Razgovor

Riječki književnik Srećko Cuculić: Odabrao sam slobodu i zato ne pišem po diktatu

Slavica Mrkić Modrić

Svestrani umjetnik –Srećko Cuculić  / snimio  I. TOMIĆ

Svestrani umjetnik –Srećko Cuculić / snimio I. TOMIĆ

Knjigu sam posvetio malom čovjeku u »četvorci«, jer dok se vozim »četvorkom« promatram predivne riječke građevine, no u isto vrijeme ljudi se deru i psuju u mobitele, a u autobusu sam vidio i prizore nasilja. Sve je to Rijeka, s osmijehom je zaključio Srećko Cuculić 



Prvi Rafael u njegovu životu prezivao se Sanzio. I nije bio tek Rafael već Raffaello što, opet, ne bi trebalo dovoditi u vezu s onim čupkavim kuglicama koje ljupka plavuša namjerava utrpati u svoja pohotna usta. Tog dana objavljen je pad Italije, a saveznički zrakoplovi bombardirali su grad. Nije mu bilo jasno kakvi su to saveznici koji te bombardiraju ali, s obzirom da je upravo navršio šest godina, može mu se oprostiti ova nedužna sumnja. Dakle, saveznički zrakoplovi dolijeću, a njihovo približavanje za cijela ostatka njegova života srsit će mu kralježnicu čak i na najneviniji zvuk kakva zalutalog helikoptera.


Mater, otac i on bježe u sklonište i on se sapliće u knjigu crnih i plavih korica, s tri leopardove njuške i vučicom koju sišu dječaci. »VITA ITALIANA«, naslov je knjige koju je netko čuvao do trenutka pada Italije, a sada mu se više nije činila aktualnom. Pokupio je tu knjigu uz bijesan urlik svoje matere i usputni grubi trzaj ovratnika njegova kaputića, jer se pri bijegu u sklonište ne riskira život. A ta će mu knjiga biti dragocjenost jer je od svoje pete godine znao čitati, a usput, bila je to prva knjiga u njegovoj obitelji!


Danima se zabavljao štivom koje je na lijevoj strani imalo talijanski, a na desnoj hrvatski tekst. Nakon pada Italije, jasno je, bio mu je dovoljan i taj hrvatski tekst…«





Dan je oblačan, nepovoljan, problematičan za meteoropate. Možda grane sunce, a možda počne kišiti. To je Rijeka, a rijeka je imenica ženskog roda. Za sobom ostavio je Konzum, šest pretrpanih kontejnera za smeće, autobusno stajalište, kladionicu, jednu šestokatnicu i drvored koprivića, a sreo se s kamenom ogradom, parkiralištem i velebnim zdanjem bivšeg »Benčića«… Da se ovdje našao pred deset ili dvanaest godina susreo bi se s istim prizorom. Stančić, Miljenko Stančić! Njegove slike »Raspadanje slikara skitnice« i »Ljubavnici u potkrovlju«. Krleža će zapaziti da u njegovim slikama vlada jeziva tišina… pa nije čudo da dokoni prolaznik pred golemim i godinama zapuštenim zdanjem »Benčića« doživljava i raspad materije i jezivu tišinu neodgovornosti. To sve mogao je, još brucošem, doživjeti u Studentskom centru, na prvoj Stančićevoj samostalnoj izložbi u Zagrebu. A on eto, budaletina, razbijao glavu time da li navratiti u Masarykovu na kesten-pire ili za taj izdatak otići u kino »Lika« na Griffithov film.


Dok Europska unija otvori kesu treba biti strpljiv, jer na kraju je happy end. Eto, tko se još sjeća da je na Pećinama 12 godina zjapila jametina WTC-a ili da je na Klobučarićevu trgu 7 godina bila močvara? Iz djetinjstva je upamtio priču o kornjači. Pričao mu je Joško, Dalmoš, plejboj i probisvijet, pred dvadesetak godina pokopan na Kozali. Kornjača se, dakle, penje stubištem i za tih nesretnih desetak stepenica treba joj cijeli dan. Taman da dosegne svoj cilj, oklizne se i skotrlja na podnožje s kojeg je počela uspinjanje. Predbaci sebi: »Đava odnija i prišu!«


Ovu basnicu često je pričao Rafaelu. Rafi bi mu prišao i u dječjoj dokolici zahtijevao:


– Pričaj mi onu prišu!


I pričao mu je i prepričavao, a da mu nikada nije objasnio što znači »priša«. Mali ga to nije ni pitao… Tako je najbolje. Žive u podneblju gdje se, osim blesavim motociklistima, nikome ne žuri…



Uvijek Rijeka, uvijek more


Početni je to ulomak iz novog romana Srećka Cuculića »Ljubav u doba recesije«, koji je na susretu s Čitateljskom grupom Ogranka Drenova Gradske knjižnice Rijeka nadahnuto interpretirala Sanja Štajdohar.


Bio je to uvod u književnu večer, kojom je riječki i hrvatski književnik Srećko Cuculić ovoga srpnja proslavio 80. rođendan. Susret je održan u sklopu Dana Drenove, koji su lijepa tradicija u kojoj riječka knjižnica rado sudjeluje. S autorom je razgovarala knjižničarka Jasenka Alić-Tadić, koja je već niz godina voditeljica Čitateljske grupe Ogranka Drenova. Alić-Tadić podsjetila je da je Srećko Cuculić rođen 9. srpnja 1937. u Škrljevu. Škole je pohađao u Šibeniku, Splitu i Zadru, a maturirao je u Rijeci.


Nakon što je diplomirao studij drvne industrije na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, bio je zaposlenik Exportdrva, DIP-a Rijeka, DIP-a »Rade Šupić« te Transjuga, odnosno Transadrije. Umirovljen je 1998. godine, a uz svoj redovan rad bavio se i danas se bavi književnim radom. Objavljeni su mu romani »Pomirenje«, »Ja sam sretan, sretan, sretan dječak«, »Obitelj Cemolica«, »Fijumanka« (4 izdanja), »Ljeto s tetom Doris« (2 izdanja), »Harlekini«, »Plivač«, »Svežanj ljubavi«, »VIII. a na bespućima povijesti«, »Ruka koja sama hoda«, »Bijela Vanessa«, »Sjetnjak« (čakavski roman), »Strah od privida« i sada »Ljubav u doba recesije« koji je objavio riječki Ex libris. Radnju svojih romana redovito vezuje uz Rijeku i more. Građu iznosi s primjesom humora i ironije, katkad i iz položaja djetinjeg pripovjedača, zadržavajući realistički okvir. Izvođene su mu i brojne radiodrame i igrani dramski tekstovi, a autor je i nekoliko monografija. Od kad je u mirovini, amaterski se bavi i slikarstvom.


Popularna »četvorka«


U romanu »Ljubav u doba recesije« pripovjedač, koji sebe naziva Starcem, svakodnevno putuje riječkim autobusom – popularno zvanom »četvorkom«, koja vozi prema Kozali, što se može shvatiti i simbolički jer je u tom dijelu Rijeke kozalsko groblje. Prema Cuculićevim riječima, radni naslov bio je »Autobus za Kozalu«, no to mu je zvučalo suviše mračno.


– Razmišljao sam o naslovu i sjetio se Marquezove »Ljubavi u doba kolere«. Bio sam očevidac jednog ružnog prizora u autobusu kad je muž udario ženu i onda mi je sinulo da je recesija zapravo naša kolera. Jedan od likova romana je moj unuk Rafael, koji se rodio upravo kad sam otišao u mirovinu. A zašto autobus? Pa u autobusu imaš sve – živopisne likove, razgovore i situacije. Samo treba uzeti olovku i sve to zapisivati – kazao je Cuculić.


Vozeći se autobusom, Starac evocira prošlost i osvrće se na sadašnjost, dok je jedan od glavnih likova njegov unuk Rafael. Bilo je zanimljivo čuti što čitatelji misle o novom Cuculićevom romanu, četrnaestom po redu. Jedan od članova Čitateljske grupe kazao je da je čitajući roman »Ljubav u doba recesije« i sâm putovao »četvorkom« i tako uz pomoć autora otkrivao razne riječke lokalitete. Jedna čitateljica smatra da je glavni lik ovog Cuculićevog djela grad Rijeka, te da se osjeća ljubav autora prema Rijeci i njenim ljudima, kao i prema unuku Rafaelu.


Unuk Rafael


Književnoj večeri prisustvovao je i Rafael, koji je o svom noniću rekao nekoliko toplih riječi, kazavši da je nono Srećko zaslužan što se počeo zanimati za crtanje. Srećko Cuculić nekoliko je puta ponovio da nikad nije bio ljubitelj poezije, ali je zato tu bio njegov sin Dražen koji iza sebe ima nekoliko objavljenih knjiga pjesama, pa tako Cuculić ipak nije uspio pobjeći od pjesništva. Svoje obraćanje čitateljima i čitateljicama Srećko Cuculić započeo je prisjećanjem na djetinjstvo:


– Već kao dijete živio sam u Kraljevini Jugoslaviji, Kraljevini Italiji, NDH i FNRJ, a da se praktički nisam maknuo iz vlastitog dvorišta. Moja obitelj često se selila, pa sam živio u Zadru, Šibeniku, Splitu… U srednjoj školi imao sam trojku iz književnosti jer me nije zanimala poezija, pa sam za veću ocjenu napisao rad na 12 stranica o pjesništvu Vladimira Nazora i dobio četvorku. U vrijeme socijalizma toliko se pisala i objavljivala poezija, da je prema jednoj anegdoti ili vicu neki čovjek došao psihijatru zabrinut što još nema objavljenu zbirku pjesama. U kapitalizmu su ljudi pak počeli pisati romane, pa danas ima više onih koji pišu romane, nego onih koji ih čitaju.


U srcu mi je ipak najviše ostao Šibenik, a sjećam se i Zadra po tome što je mojoj majci jedna kolegica poklonila »Jadnike« Victora Hugoa. Umjesto da s dečkima idem igrati nogomet, ja sam čitao »Jadnike« s kojima sam podignuo književnu ljestvicu ispod koje više nisam mogao ići – kazao je Cuculić.


Priča sjete i tuge


Srećko Cuculić istodobno je radio i bavio se književnošću, o čemu je rekao: » Ako si profesionalan pisac, onda si odmah rob i moraš pisati po diktatu. Ja sam odabrao slobodu«. Vezano uz likove u romanu »Ljubav u doba recesije«, rekao je da likovi nisu izmišljeni i da je ovu knjigu posvetio malom čovjeku u »četvorci«.


– Dok se vozim »četvorkom« promatram predivne riječke građevine, no u isto vrijeme ljudi se deru i psuju u mobitele, a u autobusu sam vidio i prizore nasilja. Sve je to Rijeka. Možda jednog dana napišem i roman o »petici« koja vozi na Drenovu – također na groblje! – s osmijehom je zaključio Srećko Cuculić.


Tijekom susreta na Drenovi bilo je govora i o slikarstvu, glazbi, nogometu i hrvanju, a Cuculić se prisjetio i slikara Vladimira Udatnyja, kojemu je posvetio roman »Harlekini« i dramu »Mjesec na trgu«, koju je nudio raznim upravama HNK-a Ivana pl. Zajca ali nije bilo interesa za njeno izvođenje. Iznenađenje neformalnog druženja s autorom bio je nastup VINS-a, vokalno instrumentalne neformalne skupine građana i građanki koji promiču vrijednosti upjevavanja i pjevanja te stvaranja interdisciplinarnih veza glazbe i ostatka svijeta. Kako kažu djevojke iz VINS-a, glazba pomaže glavobolji te podiže opću fizičku spremu i kvalitetu zvučanja jedinke dok pjeva solo ili u društvu. Djevojke pjevaju tradicijske pjesme iz različitih dijelova svijeta, u svojim obradama. U čast Srećku Cuculiću izvele su jednu pjesmu iz Australije, jednu na okcitanskom jeziku (provansalski) i jednu slavonsku.


Na završetku drenovskog druženja, koje nije omela ni ljetna kiša, zaključeno je da je »Ljubav u doba recesije« topla priča o Rijeci, doduše puna sjete i tuge, ali uvijek pozitivna, ili drugim riječima – unatoč recesiji, ljubav na kraju pobjeđuje.