Za razliku od Yimouova najnovijeg filma »Jedna sekunda«, koji je brže od jedne sekunde povučen iz festivalske konkurencije zbog navodnih »tehničkih« problema koji su bili tek paravan za njegovu zabranu, najnoviji ambiciozni komad Wanga Xiaoshuaija »Zbogom, sine« dobio je prema pisanju dnevnog festivalskog izdanja Varietyja famozni pečat zlatnog zmaja s potpisom kineske cenzorske komisije, iako njegov prosede nije ništa manje oštar prema kapitalističkoj ekspanziji u eri post-kulturne revolucije, uz denuncijaciju kineske demografske politike jednog djeteta.

No kineske vlasti očito reagiraju eksplozivnije na Yimouvo denunciranje komunističkih užasa, nego na recentni opus Jie Zhangkea ili Xiaoshuaijevu kritiku kineskog turbokapitalizma. Inače, autorov »Pekinški bicikl« već je 2001. na Berlinalu osvojio Srebrnog medvjeda za režiju. Sada je nanovo u fokusu sraz intimnog i političkog.

Ono intimno vezuje se za jedan bračni par koji se nakon sinove smrti seli u grad, gdje ih nitko ne poznaje, dok im je njegov lokalni dijalekt posve stran. Tamo usvajaju jednog dječaka koji im je trebao zamijeniti izgubljenog sina. Ali on im nije pružio utjehu kakvu su očekivali, odbacivši nove roditelje koje je tretirao kao strance. Nakon što on pobjegne u nepoznato, oni pokušavaju presložiti komadiće vlastitog ekosistema. No autorov trosatni film koji rabi elemente klasične povijesne melodrame, više ima tajvanski nego kineski štih, prizivajući donekle naracije Hou Hsiao-hsiena, barem u prvom dijelu.

Bolsonarov teror

U pobočnoj »Panorami« prikazan je i najnoviji film Caseyja Afflecka »Light of My Life«, koji slijedi njene dominantne distopijske naracije (»Divino amor«, »Monos«). Njegov autor u filmu portretira lik očajnog oca koji pokušava spasiti kći od razornog virusa koji napada isključivo žene.

One koje su preživjele, stalno se moraju skrivati od nasilnih muškaraca koje smatraju vječnom prijetnjom. U toj apokaliptičnoj atmosferi nebo je stalno sivo, a zrak onečišćen. Lik majke (Elisabeth Moss) kao žrtve zaraze, sveden je tek na uspomenu koja se ukazuje u formi flashbacka, dok otac preuzima ulogu kćerina zaštitnika. Affleck očito dobro pozanje žanrovske kanone, iako ih ne poštuje do kraja.

Zna da treba upozoriti na opasnost koja se krije u stvarima iz junakove svakodnevnice i naglasiti tenziju. No čitav film sveden je na dugi dijalog koji treba njegovu junaku, e da bi upozorio kći na sve opasnosti koje na nju vrebaju. Jer, riječ je o hororu koji to očito ne želi biti. Affleckov autorski dodir je nježan, human i intiman, s natruhama bajkovite verzije Noine arke, fokusiran na neku vrstu socijalne pravde koja se događa kad žene, prisiljene na goli opstanak, iz dana u dan, iz generacije u generaciju, postaju sve osnaženije. No upravo kad autor pokušava igrati na narativne strategije klasičnog holivudskog filma, on gubi tlo pod nogama.

Zato filmu nedostaje ona ista razorna snaga koju je emanirao njegov sjajni prethodni komad »I’m Still Here« (»Još sam tu«).

Na Berlinalu sveprisutna brazilska kinematografija, nabildana je denuncijacija Bolsonarova terora. Nakon finog »Divino amor«, čiji je autor Gabriel Mascaro transformirao Brazil u katoličku džamahiriju koja organizira katoličke rejverske tulume i skenira trudnice na ulazu u državne institucije i šoping centre, zabranjujući im pobačaj, u konkurenciji je prikazan i autorski debi brazilskog glumca Wagnera Moure kojeg naša publika poznaje po ulogama u »Elitnoj postrojbi« i portretu Pabla Escobara u Netflixovoj TV seriji »Narcos«.

U njegovu prvom autorskom izletu (šifra: »Marighella«), jedan francuski novinar upitat će autorova junaka je li on maoist, trockist ili lenjinist. »Ja sam Brazilac«, kazat će mu on. Nakon državog udara koji je 1964. doveo na vlast vojnu huntu, Carlos Marighella poveo je grupu mladih žena i muškaraca u oružanu borbu protiv režima.

Vlasti su ga smatrale najvećom prijetnjom za režim. Iako je i sâm Moura opisao svoj komad kao parabolu na današnji Brazil, ostaje pitanje je li taj isti Brazil danas spreman na nekog novog Marighellu.

Trnci u leđima

Od Berlinala se ipak treba oprostiti s glazbom u velikom stilu. Iako se kao redatelj doksa »Amazing Grace« spominje Alan Elliott, on je tek intervenirao u originalni footage s producentskim pečatom Warner Brosa iz 1972. iza kojeg stoji Sydney Pollack.

Riječ je o spoju making-of i koncertnog filma, čiji se originalni materijal odnosi na istoimeni legendarni album Arethe Franklin snimljen uživo tijekom njena dvodnevnog nastupa u New Temple Missionary Baptist Church u Los Angelesu, koji se smatra najvažnijim albumom u genezi gospela.

No Pollackova kompletno bijela ekipa koja je ušla u taj crnački hram glazbe, vjere (Kristova freska) i patriotizma (američka zastava), iako su na njenom drugom nastupu u publici bili Mick Jagger i Charlie Watts, koji su tada u L.A. završavali Stonesov seminalni »Exile on Main St.«, nije bila zadovoljna snimljenim materijalom.

Zato je projekt oživio tek nakon Pollackove smrti 2008. zahvaljujući glazbenom producentu Alanu Elliotu i njegovim digitalnim intervencijama. Ostaju naravno etička pitanja, jer je Pollack zabranio prikazivanje filma. No ako tijekom tih ekstatičnih 90 minuta filma niste osjetili trnce u leđima, znači da s vama nešto nije u redu. Jer, film je to koji slavi ljudski dignitet, glazbu i slobodu.