naviku zaustavljanja na tim punktovima, upravo s namjerom da se informiraju o kulturnoj ponudi u svom gradu. I prema Kalc tamo to funkcionira dobro, sudeći po izjavama njezinih kolega koji rade na kulturnoj sceni u tom gradu.

I dok nas kulturni predvodnici javnih ustanova u Rijeci na neki način upozoravaju na nedostatke u našoj dnevnoj novini, konkretno u rubrici kulture, istodobno dvije voditeljice nezavisne riječke scene predlažu konkretne pomake koji bi se mogli realizirati bez značajnih financijskih sredstava, samo uz malo dobre volje i sluha da informacije o kulturnim događanjima uistinu budu dostupnije svim građanima.