Luka različitosti

Slaven Tolj, umjetnički direktor EPK-a: “2020. će biti sjajna, ali novo vrijeme riječke kulture počinje 2021.”

Branko Mijić

Slaven Tolj / Foto: Rijeka2020

Slaven Tolj / Foto: Rijeka2020

Jedna manifestacija sigurno ne može promijeniti grad, ali proces učenja u stvaranju ovog projekta i doživljaj koji će u ljudima ostati nakon prisustvovanja mnogobrojnim kulturnim događanjima, to će mijenjati i već mijenja ljude. Ovaj projekt je generator mijene, kaže Slaven Tolj



Kada je Rijeka izabrana za Europsku prijestolnicu kulture, tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Hasanbegović nije se udostojio ni urbi ni orbi uputiti bilo kakvu čestitku, što je najtemeljitijeg kroničara bespuća novije hrvatske povijesti Viktora Ivančića nagnalo da objavi »Smrt ministra kulture«:


– Gospodin ministar inzistira na tvrdoj domoljubnoj prisili i uprezanju svih kulturnih stvaralaca i institucija u izgradnju nacionalnog identiteta. U tu je svrhu formirao streljačke strojeve i ubrzano čisti kulturnu i medijsku scenu od prokletih izroda, kozmopolita i mrzitelja hrvatstva. Dok u Rijeci, nasuprot tome, forsiraju otvorenost, različitost, kritički duh i propitivanje nacionalnih svetinja.


– Jeste, dovoljno je samo vidjeti umjetničke biografije onih koji su iznijeli projekt Rijeke kao europske kulturne prijestolnice. Artistički aktivist Slaven Tolj bio je praktički izgnan iz Dubrovnika zbog svoga kritičkog angažmana, a sada u Rijeci vodi Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Gradski pročelnik za kulturu Ivan Šarar bio je član bogohulne rock grupe Let 3. Da ne spominjemo Olivera Frljića, intendanta HNK, koji je zbog manjka stvaralačkih kompromisa i destrukcije ratnih mitova proglašen državnim neprijateljem.




Slavena Tolja ništa, ali baš ništa, nije uspjelo zaustaviti da realizira projekt Rijeke kao Europske prijestolnice kulture i da na njemu bespoštedno svakodnevno radi od 0 do 24, kao dragstor. Mnogi bi se na njegovom mjestu išli barem odmoriti, ali ne i Slaven, kojeg s pravom u cijelom timu EPK smatraju njegovim dobrim duhom.


O umjetničkom renomeu Slavena Tolja govori biografija, a ravnatelj riječkog MMSU-a i umjetnički direktor Rijeke 2020. za »Mediteran« pojašnjava što nas to čeka u bliskoj budućnosti.


Program Rijeka 2020. EPK je predstavljen javnosti, Gradsko vijeće Rijeke usvojilo je financiranje glavnih infrastrukturnih objekata, u Galwayu ste dobili odličnu evaluaciju nakon monitoringa te dodatnih 1,5 milijuna eura za financiranje programa. Jeste li kao umjetnički direktor sada odahnuli, je li tempo priprema za taj u javnosti željno očekivani događaj sljedeće godine opao ili još uvijek radite punom parom i punim pogonom?


– Tempo priprema je – radimo punom parom. Nagrada je lijepa i vrijedna potvrda da je do sad uložen trud cijele ekipe zapažen i pohvaljen na najbolji način, ali nema vremena za odah sve do 2021. A vjerojatno ni tada jer tada će se, s obzirom na nasljeđe EPK projekta, koje ne čine samo zgrade, nego i ljudi i dio pokrenutih programa, sigurno nastaviti raditi. Riječka kultura se u ovom projektu transformira na više načina. Jedan od njih je ulaganje radne energije i tempo kojim se realiziraju projekti i programi. I dobro je da je tako. 2021. je godina u kojoj zapravo počinje na neki način, novo doba riječke kulture. 2020. ćemo imati priliku u Rijeci vidjeti velike umjetnike, prisustvovati važnim događanjima i to će promijeniti i riječku publiku.


Mnogi programi i manifestacije pod egidom EPK već se odvijaju i događaju, no što nas čeka tog 1. veljače 2020. na svečanom otvorenju i nakon njega, što biste iz bogatog programa izdvojili kao ono po čemu će Rijeku pamtiti i zapamtiti ne samo Riječani već i brojni gosti koji će svo to vrijeme boraviti u gradu?


– Ne mogu još otkrivati detalje no, mogu reći da je otvorenje planirano u riječkoj luci, prostoru omeđenom Molo longom i gatovima, kao lokaciji koja čini identitetsku točku grada. Koncept otvorenja uključuje veliku pozornicu, više od stotinu izvođača, zvukove grada i industrije, buku, klasične instrumente i zborove, puno svjetlosnih detalja, veliku zvučnu energiju i snažne identitetske teme Rijeke poput rada i radnika u riječkoj industriji koji su bili i ostali ponos urbanog identiteta Rijeke, umjetnosti avangarde koju povijesno utjelovljuje najveći riječki književni bard Janko Polić Kamov, te zvončara, riječkog rocka i drugih detalja kojima Rijeka u momentu otvorenja na jedan poseban način predstavlja svoju snagu i hrabrost. Dosta je važno reći i da će građani biti pozvani da sudjeluju u programu otvorenja i to ne samo kao publika. Teško je riječima dočarati i prepričavati program. Sigurno je puno bolje doživjeti ga i u njemu sudjelovati.


Dojam je da se do sada najviše učinilo upravo u vašem resoru, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti čije ste novo zdanje otvorili retrospektivom Toma Gotovca, potom su na tom tragu izlagali i Goran Trbuljak i Vlado Martek. Jesu li te izložbe na neki način popločile umjetničke ambicije “Luke različitosti” 2020.?


– I jesu i nisu jer program Luke različitosti je puno širi i njegovo grananje u sedam programskih cjelina koje imaju specifična tematska uporišta i donose preko 250 kulturno-umjetničkih programa sa oko 600 pojedinačnih događanja, nije ni smjelo ni moglo biti na tragu samo jedne umjetničke linije.


No, s druge strane, program Luke različitosti u globalu jest hrabar i neobičan. S takvim prijedlogom programa u prijavnoj knjizi ponijeli smo titulu Europske prijestolnice kulture. Zato u programu publika može očekivati ne samo gala izvedbe, klasičnu kulturu i izuzetno zanimljive atrakcije, nego i mnogo tema koje predstavljaju svojevrsni aktivizam u umjetnosti, donose stav i komuniciraju određeni svjetonazor, mnogo tema koje predstavljaju avangardu u vremenu u kojem živimo, ali također i mnogo tema koje su vrlo pitke, nabijene emocijama i izazivaju toplinu. . To nam je bila ideja vodilja i tako smo popločili put programa.


Gotovca s pravom doživljavamo, ako to možemo tako politički reći, ocem avangarde u nas, baš kao što u sam vrh suvremenosti spadaju Trbuljak i Martek. Jeste li, namjerno ili slučajno, njihovim odabirom i retrospektivnim tonom njihovih radova izloženih u riječkom MMSU kanonizirali njihov opus, jeste li ih željeli pokazati kao klasike modernosti u nas?


– Oni jesu klasici moderne i suvremene umjetnosti, ali ne samo oni nego i cijeli jedan krug suvremenih umjetnika u koje ubrajam i Gorana Petercola i Davida Maljkovića i Sanju Iveković. Riječki MMSU otvorio im je vrata, ali ne samo to, oni su u našem muzeju našli svojevrsnog partnera koji snažno podupire njihov rad i razumije njihovu vrijednost. Ono što na drugim mjestima u Hrvatskoj nisu željeli raditi, rade u Rijeci jer žele, jer prepoznaju specifičnost riječkog MMSU-a. I vrijednosti koje u Rijeci u aspektu suvremene umjetnosti poštujemo i njegujemo.


Želim spomenuti i Damira Čargonju – Čarlija koji je umjetnike poput Gotovca okupljao u neformalnim druženjima i puno ranije, također i Izeta Medoševića, Tomislava Ćurkovića, Žarka Violića i zapravo mnoge druge koji su zaslužni, svojim načinom života, pristupom umjetnosti i neposrednim odnosom prema umjetnicima i vlastitoj umjetnosti koju stvaraju – da je Rijeka zaista grad u kojem suvremena umjetnost živi.


Gdje će nas dalje, u neku novu avangardu odvesti likovnost EPK 2020.? Je li vaš glavni “pik” upravo svjetski poznati Riječanin David Maljković?


– David Maljković pripada suvremenoj umjetnosti, vrhunski je hrvatski umjetnik i u tom kontekstu zasigurno je pik u programu. On će se na vrlo poseban način baviti postojećom kolekcijom MMSU-a. No radije od nabrajanja pikova rekao bih da u likovnosti imamo još i niz drugih programa poput 3. bienala industrijske umjetnosti koje će tematizirati odnos između umjetnosti i društva u tri specifične lokacije – Labinu, s idejom podzemnog grada, Puli, s temom filma kao aparata moći i u Rijeci, s odnosom rada i nerada. U programu imamo i izložbu posvećenu Nan Hoover “Pokretna slika je živa” te izložbu “90e: ožiljci” o odjecima društvenih promjena i previranja u istočnoeuropskim zemljama devedesetih godina. Velik broj izložbi donosi programska cjelina Dopolavoro i to izložbi koje su tematski vezane uz nove ideje o poziciji rada u suvremenom društvu i budućnosti tehnologija.Također, imamo i dvije važne umjetničke intervencije u javnom prostoru.

Program pod nazivom »Okoliš sjećanja – umjetnost kao otpor represiji« donosi na velikim plakatima diljem PGŽ radove odabranih umjetnika koji su nakon posjeta Golom otoku iznijeli svoje reakcije na viđeno. Tome pribrajam i rad Andreje Kulunčić koja tematizira žensku memoriju nastalu na Golom otoku, sudbine zatočenih žena i dehumanizaciju. Uz navedeno treba istaknuti i Lungomare Art, programski pravac koji čini serija od jedanaest trajnih instalacija suvremene umjetnosti koje se postavljaju duž kvarnerske obale i otoka, u izboru češkog kustosa Michala Kolečeka.


Slaven Tolj i Ivan Šarar / Foto: S. DRECHSLER


Slaven Tolj i Ivan Šarar / Foto: S. DRECHSLER



U vašoj je nadležnosti i program Doba moći “inspiriran Rijekom kao laboratorijem europske povijesti”. Kako vi kao čovjek koji nije rođen u Rijeci, u koju ste došli iz Dubrovnika, doživljavate riječku burnu povijest, ali i aktualnu političku sadašnjost koja je ipak razlikuje od hrvatskog “mainstreama”?


– Doživljavam je kao područje puno izazova i kao veliku inspiraciju. Programski pravac Doba moći svoje izvorište ima u riječkoj povijesti, ali tematski je zahvatio i puno šire. Riječka burna povijest utjecala je snažno na Rijeku kakva je ona danas. Međutim, Rijeka mora tek proniknuti u dubinu svoje povijesti. To nisu površne teme niti im se treba pristupati površno. Na povijesnim temama svi učimo, ali tako da ih otvorimo iskreno i duboko. Tako da im unatoč bolnim ožiljcima pristupimo otvorena srca.


Aktualna politička sadašnjost puna je simbola, otvoreno – simbola fašizma i antifašizma. Ali ne smije se šutjeti o temama, nego ih trebamo otvoriti, detektirati da imamo problem i onda učiniti nešto. U tom kontekstu, sve je važno, sve su teme bitne i ni jedna se ne smije pomesti pod tepih šutnje.


Doba moći je specifičan pravac koji uključuje nekoliko ustanova u kulturi i nema jednog klasičnog voditelja, a pritom iza njega nakon 2020. ostaju čak dva stalna postava iznimno važna za Rijeku – onaj u Palači šećera i brod Galeb. Koliko je teško bilo uskladiti taj program koji »šeće« različitim umjetničkim žanrovima i formama?


– Šećerana i Galeb su velike teme, ne samo u kontekstu svojih stalnih postava. Palača šećera svjedok je riječke industrijske povijesti, razdoblja ogromne snage ovog grada. Na isti način i brod Galeb, simbolički je nositelj snažnog razdoblja povijesti, a i sam život broda pun je promjena i novih namjena. Oba ova objekta predstavljali su snagu, a potom i propast. I danas ih obnavljamo. Upravo na Palači šećera i na Galebu iščitava se ciklični ritam moći. Kontroverze koje Galeb izaziva danas, nakon toliko vremena koje je prošlo od Titove smrti, pravi je pokazatelj utjecaja koji povijesna razdoblja ostavljaju na ljude. Nas, obične ljude, koji smo i danas spremni vidjeti oba ova objekta u njihovoj punoj simbolici snage koju im dajemo, ali i propasti kojoj su svjedočili.


Već i prilikom pisanja knjige kandidature, točnije prilikom odabira Rijeke za grad koji će ponijeti titulu Europske prijestolnice kulture, stručna komisija koja je procjenjivala naše namjere rekla je da su ovo važne teme, da na njima doista trebamo raditi. Ne samo na simbolici Galeba, riječke industrije, nego i na temama Golog otoka, D’Annunzija, fašizma, antifašizma i proširiti naš program izvan granica grada, na područje županije, regije, uključiti i mnoge druge. Željeli smo i uspjeli smo u fokus ovog pravca dovesti upravo ta pitanja i zahvatiti bitno šire područje, izaći izvan grada.


U Trstu je nedavno podignut spomenik D’Annunziju, tematska izložba “D’Annunzijeva mučenica” u Guvernerovoj palači bila je povod za skandal talijanskih neofašista koji još uvijek svojataju Rijeku. Mogu li nas umjetnost i kultura uspješnije od politike suočiti s prošlošću ali i sadašnjošću kojoj svjedočimo i u kojoj se svakodnevno pokušava promijeniti ili barem retuširati povijest proteklog stoljeća?


– Nije samo politika i nije samo umjetnost ključ za mudrije i svrsishodnije suočavanje s prošlošću, niti je retuširanje povijesti neki izvanjski mistični čin. Ključ je u ljudima. Svi gradovi u hrvatskoj pripadaju istoj hrvatskoj stvarnosti, a opet svi smo mi kao njihovi stanovnici usmjereni u sebe i svoje specifičnosti, na druge gledamo kroz stereotipe. Površno se međusobno poznajemo, premalo dijelimo iskustva. Kada bismo više dijelili, više razgovarali, povezivali se i učili na specifičnim temama povijesnog nasljeđa, suočavanje s poviješću bilo bi manje bolno.


Kako vidite Rijeku 2021. godine, nakon službenog zatvaranja EPK. Hoće li i može li jedna manifestacija promijeniti ovaj grad i njegove građane koji posljednjih godina nekako imaju osjećaj da tonu u prosječnost?


– Jedna manifestacija sigurno ne može promijeniti grad, ali proces učenja u stvaranju ovog projekta i doživljaj koji će u ljudima ostati nakon prisustvovanja mnogobrojnim kulturnim događanjima, to će mijenjati i već mijenja ljude. Ovaj projekt je generator mijene. On u sebi sadrži programe koji su fascinantni. Angažman zajednice u pravcu 27 susjedstava, programi poput Petog ansambla koji u HNK okuplja osobe s Down sindromom i uključuje ih u produkciju kulturnog programa, takvi su programi izuzetno vrijedni.


Uključenost ljudi, građana Rijeke i okolice u ovaj projekt kroz različite modele, to je aktivator promjene. Ako govorimo samo o publici, i riječka će publika imati drugačija očekivanja od kulturnih programa nakon 2020.