Redatelj Aleksandar Popovski i dramaturg Goran Stefanovski nisu mnogo filozofirali oko Hamleta i njegove legendarne melankolije. Umjesto toga, za naslovnu je ulogu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu odabran Nebojša Glogovac, glumac koji u svakom trenu Shakespeareova komada podsjeća na dječjeg protagonista Grgu Čvarka iz pjesme Ratka Zvrka. Živahan je, nepromišljen, naglašeno impulsivan, sklon ljudima prejako stezati vratove, samodopadno pucati iz pištolja iz čistog eksplozivnog užitka, glasno ismijavati dvorjane, ali i srčano poljubiti curu nakon što ju je netom ispsovao, izvrijeđao i poslao u samostan. Ima lice dječaka i držanje tinejdžera koji je zauvijek ostao malo pogrbljen, s rukama u džepovima, zagledan prema nekoj novoj uzbudljivoj pustolovini, u koju će se baciti takvom žestinom da će prašina frcati ispod njegovih bosih stopala. Stihovima Ratka Zvrka: »Što je takav/ Tko bi znao./ Čas je dobar,/ čas je zao,/čas bi svakom srce dao,/ a čas bi se s vukom klao.// Kakve to veze ima sa Shakespeareovim Hamletom? Nikakve.

Troma apolitičnost

I premda nam programska knjižica tvrdi kako su se Popovski i Stefanovski bavili »cikličnošću« političkog nasilja, na pozornici je problem korupcije samo dekorativno, komemorativno i uzgredno spominjan. Kao, istina, to je tema kojom se bavi drama, ali nemamo sad vremena ulaziti u pitanja zašto brat ubija brata. Moramo se više skoncentrirati na Hamletov ulični bravado. Vidi kako krasno Glogovac ljubi mač, pa ga onda baca preko cijele pozornice! Bum-tras! Scenografija skupine NUMEN i Ivane Jonke nadvija nad glumce bijeli plašt/zastor/veo, čija je površina rado gnječena i gužvana kad god izvođač prolazi neku emocionalnu oluju. Dramaturgija Gorana Stefanovskog stavlja lik Grobara (zapjevavanju previše sklonog Bojana Dimitrijevića) na sam početak komada, a dovodi na pozornicu i samog Shakespearea – katkad kao ostarjelog beogradskog glumca kome je zdravstveno »mnogo bolje, čim uđe u pozorište«, katkad kao duha Hamletova oca, katkad kao britanskog barda koji prati svoju dramu. Ovaj višestruki lik igra krhki, devedesetogodišnji Vlasta Velisavljević, doajen srpskog teatra, kao i nekadašnji zatvorenik Golog otoka zbog potrebe da ne izda kuma kome je UDBA bila za petama. Prošlog ljeta i slovenski je glumački prvak Radko Polič izjavio kako traga za redateljem koji bi se usudio staviti na pozornicu ostarjelog Hamleta kao etičku monodramu s njim u glavnoj ulozi. Čini se da generacija koja je sada u svojim osamdesetima i devedesetima ima više potrebnog integriteta za ovu rolu, negoli takozvani zreli naraštaj, koji je olako shvaća.

Pranje zuba u ložnici

Znakovito je i kako redatelj Popovski rješava završni obračun Hamleta s dvorom: samo jednim pucnjem u publiku, od čega se u stražnjem planu pozornice istovremeno sruše svi protagonisti. Sve je u ovoj predstavi bombastično i »dopadljivo«, ali i isprazno. Iznimka je jedino izvanredno lucidna Jasna Đuričić kao Gertruda udana za Hamletovog strica, ovdje mlađeg i od nje i od Hamleta (igra ga Nikola Rakočević). Jasna Đuričić čitavo vrijeme izvedbe tiho drži središte svog dubokog emocionalnog loma, uglavnom komunicirajući gestom a ne tekstom, sve do scene kad majčinski natjera Hamleta da s njom dobro opere zube prije završnog obračuna i zaista uspije stvoriti u nekoliko minuta i bliskost privatnog prostora s četkicom u ruci i intenzitet razorne kućne svađe. Obračun Hamleta i Gertrude, ovdje postavljen kao obiteljska kriza vrlo malog dječaka u tijelu odrasle osobe i njegove rastrojene mame, kao brodolomaca na krevetu na kojem se i grle i zajednički jecaju, oplakujući ne samo ubojstvo ostarjelog muža i beskrupuloznost mladog muža, nego i činjenicu da zauvijek ostaju taoci dvora, taj je prizor vredniji od svih ostalih ironijskih štoseva ovog uprizorenja. To je »Mišolovka« na mnogo dubljoj razini nego što je otkrivanje ubojice. Jasna Đuričić glumački svakako odlazi najdalje u promišljanju i emocionalnom razotkrivanju tragedije i političkog i obiteljskog zatočeništva.

Slovo i slika

Popovski voli koristiti scenografiju golemog bijelog zastora kako bi na njemu svako malo projicirao Shakespeareov tekst, ali tekst u predstavi nema ni snagu ni težinu zbog kojih je zloglasno slavan. Glogovac nije prvak dramske dikcije, često mu je izgovor lagano zamućen i zbrzan, premda mu je emocionalna apelativnost besprijekorna. Vrlo čisto govori Ofelija Jovane Stojiljković, ali ni redatelj ni dramaturg nemaju sluha za njezinu minidramu nepripadanja nijednoj od dvorskih izdajničkih elita.

Dvoipolsatna predstava Jugoslavenskog dramskog pozorišta u Zagrebu nije dobila naročito naklone reakcije: tek prilično razvučen, suzdržan, prigušen aplauz. Usporedimo li je s Frljićevom režijom »Hamleta«, gdje glavnu ulogu nosi izmučeni Krešimir Mikić, razlika u dubini urezivanja predstave u gledatelja uistinu je ogromna: traumatično emocionalno komadanje Krešimira Mikića na sceni još dugo ostaje s gledateljima, dok se Glogovčevo samopouzdano pucanje po dvorajnima učas zaboravlja. Frljić misli da je Hamlet žrtva sustava. Popovski misli da je Hamlet živahni klaun sustava. Bit će još mnogo redateljica i redatelja koji će se izjašnjavati po tom pitanju, pa ipak neće dati završnu riječ. Hamlet ostaje duh koji proganja i političku i kućnu ekonomiju svekolikog oportunizma.