Otvorili vrata vrijedne riznice – Nina Kudiš i Damir Tulić na ulazu u kapelu Bezgrešnog začeća / Foto S. DRECHSLER
Baština koju smo naslijedili odraz je ukupnog života Rijeke tog vremena: ne samo povlaštenog sloja, već svih građana koji su uz manje ili veće doprinose, kako je tko mogao, kupovali i naručivali djela koja mi baštinimo. To su naši zajednički spomenici i ako oni ne postanu dio naše svakodnevice i identiteta, pomalo se gubi smisao njihova postojanja
Ove se godine obilježava sedamstota obljetnica osnutka nekadašnjeg augustinskog, a danas dominikanskog samostana i crkve sv. Jeronima u Rijeci. Tim povodom nedavno je održan znanstveni skup »Sedam stoljeća augustinskog samostana u Rijeci«. Uz sudjelovanje hrvatskih i slovenskih povjesničara i povjesničara umjetnosti, skup je osvijetlio povijesni značaj riječkih augustinaca i vrijednost njihove baštine, a ujedno naznačio početak »Godine augustinaca u Rijeci« u kojoj će se nizom različitih aktivnosti na njihovu važnost nastojati ukazati građanima. Cijela manifestacija rezultat je nastojanja skupine eksperata s Odsjeka za povijest umjetnosti riječkog Filozofskog fakulteta da se u fokus interesa znanstvene ali i šire javnosti dovede sakralni sklop koji predstavlja neprocjenjivu riznicu riječke umjetnosti i povijesti, ali Riječanima gotovo nepoznatu, iako se nalazi u najstrožem gradskom središtu.
O njegovoj važnosti razgovarali smo s predstojnicom Katedre za umjetnost ranog novog vijeka prof. dr. sc. Ninom Kudiš i docentom dr. sc. Damirom Tulićem. Oni su zajedno s prof. dr. sc. Marijanom Bradanovićem te asistentima i doktorandima Matejom Jerman, Ivom Jazbec Tomaić i Ivanom Brautom proveli opsežno istraživanje spomeničke baštine najstarijeg riječkog samostana.
Spomenik u srcu Rijeke
Dvogodišnji istraživački projekt i znanstveni skup ostvareni su uz veliku potporu Direkcije za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara pri Odjelu za kulturu Grada Rijeke. Međutim, ambicije istraživača tu ne završavaju. Pravi smisao cijelog projekta jest potaknuti osnivanje dijecezanskog muzeja u najstarijem dijelu samostana, koji je predviđen za prenamjenu u prostor kulturne namjene otvoren javnosti.
Iako su na području Rijeke djelovali gotovo pet stoljeća, povijest riječkih augustinaca slabo je istražena, a ne postoji ni svijest o vrijednosti baštine koju su nam ostavili u naslijeđe. Što biste istaknuli kao najvažniji zaključak simpozija o važnosti riječkog augustinskog samostana?
– Simpozij nam je pomogao osvijestiti da u srcu Rijeke imamo spomenik neprocjenjive vrijednosti, jedinstven u hrvatskim razmjerima. Zahvaljujući izlaganjima kolega koji su obradili prostor Dalmacije, Istre i kontinentalne Hrvatske, iskristaliziralo se da u Rijeci, u centru grada, stoji najvažniji i najbolje sačuvan augustinski sklop u Hrvatskoj, a možda čak i u široj u regiji. Takvog primjera nema, jer je sve što je i postojalo u prošlosti, bilo je manje nego u Rijeci, a nakon ukinuća augustinskog reda je rasuto, uništeno, prenamijenjeno i nestalo. Jedino je umjetnički najvrjedniji dio riječkog samostana nekim čudom ostao gotovo intaktan.
Samo u Rijeci imamo crkvu s kompletno sačuvanom augustinskom ikonografijom, sa svim oltarima, s klaustrom iz 16. stoljeća, s dvije gotičke kapele iz 15. stoljeća i nadgrobnim pločama koje svjedoče o sedam stoljeća riječke povijesti.
U centru grada u punoj visini stoji augustinski sklop kao svjedok vremena od kasnosrednovjekovne do kraja barokne Rijeke. Čak i nama koji se njime bavimo tek je ovaj simpozij pomogao da razbistrimo kakav raritet imamo.
Umjetnine u crkvi i samostanu vrlo su vrijedne, ali o njima malo znamo, a dobrim su dijelom i nedostupne pogledu javnosti. Unutar sklopa nalaze se dvije kapele koje predstavljaju najvažnije riječke gotičke spomenike, a većina ih Riječana nikad nije vidjela. Kakve su reakcije građana koji su se tijekom kongresa pridružili organiziranom obilasku?
– Mnogi građani koji su iz sakristije prošli kroz klaustar s nadgrobnim pločama riječkih patricija da bi došli do kapele Bezgrešnog začeća bili su vrlo iznenađeni otkrićem da u centru Rijeke postoji nešto tako vrijedno i dobro sačuvano. To je jedno od malobrojnih mjesta u gradu koje može izazvati »wow« efekt. Skroman hodnik vodi do malih drvenih vrata, a kada se vrata otvore zapljusne nas ljepota kapele iz 1485. godine s prekrasnim gotičkim križnorebrastim svodom i monumentalnim oltarom od raznobojnog mramora prepunim skulptura, što ga je naručila bratovština riječkih plemića početkom 18. stoljeća. Od šest mramornih oltara sačuvanih iz razdoblja augustinske prisutnosti taj je najstariji. Još ga je profesorica Radmila Matejčić pripisala radionici majstora Lazzarinija, ali tek smo nedavno otkrili da su majstori iz Gorice najbolje skulpture naručivali iz Venecije jer ih sami nisu znali tako vješto klesati. Tako u kapeli nalazimo skulpture Paola Callala, važnog venecijanskog kipara iz druge polovice 17. stoljeća.
Gotička arhitektura sačuvana je i u kapeli Presvetog Trojstva, današnjoj sakristiji, koju su riječki kapetan Martin Raunacher i supruga Margareta podigli kao obiteljski mauzolej 1450. godine. Suprotno uvriježenim mišljenima ne samo šire nego i stručne javnosti, ti spomenici pokazuju da se Rijeka i u starijim povijesnim razdobljima i te kako ima čime pohvaliti. Imamo jedan od najbolje očuvanih gotičkih sklopova, ali za njega ne znaju ni mnogi povjesničari umjetnosti jer ni znanstvenici nisu imali pristup tim prostorima. Jedino što je dostupno pogledu jest vanjski plašt svetišta crkve sv. Jeronima na kojem vidimo dio izvorne gotičke građevine koja je barokizirana oko 1744. i nakon velikog potresa koji je Rijeku zadesio 1750. godine.
Majstor Michelazzi
Na što biste posebno skrenuli pažnju u tom baroknom razdoblju Rijeke koje nazivate i njezinim zlatnim razdobljem?
– Prije svega treba istaknuti jednu specifičnost koja Rijeku izdvaja od drugih gradova na istočnoj obali Jadrana. U 18. stoljeću Rijeka je bila važno umjetničko središte, centar iz kojeg su druge sredine naručivale umjetnine, ponajprije zahvaljujući kiparu Antoniju Michelazziju koji je kasnih dvadesetih godina 18. stoljeća došao iz Gradiške u Rijeku, tu se oženio, nastanio i pokrenuo radionicu.
Ideja jednoga grada iz kojeg okolna sela naručuju umjetnine nije spektakularna, ali ako te narudžbe dolaze iz važnih i velikih središta poput Zagreba i Graza, a možda i Ljubljane, onda to ima veliko značenje. Graditelje oltara imamo dokumentirane po čitavoj obali, ali kipara u mramoru koji dugo živi u jednom gradu i suvereno kleše kipove svih formata gotovo da nema nigdje osim u Rijeci. Michelazzi je surađivao s vodećim imenima venecijanske kiparske scene 18. stoljeća. Malo ih je interpretirao, malo kopirao, ali stvorio je prepoznatljiv rječnik i prometnuo se u majstora od kojeg se naručuju mramorne skulpture za područje cijelog sjevernog Jadrana, ali i za Zagrebačku katedralu, kao i današnju katedralu u Grazu koju krasi prelijepi oltar riječkog majstora.
Jedno od najreprezentativnijih djela ostavio je upravo u crkvi sv. Jeronima. Riječ je o glavnom oltaru iz 1744. godine. Njegova gradnja zahtijevala je adaptaciju svetišta koje je zbog veličine oltara moralo biti povišeno, a cijeli je zahvat financirao vrlo bogati riječki građanin Josip Minolli, čime si je osigurao grobnicu rame uz rame osnivača samostana, grofa Devinskog.
Danas pred monumentalnim oltarom imamo tri grobnice: središnja je za redovnike, a lijevo i desno su grobnice osnivača i velikog donatora koji je augustincima ostavio nevjerojatnih dvije tisuće zlatnika da svaki dan u 11 sati služe misu za njegovu i sve zaboravljene duše zauvijek, od dana njegove smrti. Na oltaru stoje skulpture sv. Josipa i sv. Marije koji su imenjaci Minollija i njegove supruge, a pod njima su i obiteljski grbovi.
Na žalost, izvorna ikonografija oltara danas je narušena jer su iz niše ispod oltarne ploče uklonjene skulpture duša u čistilištu. Riječ je o šest manjih kipova isklesanih iz bijelog mramora, od kojih je jedan nestao, te više od 150 vatrenih plamenova izrađenih u crvenom veronskom mramoru.
Stoljeće zlatnog doba
Oltarna ploča služila je kao opna između čistilišta ispod oltara i svećenika koji svakodnevno govori mise preko kojih će duše biti spašene. To je jedinstvena ikonografija u širem kontekstu mramorne barokne skulpture u čitavoj Hrvatskoj. Sličan primjer nalazimo samo Varaždinskoj katedrali, ali su ondje skulpture drvene. Zbog toga bi duše trebalo vratiti u nišu ispod menze glavnog oltara crkve sv. Jeronima koja je danas prazna. U njezinom kutu ostao je jedino anđeo oštećenog krila koji dušama pruža ruku da izađu iz čistilišta.
Zbog čega su skulpture uopće uklonjene?
– Dominikanci su nišu za Veliki tjedan znali koristiti da bi položili kip mrtvog Krista, pa su u jednom trenutku skulpture prestali vraćati, možda i zato što se ideja čistilišta danas smatra pomalo teološki zastarjelom. Taj je kult bio izrazito jak u 18. stoljeću, pa duše vidimo i na oltaru posvećenom sv. Nikoli Tolentinskom, koji je prikazan kako udjeljuje kruh siromasima. To je jedini oltar u Rijeci koji umjesto slike ima reljefnu palu složenu od raznobojnog mramora. Smatra se da su ga po Michelazzijevom nacrtu izradili majstori obitelji Capovilla dok je vrlo lijepi kiparski dio djelo Sebastijana Petruzzija, još jednog kipara važnog opusa koji djeluje u Rijeci, a radio je i za Zagrebačku katedralu. Oltar je nastao osamdesetih godina, što govori da zlatno doba Rijeke traje cijelo 18. stoljeće, a crkva sv. Jeronima je mjesto na kojem se to možda najbolje manifestira.
Mislimo da bi jedna dobro isplanirana i vrhunski izvedena izložba posvećena tom razdoblju vratila Rijeku u žižu interesa povijesti umjetnosti Hrvatske, ali i šire. Rijeka se ne može promatrati izvan kulturnog konteksta Ljubljane i Trsta, i bilo bi idealno kad bi izložba bila putujuća. Vjerujemo da bi rezultirala spoznajama koje bi nas vrlo ugodno iznenadile.
Red znamenitih intelektualaca
Augustinci su bili prva redovnička zajednica u Rijeci i njihov je samostan najstariji riječki samostan. Osnovan je vjerojatno 1315. godine i bio je najvažniji augustinski samostan na području današnje Hrvatske. Dao ga je izgraditi Hugon II. Devinski, tadašnji feudalni vladar grada, a djelovao je gotovo punih pet stoljeća, do 1788. godine, kad je carskim dekretom Josipa II. ukinut augustinski red.
Riječki augustinci bili su poznati i priznati propovjednici, iz njihovih redova su potekli znameniti priori, provincijali i biskupi, diplomati i znanstvenici. Jedan od priora samostana bio je kartograf Ivan Klobučarić, autor najstarijeg sačuvanog kartografskog prikaza Rijeke iz 1578. godine.
Nakon velikog potresa 1750. godine jednobrodna gotička crkva sv. Jeronima povišena je i produžena prema zapadu, a njezina su unutrašnjost i glavno pročelje barokizirani. Po ukinuću reda samostanska je zgrada služila u razne svrhe (gimnazija, zatvor), dok je 1833. državna vlast nije prodala gradu Rijeci za sjedište gradske uprave. Dolaskom na vlast gradonačelnika Giovannija Ciotte 1873. godine preoblikovana je u reprezentativnu palaču Municipija prema projektu arhitekta Filiberta Bazariga.
Dominikanci su crkvu sv. Jeronima i najstariji dio samostana s klaustrom iz 16. stoljeća preuzeli 1951. godine. U međuvremenu je djelovala kao župna crkva. Početkom 2000. godine Grad Rijeka i Dominikanski samostan potpisali su Ugovor o kulturnoj i poslovnoj suradnji radi prenamjene samostana u prostor javne kulturne namjene. Grad Rijeka je na korištenje Dominikanskom samostanu ustupio istočni dio Municipija koji je u gradskom vlasništvu, a zauzvrat je na korištenje dobio prostor u vlasništvu dominikanaca za organiziranje kulturnih sadržaja koji odgovaraju sakralnom karakteru kompleksa.
Barokna Rijeka malo je prašnjava, ali da otpuhnemo tu prašinu vidjeli bismo da imamo baštinu kojom možemo konkurirati i puno poznatijim onovremenim umjetničkim centrima, poput Varaždina.
Osim detalja o slavnoj prošlosti i znamenitim ličnostima poteklim iz augustinskog samostana, na skupu smo čuli podatke i o manje svijetlim stranama njegove povijesti, poput onog da su neki priori bili pozvani na odgovornost zbog raspršivanja baštine riječkog augustinskog samostana. Da nije bilo toga, možda bi i zbirka slikarstva koju baštinimo od augustinaca bila bogatija vrhunskim djelima?
– Zbirka slikarstva u današnjem dominikanskom samostanu i crkvi sv. Jeronima obuhvaća tridesetak slika koje se mogu datirati od 17. do 20. stoljeća, a velika većina ih potječe iz 18. stoljeća i povezana je s obnovom samostana oko 1768. godine. Kad kažemo da u njoj nema vrhunskih djela onda to znači da nema slika kakve možemo naći u velikim venecijanskim crkvama, ali u hrvatskim okvirima to je vrlo respektabilna zbirka umjetnina s dosta djela koja još nisu našla svog autora. Jedan od razloga je i to što veći dio slika treba hitno restaurirati. Dok s njih ne skinemo slojeve preslika i prljavštine ne možemo donijeti ozbiljan sud o njihovoj vrijednosti niti ih pouzdano atribuirati.
Na glavnom oltaru imamo palu »Bogorodica sa sv. Jeronimom i sv. Augustinom« koja je najstarija slika, prema dosadašnjim spoznajama. Ona je starija od oltara i zapravo ne stoji na njemu nego na zidu u pozadini, jer je riječ o platnu impozantnih dimenzija (334 x 210 cm) koje je idealna pozadina za Michelazzijev oltar. Vjerojatno je nastala u trećoj četvrtini 17. stoljeća, a majstora bi trebalo tražiti u ljubljanskom srednjoeuropskom krugu. Kultno i povijesno ta slika je iznimno važna, ali o umjetničkoj vrijednosti moći ćemo ispravno suditi tek nakon restauracije koju ne bi smjeli odgađati jer se platno zbog težine počelo opuštati i već su počeli otpadati komadići slikanog sloja.
Slike trebaju restauraciju
Vrlo zanimljive slike iz treće četvrtine 18. stoljeća nalaze se i na oltarima s obje strane trijumfalnog luka. Jedna prikazuje Bogorodicu od Svetog Ružarija, a druga svetu Anu. Kolegica Višnja Bralić iz Hrvatskog restauratorskog zavoda nedavno ih je atribuirala venecijanskom slikaru Giusppeu Dizianiju, sinu slavnijeg Gaspara Dizianija. Giuseppe nije talentiran kao otac, ali je vješt i kvalitetan slikar. Oltarna pala sv. Ane izuzetno je lijepo i vjerojatno najrelevantnije djelo u zbirci. I njoj bi dobro došla restauracija, a Bogorodici od Svetog Ružarija je neodgodivo potrebna.
Vrlo je vrijedna i oltarna pala Giovannija Fumija, nastala 1892. Riječ je o lijepom primjeru akademizma, kvalitetnoj slici, ali i posebno zanimljivoj jer su u likovima sv. Blaža i njegova ministranta prikazani portreti dvojice Riječana. U sakristiji se pak nalazi slika sv. Monike, Augustinove majke, koju je naslikao Cristoforo Tasca, venecijanski slikar koji je u prvom desetljeću 18. stoljeća napravio niz djela za Trsatsko svetište.
Možda se nakon restauracije otkrije i neko renesansno djelo u zbirci?
– Na oltaru Bogorodice dobrog savjeta nalazi se slika koju neki vide kao djelo 16. stoljeća, ali to nažalost nije točno. Kao specifično augustinski, kult Majke dobrog savjeta počeo se širiti tek nakon 1753. godine i ta je slika samo vješt pokušaj 18. stoljeća da imitira sliku s kraja 15. stoljeća. Točnije, radi se o pokušaju augustinaca da dobiju čudotvornu sliku koja će biti razlog hodočašća, konkurencija franjevcima i isusovcima, odnosno pandan slici Gospe Trsatske i Čudotvornom raspelu iz crkve svetog Vida.
Taj zaključak podupire i jedan letak, grafički list koji prikazuje Majku dobrog savjeta koja bdije iznad Rijeke, a na njemu se već vidi novo pročelje augustinske crkve, nakon obnove iz 1768. Pored toga, u spremištu franjevačke crkve na Trsatu našli smo kopiju ovog djela u lijepom pozlaćenom okviru, gdje stoji da je to slika koja se časti u crkvi časnih otaca augustinaca u Rijeci. Stoga iako nemamo renesansno djelo, imamo djelo koje se lijepo uklapa u augustinsku tradiciju.
Nepoznati autori
Uz Giovannija Fumija, u zbirci se nalaze i djela riječkih slikara Giovannija Simonettija, Romola Venuccija, pa čak i Antuna Hallera, što pokazuje da je sljednik augustinaca, dominikanski samostan do današnjeg doba ostao mjesto skupljanja umjetnina. No, posebno ističete i djelatnost jednog anonimnog majstora koji je možda također Riječanin?
– Riječ je o autoru nepoznata imena koji je u Rijeci djelovao tijekom prve četvrtine 18. stoljeća i ostavio više slika u augustinskom samostanu. Jedna od njih je »Ekstaza sv. Augustina« u sakristiji crkve sv. Jeronima koja je naručena 1716. godine. Njegovo djelo je i oltarna pala u franjevačkoj crkvi u gradu Krku iz 1708. godine, a nekih slika ima i u katedrali sv. Vida. Je li to bio majstor koji je imao radionicu u Rijeci, ne znamo. Nije riječ o vrhunskom slikaru, ali ni potpuno nevještom. U svakom slučaju mi u Rijeci boljeg domaćeg slikara u to vrijeme nemamo.
Na popisu zanatlija u Rijeci iz 1726. našli smo ime samo jednog slikara, Giovannija Fogenta, o kojem ništa ne znamo. Da li bi možda on mogao biti naš majstor veliko je pitanje, ali je dobra vijest da prema podacima iz knjiga umrlih između 1716. i 1726. ni jedan slikar u Rijeci ne umire.
Osim te nedoumice, tu su i dvije do sada neprepoznate slike koje potpisuje Giovanni Candido, o kojem također nemamo drugih podataka. I nama kao i crkvenim povjesničarima, predstoje još mnoga istraživanja i iščitavanja arhivskih izvora, jer se poviješću riječkog augustinskog samostana do sada nitko nije sustavno bavio. Po ukinuću samostana biblioteka je raspršena, a arhivalije su uglavnom odnesene u Budimpeštu.
Puni smisao vaših znanstvenih istraživanja bit će ispunjen ukoliko spoznaje do kojih ste došli posluže boljem tretmanu spomenika u stvarnosti.
– Ako rezultati naših istraživanja ne urode konkretnim promjenama, smatrat ćemo da je naša zadaća tek napola obavljena. Svrha spomenika nije u tome da ih držimo zaključane u samostanima, crkvama, depoima. Da bi živjeli, oni moraju biti dati na korištenje javnosti, dakako prema pravilima koja nalaže struka.
Crkva je prostor molitve, ali i mjesto susreta s baštinom. Ona je vjerski, ali i javni prostor. Mramorne oltare, slike i liturgijsko posuđe crkvama su darivali građani pojedinačno ili učlanjeni u bratovštine. Učlanjivanje u bratovštinu bio je jedini način da obični građani sudjeluju u javnom životu grada. Baština koju smo naslijedili odraz je ukupnog života Rijeke tog vremena: ne samo povlaštenog sloja, već svih građana koji su uz manje ili veće doprinose, kako je tko mogao, kupovali i naručivali djela koja mi baštinimo. To je naša zajednička povijest, to su naši zajednički spomenici i ako oni ne postanu dio naše svakodnevice i identiteta, pomalo se gubi smisao njihova postojanja.
Pred njima ne smijemo osjećati prazno strahopoštovanje nego ih moramo prigrliti. Na žalost, često puta se iz straha da se ne pogriješi ne napravi ništa, što je jednako loše kao da se napravi na pogrešan način, a u povijesti Rijeke ima dosta takvih primjera. Da se to ne bi ponavljalo, trebalo bi više povjerenja ukazati stručnjacima.
Zakopani biser
Augustinski samostan je zakopan biser u srcu grada. Treba ga očistiti i predati ljudima, a po našem mišljenju najbolji način da se to napravi jest osnivanje dijecezanskog muzeja u kojem bi se objedinile najvrjednije i najugroženije umjetnine iz crkava Riječke nadbiskupije. U njima, nažalost, često nema uvjeta za primjereno čuvanje umjetnina. Zbog toga baština prebrzo propada i nije zaštićena od krađe, pogotovo kada je riječ o manjim crkvama izvan naselja.
Obilazeći teren šire riječke okolice uvjerili smo se da predmeti od plemenitih metala, skupocjenog tekstila, vrijedni drveni predmeti, slike i kipovi, kao i knjige, propadaju, a često i nestaju ili se zbog neznanja odbacuju. Nekim vrijednim predmetima koje smo istraživali prije tri godine danas ne znamo smještaj, a od 1970-ih godina nestalo je čak trideset posto vrijednog liturgijskog posuđa.
Osnivanje muzeja omogućilo bi čuvanje umjetnina u kontroliranim uvjetima, njihovo sustavno obnavljanje i prezentaciju na opću dobrobit zajednice. Prostor nekadašnjeg augustinskog, danas dominikanskog samostana je sjajan, ima dovoljno mjesta, a lokacija je upravno idealna.
U tom kontekstu svakako treba razmisliti i o transformiranju Trga Riječke rezolucije. Po svojoj lokaciji i arhitektonsko-urbanističkoj cjelovitosti to je najljepši gradski trg, a danas služi kao parkiralište i odlagalište smeća. To se mora promijeniti zbog poštovanja grada Rijeke prema svojim građanima, zajedničkoj prošlosti, ali i budućnosti.
A ne bi štetilo ni turističkoj ponudi?
– Apsolutno. Rijeka baš ne obiluje reprezentativnim prostorima namijenjenima kulturi. Nekim čudom turisti još dolaze, a kad razmislimo što im nudimo i kako grad izgleda, čovjeka prožme nelagoda i najradije bi izbjegao susret s tim licima. Ako se kakva ponuda i nastoji oblikovati, obično se radi o podilaženju mlađoj publici. Međutim, trebalo bi uzeti u obzir da svijetom putuje jako puno ljudi srednje i treće dobi, a njih zanimaju provjereni sadržaji poput kvalitetnog koncerta klasične glazbe ili opere, starije umjetničke baštine, muzealizirane ili ne, vrijednog i dobro osmišljenog suvenira. Vjerojatno Francuzi, Talijani, Nijemci, Česi i drugi znaju što rade kada inzistiraju na prezentaciji takvih sadržaja. Želja nam je primijeniti provjerene recepte koje smo vidjeli u mnogo mudrih i turistički uspješnih gradova, a za to Rijeka ima sve preduvjete.
Imamo prvorazredne spomenike, a osnivanjem Odsjeka za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Rijeka je po prvi put u povijesti dobila i tim koji na međunarodnoj znanstvenoj razini može istraživati njezinu baštinu. Kao što smo u 18. stoljeću bili centar iz kojeg su se naručivale umjetnine, tako danas možemo biti centar izvrsnosti u kojem se naručuju istraživanja.
Naša županija ima niz malih a vrlo važnih povijesnih centara, od otoka preko priobalja do Gorskog kotara koji je još uvijek »terra incognita«. Svakom od tih mjesta u suradnji s lokalnom vlašću možemo ponuditi cjelokupno ili ciljano istraživanje baštine koja u cijelom svijetu predstavlja važan segment turističke ponude. Ovdje nije riječ o apstraktnim razmišljanjima, već o konkretnim rješenjima, čiju kvalitetu jamči naša međunarodno priznata znanstvena izvrsnost. Oni koji imaju moć odlučivanja samo trebaju zanemariti kratkoročne političke ili osobne ciljeve i razumjeti da je ponekad nužno sagledati situaciju u širem kontekstu.
To, u ovom konkretnom slučaju znači da spašavanjem i primjerenom prezentacijom zajedničke baštine možemo ostvariti dugoročnu, višestruku, kako duhovnu tako i materijalnu korist za cijeli grad.
