RIJEKA Darko Gašparović, doktor humanističkih znanosti, ugledni teatrolog, dramaturg i književnik napustio nas je u Rijeci u 73. godini nakon teške bolesti. Darko Gašparović (Zagreb, 27. travnja 1944.) završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a na Filozofskome fakultetu diplomirao je komparatistiku s romanistikom, magistrirao i doktorirao tezama o Krleži i Kamovu.

Od 1974. godine živi u Rijeci. Bio je glavni urednik kazališnoga časopisa Prolog (1969. – 1971.), dramaturg u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca Rijeka (1974. – 1981.), potom umjetnički ravnatelj Hrvatske drame i intendant (1988. – 1998.). Od 1981. do 2010. bio je, s manjim prekidima, nastavnik teorije književnosti, stilistike, scenske umjetnosti i teatrologije na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Rijeci, u zvanjima od znanstvenog asistenta do redovitog profesora, istaknuvši se svojim znanjen i erudicijom te ostajući u sjećanju mnogim generacijama studenata koje je često vodio u riječko kazalište.

Do 2003. predavao je svjetsku književnost, teatrologiju i povijest hrvatskoga kazališta na Hrvatskim studijima u Zagrebu, a od 2003. do 2005. u zvanju redovitoga profesora hrvatsku književnost, konverzaciju, poeziju i dramu na Odjelu za južnoslavenske studije Korejskoga sveučilišta za strane studije (HUFS) u Seoulu, Republika Koreja. Umirovljen je u travnju 2010.

Objavio je petstotinjak kazališnih kritika, ogleda, feljtona, polemika i kolumni u mnogim hrvatskim i nekim stranim časopisima i listovima. Sudjelovao je na mnogim teatrološkim i filološkim znanstvenim skupovima, publicirao pedesetak znanstvenih radova u časopisima i zbornicima. Na polju praktične dramaturgije surađivao je s nekim od najpoznatijih kazališnih redatelja iz Hrvatske i inozemstva.

Njegove dramatizacije romana Nedjeljka Fabrija Vježbanje života (1990.) i Milutina Cihlara Nehajeva Vuci (1992.), kao i scenska adaptacija creske Muke (1994.) s velikim su uspjehom izvedene u Rijeci i Malome Lošinju. Vježbanje života postalo je kultnom predstavom riječkoga glumišta, prepoznato i priznato kao najsnažnija umjetnička sinteza novije povijesti grada na Rječini. U Vucima je taj novo-povijesni roman pročitan i scenski adaptiran iz aspekta postmoderne poetike. Creska Muka, koju je početkom sedamdesetih godina 20. st. otkrio akademik Branko Fučić, prilagođena je zakonitostima suvremene scenske prakse, zadržavši bitne značajke autentičnosti pasionskoga predloška.

Darko Gašparović autor je desetak knjiga iz područja teatrologije, teorije književnosti, dramske i putopisne književnosti. Među njima ističu se Dramatica krležiana (1977, dr. izd. 1987.) koja je unijela nove poglede na cjelokupnost Krležina dramskog pisma; Kamov (2005.), ocijenjen je kao najbolja monografija o ukletome hrvatskom pjesniku i proto-avangardnome piscu; Dubinski rez (2012.) cjelovit je analitički uvid u hrvatsku dramatiku 20. stoljeća. Jedna od posljednjih knjiga mu je Pismoto niz vekovite / književno-kulturološki ogledi, izašla u Skopju na makedonskome jeziku. Od 2007. do danas objavljivao je tekstove duhovnoga značaja u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana u kolumni Promisao.

Bio je član Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, Družbe Braća Hrvatskog Zmaja. Više godina bio je član Vijeća za kulturu HBK. Dobitnik je sljedećih nagrada i priznanja: Nagrada Dubravko Dujšin za kazališnu umjetnost 1993.; Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi 1995; Nagrada Grada Rijeke 2006.; Medalja zahvalnosti Svetoga Vida Riječke Nadbiskupije 2011.; Nagrada Marko Fotez za teatrologiju 2012.; prva nagrada za putopis na 5. susretu hrvatskoga duhovnog stvaralaštva “Stjepan Kranjčić” u Križevcima 2013 . Dobitnik je Svjetske nagrade za humanizam za 2016. godinu Ohridske humanističke akademije.

Od 1965. do danas u brojnim listovima i časopisima objavio je petstotinjak kazališnih kritika i eseja, feljtona, polemika, kolumni. Bio je stalni suradnik listova za kulturu Kamov, Hrvatsko slovo, Vijenac. Suradnik je u stručnim časopisima Kazalište i Hrvatsko glumište, a često se javlja u Republici, Forumu, Književnoj Republici, Riječkome teološkom časopisu, Književnoj Rijeci, Novome Kamovu, Novoj Istri. Uređivao je časopise Prolog (Zagreb, glavni urednik), The Bridge/Most (Zagreb), Dometi (Rijeka), Prolog/teorija/tekstovi (Zagreb, glavni urednik), Književna Rijeka (glavni urednik). Bio je član organizacijskoga odbora međunarodnoga znanstvenoga skupa Riječki filološki dani, a od 1996. do član je odbora međunarodnoga skupa Krležini dani u Osijeku.

U uredničkome radu ističu se Odabrana djela Andréa Gidea u osam knjiga, Otokar Keršovani, Rijeka, 1980. i Izabrana djela Janka Polića Kamova, edicija Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb 2007.

Od dolaska u Rijeku 1974. godine intenzivno se bavio dramaturškim radom, surađujući s nizom istaknutih hrvatskih i inozemnih redatelja. Za riječko Kazalište dramatizirao je dva romana hrvatskih pisaca 20. stoljeća – Vježbanje života Nedjeljka Fabrija (1990) i Vuci Milutina Cihlara Nehajeva (1992), a za Kazalište JAK u Malome Lošinju adaptirao je za scensko izvođenje starohrvatsku cresku Muku (1994). Te su izvedbe, osobito Vježbanje života, doživjele velik uspjeh i brojna priznanja i nagrade.