Zanimljivom radnjom i s podosta nostalgije te uočjivom notom humora, sarkazma i ironije u novom se djelu Roberta Perišića, romanu »Područje bez signala«, ritmično izmjenjuje nedavna prošlost i sadašnjost naroda i narodnosti nekada velike južnoslavenske države na Balkanu. Vremenski i prostorno razgranatu priču obogaćenu galerijom zanimljivih likova Perišić je obogatio i uspješnim korištenjem simbolike budući da je već u tijeku čitanja knjige jasno kako gradić N. smješten negdje u bosanskim planinama – na području bez signala – predstavlja nekadašnju državu i njeno društveno uređenje: u njemu žive katolici, pravoslavci i muslimani, većina njih radnička su klasa, živi se teško…

U taj i takav gradić petnaest godina nakon rata – »nakon kojeg ništa nije počelo« – stižu Oleg i Nikola, mladi hrvatski poduzetnici zainteresirani za pokretanje rada stare tvornice turbina koja je svojedobno bila glavna privredna snaga tog kraja i zapošljavala najveći broj ljudi. Iako su turbine koje su se tu proizvodile prije dva desetljeća sada neupotrebljive, njih dvoje ulažu znatan novac, zainteresiraju cijeli gradić i pokrenu proizvodnju, oživjevši zamrlo mjestašce i probudivši nadu u bolje sutra, između ostalog i zato što sve rade po sustavu nekadašnjeg samoupravljanja!

Slika širokog spektra

No, ono što Oleg i Nikola nisu rekli mještanima je to da imaju naručene samo dvije turbine,  i to za diktatora jedne arapske zemlje koja struju proizvodi na stari način i čiju zemlju izoliraju sve civilizirane države svijeta. Nakon što proizvedu te dvije turbine njih dvoje planiraju, u skladu s postulatima suvremenog surovog kapitalizma, zatvoriti tvornicu i otići.

Ipak, kad upoznaju ljude tog gradića namjera beskrupuloznog iskorištavanja se mijenja, a dodatni problem javlja se nakon što Oleg zaglavi pri pokušaju direktne dostave prve turbine. Sve skupa ima svojevrsni sretan završetak jer zahvaljujući što sreći, što genijalnoj ideji, radnici uspijevaju drugu turbinu prodati za veliku svotu novaca kao – umjetničko djelo!

Središnja radnja obogaćena je nizom epizoda vezanih uz prošlost nekolicine likova što čitatelju omogućava sliku širokog spektra, pa tako saznajemo kako je u gradiću N, ali i u ostalim dijelovima te države i susjedne Hrvatske, bilo prije, za i poslje rata; kako su se mijenjale sudbine i životi ljudi te zbog čega je zlo u (pre)velikom broju ljudskih sudbina odnijelo pobjedu.

Mentalitet, neukost, nezrelost praćene kobnim povijesnim zbivanjima koja ljude pretvaraju u igračke vjetra, glavni su uzroci pojedinačnih tragedija i kolektivnog poraza jednog sustava koji je, između ostalog i zbog spomenutih manjkavosti, nestao u nezamislivim zločinima praćenim potocima krvi, a ono što je još tragičnije od toga je da nakon tih silnih poraza ljudskosti nema puno nade za opravak. »Mi smo industrijalizirali zemlju. Ovo je bila pustara… i opet će biti!« – gorko primjećuje Veber, direktor tvornice turbina u doba socijalizma, a tu pomalo apokaliptičnu viziju budućnosti prati još gora slika nedavne prošlosti u kojoj je rat uništio sve, najviše dušu i svijest ljudi.

Sjajan su primjer za to inženjer Sobotka i Slavko, nekada istaknuti rukovodioci u tvornici. Njima je rat najprije razorio obitelji da bi ih potom usmjerio ka alkoholu (Sobotka) ili ludilu (Slavko). Sobotku je rat uništio jer »sve što se njemu dogodilo – dogodilo se prije rata«, a kad pokuša otići iz Bosne i živjeti sa ženom i kćerima na sjeveru Europe, tek tada shvaća da ništa nije ostalo. »Ispario je naš svijet. Nema ga« – rezignirano konstatira njegova supruga Zlata u jednoj od najmračnijih i najmučnijih scena koje svjedoče o, kako bi ih Josip Mlakić nazvao, živim mrtvim ljudima.

»Filmsko« pripovijedanje

Sobotka i Slavko sa svojim obiteljima samo su dio dobro ocrtanih i oživljenih likova iz svih društvenih sfera. Kriminalci, studentica koja traži iskrenu ljubav, šverceri oružjem, konobarica koja postaje menadžerica, intelektualke izgubljene u provinciji i ljubavi, zlatna zagrebačka mladež koja nakon bavljenja filmom i novinarstvom želi ući u poduzetničke vode, Amerikanac koji poslom u poratno doba dolazi u Sarajevo, smiješni mjesni poštar, lokalni pijanci, nesretna i iskompleksirana ali uspješna književnica i mnogi drugi dojmljivi likovi daju ovom romanu brzog tempa i zanimljive radnje osjećaj životnosti i stvarnosti. Tome pridonosi  i jednostavan stil »filmskog« pripovijedanja s brzom izmjenom scena i prizora.