Marko Gregorić spominje i primjer velikog židovskog mislioca i znanstvenika Yeshayahoua Leibowitza, koji se mnogo bavio tim pitanjima, a načelno je bio protiv cenzure iz istih razloga zbog kojih je načelno bio protiv abortusa, naime upravo zbog nemogućnosti određivanja granice
Marko Gregorić spominje i primjer velikog židovskog mislioca i znanstvenika Yeshayahoua Leibowitza, koji se mnogo bavio tim pitanjima, a načelno je bio protiv cenzure iz istih razloga zbog kojih je načelno bio protiv abortusa, naime upravo zbog nemogućnosti određivanja granice – kad počinje život, kad je netko prekardašio u svojem izražavanju
Metiljskom upornošću, žilavo i neuništivo, pitanje granica provokacije u umjetnosti posjeduje sposobnost samoregeneracije pa svjedočimo, u nepravilnim, ali gustim intervalima, žučljivim javnim raspravama o tome treba li od »prekomjernog granatiranja« provokativne umjetnosti zaštititi kakva »područja od posebne skrbi« ili posebnog pijeteta. Treba li, drugim riječima, dopustiti umjetnicima da u maniri mrskih »mučkih provokatora« ubadaju ranjivo tkivo naših tabua – o seksu, vjeri, partiji?
Za razbuktavanje aktualnosti ove teme u hrvatskoj kulturi kao da je trajno zadužen Oliver Frljić: posljednji je put kazališni redatelj digao buru i izvan granica zemlje kontroverznom predstavom »Kletva«, koja je, nakon izvedbe u Poljskoj, doživjela radikalan otpor tamošnjih katoličkih organizacija. Zbog skarednog prikaza pokojnog pape Ivana Pavla II., koji se na pozornici ukazuje u obličju kipa s natpisom »Zaštitnik pedofila«, pasivno izloženog seksualnom nasrtaju jedne glumice, na Frljića se sručio pravovjerni gnjev vjernika. Kamenovanje je izbjegao. No tužbu zbog povrede osjećaja vjernika, zabranu izvođenja predstave i izgon iz zemlje (još) nije.
Ovaj je incident, o kojemu je Frljić prošlog tjedna govorio u velikom intervjuu u Mediteranu Novog lista, izravni povod ovome tekstu u kojemu smo pokušali iz različitih uglova i kroz razgovor s više sugovornika koji se bave ovom temom, rasvijetliti pitanje granica provokacije u umjetnosti.
Pitanje talenta
Smijemo li postavljati granice u umjetnosti u 21. stoljeću? Kakav je etički tretman izrugivanja religije u vremenu u kojemu imperativ političke korektnosti paralizira i humor i umjetnost? Pitala sam to povjesničara umjetnosti i etnologa Franu Dulibića, profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i autora više knjiga o likovnosti, među kojima i one o povijesti karikature.
– Ne slažem se s Frljićevim načinom provociranja, kao što se ne slažem niti s provokacijama kakve su bile u časopisu Charlie Hebdo. No bez obzira na osobne stavove, mi kao društvo moramo braniti slobodu izražavanja, a slobodi izražavanja nije moguće postavljati granice. U umjetnosti, a posebice u području satiričko-humorističkog načina izražavanja, onog trena kada se počnu zabranjivati određene teme, počet će se proširivati zabranjeno područje i ubrzo ćemo se naći u opasnom sustavu bez prava na slobodu izražavanja – kaže Dulibić, skrećući pažnju na još jedan često ponavljan element ove rasprave koji se odnosi na ishodište posezanja za provokacijom. Jesu li, naime, umjetnici koji u svome radu imaju potrebu grubo se iživljavati nad, na primjer, osjećajima vjernika – bilo da se radi o muslimanima kao što je bio slučaj s Charliejem Hebdoom bilo da se radi o katolicima u Poljskoj – zapravo na provociranje upućeni vlastitim manjkom talenta?
– Provociranje je često sastavni dio umjetničkog izražavanja, no ako pojedini autori, osim kroz grubo vrijeđanje, ne nalaze druge načine da kažu ono što žele, onda to govori o njihovom umjetničkom izrazu koji se može analizirati i kritizirati. Vrijeđanje obilježava autore koji su pojedinci, a zabrane obilježavaju i ograničavaju slobodu čitavih naroda i njihovih kultura – zaključuje Frano Dulibić, ponavljajući tako misao Mirka Kovača iz njegove kultne knjige eseja »Evropska trulež«, u kojoj izražava sumnju prema talentu onih koji olako posežu za provokacijom.
Štetne posljedice »granica«
Marko Marija Gregorić cijenjeni je teolog, prevoditelj i esejist, intelektualac strastveno zainteresiran za odnos umjetnosti i religije. Pisao je o tome i u svojoj najsvježijoj knjizi, »Riječi, pod nosom«, objavljenoj u nakladi Sandorfa. Ne priupitati ga za mišljenje o ovoj temi bio bi podbačaj.
– Svatko ima pravo biti povrijeđen i izražavati svoju povrijeđenost. No kao i u mnogim drugim situacijama, pitanje je kako je on ili ona, ili oni i one – jer pravo na povrijeđenost ne pripada samo pojedincima, nego i grupama – izražavaju. Poziv na cenzuru jedan je on načina izražavanja kolektivne povrijeđenosti koji smatram u najmanju ruku opasnim. Društvene i povijesne znanosti pokazuju da je svaki pokušaj kolektivnog ad hoc određivanja »granica« koje se ne smiju prelaziti u javnom izražavanju imao štetne posljedice na slobodu izražavanja, a onda, posljedično, i na dinamiku demokratskog društva kao takvu – ističe Gregorić koji pokušaj opipavanja granica provokacije u umjetnosti poistovjećuje s gušenjem umjetnosti.
– Postupak se uvijek pokazao nasilnim i kontraproduktivnim. Pogotovo kad je riječ o umjetničkom izražavanju, koje je takoreći po definiciji najslobodnije od svih ograničenja i zadire onamo gdje drugi oblici izražavanja ne mogu doprijeti. Ne treba zaboraviti da je ono što zovemo provokacijom oduvijek bilo jedan od glavnih prerogativa umjetnosti. Ne treba zaboraviti da su, recimo, i Balzacovi spisi svojedobno bili shvaćeni kao provokacija i »cenzurirani« zbog nemorala od Crkve i tadašnjega većinskog društva – spominje Gregorić.
Prisjetimo se i drugih skandala koji su kroz povijest umjetnosti poticali raspravu o dopustivom i nedopustivom u umjetnosti. U novijem dobu, jedna od najvećih bura digla se oko rada »Piss Christ« fotografa i konceptualca Andresa Serrana: prvi je put ta uvećana fotografija plastičnog raspela koje pluta u mutnoj, žućkastoj tekućini za koju je autor rekao da je njegova vlastita mokraća, izložena na prestižnom bijenalu u SAD-u 1987. godine i odmah autoru priskrbila slavu. Dvije godine kasnije uslijedile su reakcije. I to kakve: konzervativni senatori digli su hajku koja je trajno naštetila njegovoj reputaciji. Među rijetkima koji su mu stali u obranu bila je, posve neočekivano, jedna časna sestra, likovna kritičarka: rekla je da u »Popišanom Isusu« vidi moćan prikaz onoga što je zapadna civilizacija učinila Isusu i onome što on predstavlja. Punih petnaest godina prije Serrana, 1971., Tom Gotovac i Lazar Stojanović skandalizirali su svojim »Plastičnim Isusom«, dok je Milko Valent jedan od rijetkih pisaca u post-komunističkoj eri koji su trpjeli sankcije zbog skarednog pisanja o vjerskim simbolima – njegova je priča »Isus u kampu« zabranjena.
Cenzura i abortus
Marko Gregorić spominje i primjer velikog židovskog mislioca i znanstvenika Yeshayahoua Leibowitza, koji se mnogo bavio tim pitanjima, a načelno je bio protiv cenzure iz istih razloga zbog kojih je načelno bio protiv abortusa, naime upravo zbog nemogućnosti određivanja granice – kad počinje život, kad je netko prekardašio u svojem izražavanju.
– U oba slučaja, tvrdi Leibowitz, kolektivno nametanje granice nužno vodi nasilju koje se uvijek teži perpetuirati i koje uvijek vrši skupina ili instancija u poziciji moći, to jest većinska, namećući svoje vlastite vrijednosti. No razlika između ta dva slučaja jest to što je abortus u određenim državama zakonom dopušten, odnosno granica je već uspostavljena, dok su zakoni koji se tiču cenzure u većini država daleko manje jasni i određeni – kaže Gregorić.
Jedino nasilje koje demokracija bez iznimke dopušta, i to isključivo državnim instancijama, jest obrambeno ili kazneno nasilje koje se vrši nad osobama i skupinama što su dokazano ugrozile ili potencijalno ugrožavaju fizički integritet pojedinca ili skupine.
– Što se tiče »povreda osjećaja«, kriteriji za prosudbu je li nešto ili nije takva povreda utvrđeni su zakonom određene zemlje. Tako je u većini država zakonom zabranjeno javno se služiti određenim simbolima i gestama. Ali, reći će se, zakonom je zabranjeno vrijeđati na nacionalnoj, vjerskoj i etničkoj osnovi također. No, iako nisam pravnik, usuđujem se tvrditi da to ne mogu biti kvalitativno jednakovrijedne zabrane, koje za sobom povlače iste sankcije, jer simboli i geste su objektivni i konkretni, odnosno podložni strogoj definiciji, dok nacionalne, vjerske i etničke svijesti to očito nisu – ističe Marko Marija Gregorić.
Dokle daleko onda mogu ići umjetnici-provokatori? Do svastike? Do holokausta? Mirko Ilić o tome nadahnuto govori u svome predavanju o simbolima mržnje, koji se zgodno znaju upakirati u ironiju, a da ipak pronose svoju izvornu poruku. Po njegovome, svastici nije mjesto – nigdje.
Povijesni primjeri
– Svi znaju što je svastika i podignuta desna ruka s ispruženim prstima šake. Ali nije moguće unaprijed predvidjeti hoće li neka riječ ili prizor povrijediti osjećaje neke nacionalne, vjerske ili etničke skupine. To je moguće utvrditi samo naknadno, post factum, uslijed reakcije te skupine, koja ima svako pravo javno izraziti svoju povrijeđenost. Ali ako je izražava tako da zahtijeva upotrebu cenzure, u bilo kojem obliku, kao jedinu mjeru koja može ublažiti njenu bol, onda je to samo pokazatelj da ta skupina nije dorasla demokraciji – zaključuje Gregorić.
Povjesničar i kritičar umjetnosti Feđa Gavrilović, još je radikalniji.
– Kada u razgovoru o kreativnom izražavanju, odnosno umjetnosti, počnemo razmišljati o takozvanim svetinjama, na brzoj smo cesti do cenzure i ukidanja svake slobode misli. Svakoj individui uvredljivo je nešto drugo i tko može odrediti gdje povući granicu cenzure, odnosno autocenzure? Hoćemo li posao kritičara i teoretičara umjetnosti zaista u potpunosti prepustiti vjerskim fundamentalistima, njihovim kriterijima ukusa i izopačenim vizijama morala? – pita Gavrilović i podsjeća na još nekoliko primjera iz povijesti umjetnosti kad je sloboda bila zgažena cenzurom.
Sudilo se Baudelaireu zbog »Cvjetova zla« koji danas predstavljaju početak jedne nove ere u književnosti, Flaubertu se sudilo zbog opisa seksa u kočiji u »Gospođi Bovary«, Manet je osjetio cenzuru zbog svog, danas nam se čini posve benignog »Doručka na travi«, a Scorsese zbog »Posljednjeg Kristovog iskušenja«, čija je sudbina usporediva s onom Frljićeve »Kletve« – katolici su pozivali na zabranu i bojkot. Onda Rushdie sa »Sotonskim stihovima«, Bernharda su zabranjivali u kazalištu… Niz je podugačak, a umjetnost je nadživjela zabrane.
Prošle godine zavaljao se val ćudorednog otpora prema lektiri u novom kurikulumu. Književnica Silvija Šesto predvodila je tada popis autora čija su djela označena kao »nastrana, pornografska, pedofilska, u kojima se propagira vampirizam i kanibalizam, koja nude mračan pogled na svijet i čovjeka«. Kampanja je trajala mjesecima i obuhvatila je djela više domaćih autora – Zorana Ferića, Dubravke Ugrešić, Kristiana Novaka i drugih. No Šesto je prošla najgore: pljuvali su je na ulici (doslovno, a ne samo metaforički), a napadi su stizali iz katoličke udruge. No njezin smisao za humor nije stradao; na svojoj je web stranici dugo imala, pokraj svoje slike, oblačić s porukom »Pustite malene k meni«. Prava blasfemija…
– Ne doživljavam te udruge vjerskima, isključivost i agresija nemaju veze s vjerom, već s poljuljanom vjerom, vrijednosnim sustavom i beznađem, odgovara Silvija Šesto.
Za Feđu Gavrilovića, umjetnost je posljednje utočište ljudske slobode, a jedino kroz nju pojedinac može iskazati svoju bit bez obzira na bilo kakve uzuse.
– Zbog toga ona, ako želi opstati, ne smije voditi apsolutno nikakvih računa ni o čijim osjećajima. Umjetnosti ništa ne treba biti sveto u načelu – poručuje Gavrilović, stavljajući tako točku na kraj ovog poglavlja rasprave o provokaciji.
