Sedamdeseto izdanje Mostre

Philomena osvojila srca publike

Dragan Rubeša

Junakinja filma »Philomena« Stephena Frearsa (uvijek izvrsna Judi Dench) pokušava ući u trag sinu kojeg su joj oteli i dali na usvajanje.



Gdje god se u Veneciji okreneš, odnekud te zaskoči James Franco. Franco s Guccijevim naočalama na reklamnom panou kojim je prekriven dio fasade Prokurativa u fazi restauracije na Trgu Sv Marka. Franco kao glumac u trendy debiju Sofijine rođake Gie Coppole (»Palo Alto«) u kojem se puno ševi u dimu jointa. Franco kao režiser filma »Child of God«, uvrštenom u festivalsku konkurenciju.


S obzirom da je nedavno u Cannesu premijerno prikazan njegov prethodni autorski rad, izvrsna adaptacija Faulknerova romana »As I lay Dying«, koja je nepravedno ugurana u drugi plan, dok je Berlinale predstavio njegov srednjemetražni queer doks »Dresscode koža«, ostaje pitanje spava li taj čovjek ikada? Ili se možda klonirao?


Njegov najnoviji film »Božje dijete«, adaptacija romana genijalnog Cormaca McCarthyja, sumanuta je storija o retardiranom seljačini naklonjenom nekrofiliji, koji iza sebe ostavlja hrpu (silovanih) mrtvih tijela djevojaka koje su prije smrti vodile ljubav na stražnjem sjedalu auta. Scene poput one u kojoj on baulja šumom odjeven u žrtvinu odjeću, koristeći njen skalp kao bizarnu periku, puno duguju ikonografiji McCormacova najboljeg romana »Krvavi meridijan«, prema kojem se iz nekih neobjašnjivih razloga Hollywood ponaša krajnje ravnodušno.




Scott Haze je naprosto maestralan u ulozi manijakalnog kilera Lestera Ballarda, čiji nerazgovjetni govor zadaje velike muke prevoditeljima, kao što je to česti slučaj u McCormacka, pa je u Francovoj filmskoj verziji bio titlovan. A za soundtrack je zaslužna nova zvijezda američkog old folka, čudesni Aaron Embry. Film je to u kojem slina koja curi iz junakova nosa i izmet koji izlazi iz junkova anusa postaju fotogenični.


    

Za Oscara spremni!


Junakinja najnovijeg filma Stephena Frearsa »Philomena« također obožava literaturu, samo što je riječ o petparačkim ljubićima. Tako bi ispao i ovaj film snimljen prema »istinitom događaju« da ga nije režirao maher poput Frearsa.


Riječ je o svojevrsnoj varijaciji na Mullanov komad »Sestre Marije Magdalene« u kojoj njegova junakinja (uvijek izvrsna Judi Dench) uporno pokušava ući u trag njenom sinu kojeg su joj oteli i dali na usvajanje imućnoj američkoj obitelji, nakon što je završila u samostanu, jer irski katolički talibani zabranjuju samohranim majkama poput nje da uopće budu majke (neki od usvojitelja djece pralja iz Magdalenina samostana bile su i slavne holivudske zvijezde poput Jane Russell, čiji zid danas krasi njen vamp portret, al pari s portretima mrkih redovnica.


Nakon njene duge bezuspješne potrage, pridružuje joj se bivši politicki novinar BBC-a (suludi Steve Coogan), čije cinične opaske nose film. »Fucking catholics!«, kaže on Philomeni nakon što mu je priznala da prije no što je prvi put vodila ljubav nije ni znala da klitoris postoji. Put ih vodi u Washington, gdje otkrivaju da je njen usvojeni sin bio moćni spin doktor Reaganu i Bushu, skrivajući vlastiti homoseksualizam, jer takve opačine nisu poželjne u republikanskim redovima. Film se tada pretvara u emotivnu storiju o opraštanju, za Oscara definitivo spremnu.


 U konkurenciji je prikazan i najnoviji film Kelly Reichardt »Night Moves« u kojem troje ekoterorista (Dakota Fanning, Jesse Eisenberg, Peter Sarsgaard) planiraju dići u zrak lokalnu termoelektranu jer se njena voda uglavnom koristi za navodnjavanje čak 29 golf terena koji se nalaze u njenoj bližoj okolici, zbog čega je i izgrađena (situacija opako podsjeća na slučaj Ombla i obližnji Srđ). Fina je to meditacija o posljedicama političkog ekstremizma u kojoj se njena autorica pita da li legitimna uvjerenja moraju za sobom povlačiti ilegalne poteze. Reichardt se na neki način već bavila ekologijom u svom izvrsnom debiju »Old Joy«, iako ju je naša publika tek upoznala s filmom »Wendy i Lucy«.    

Miyazaki bez magije


U najnovijem animeu »Kaze tachinu« (Vjetar se diže), legendarni Hayao Miyazaki napušta prepoznatljivu magiju i fantastične elemente priče te uranja u realno, kao što je to učinio njegov sin Goro u filmu »Na makovu brdu«, izuzev nekoliko oniričnih scena.


Kao što Goro u svom filmu koji je mogla vidjeti publika riječkog Art-kina u sklopu nedavnog gostovanja Animafesta, igra na optimizam poratnog Japana, tako i njegov otac sada idealizira njegovu neiskvarenost kroz priču o dječaku pasioniranom aviomodelaru koji sanja kako će jednoga dana postati najveći zrakoplovni inžinjer na svijetu (motiv aviona već je bio prisutan u Miyazakijevu filmu »Porco rosso« koji se bavio »zracnim piratima«, dok autorovu fascinaciju Italijom sada inkarnira imaginarni lik zrakoplovnog inžinjera grofa Giannija Capronija).


Miyazakijeve povijesne teme protežu se od zemljotresa i ekonomske krize do militarizacije Japana i epidemije tuberkuloze koja filmu daje melodramatski podtekst. A junakovim zapošljavanjem u »Mitsubishiju« autor podvlači paralele s vlastitim probijanjem u korporacijskoj nomenklaturi tvrtke »Toei Animation«, prije no što je osnovao vlastiti studio »Ghibli«.


Film je to u kojem je nebo plavije od naplavijeg neba, a livade zelenije od najzelenijih livada, izuzev dubiozne epizode junakova putovaja u nacističku Njemačku, čije su vedute mračne i sive. No, bez obzira na Miyazakovu perverznu sklonost prema detaljima, film traje preduga dva sata i trebao je biti barem pola sata kraći.    

Grčki mrak


Koliko iritiraju ogromne naivne oči Miyazakijeva junaka koje u suočavanju s njemačkom ratnom mašinerijom emaniraju zadivljenost i strah, toliko iritira hollywoodska fetišizacija Kennedyja, iako nije bio ništa bolji od ostalih američkih (poratnih) predsjednika (Cartera donekle izuzimamo jer barem nije pokrenuo nijedan rat). Sada se njime pozabavio Peter Landesman u filmu »Parkland«, čiji naziv krije ime bolnice u Dallasu u koju on biva doveden nakon atentata (liječnika specijalizanta glumi Zac Efron), da bi nešto kasnije na njenom stolu završio i Lee Harvey Oswald.


Riječ je o još jednom filmu u kojem očekujemo nekakvu novu pikanteriju ili teoriju zavjere, iako Lee kaže bratu koji ga posjećuje u zatvoru, »Ne vjeruj takozvanim dokazima«. No koliko god Landesman minuciozno rekonstruira događaje tog kobnog dana, nismo saznali ništa novo, izuzev zanimljive scene u kojoj predsjednikovi ljudi rastavljaju fotelje u avionu kako bi na njihovo mjesto položili lijes, jer bi bilo previše ponižavajuće da ga stave u prtljažnik kao najobičniji teret. 


Festivalska konkurencija je donijela još jednu porciju grčkog mraka iz Lanthimosove autorske škole. Riječ je o najavljivanom festivalskom skandalu, mučnoj drami »Miss Violence« u režiji grčkog sineaste, slikara i kipara Alexadrosa Avranosa u kojoj smrt jedne djevojčice koja se na svoj rođendan bacila s balkona, pokreće skrivene perverzne mehanizme i tajne jedne obitelji (riječ je o istinitom slučaju koji se doduše dogodio u Njemačkoj i koji je punio stranice tamošnjih crnih kronika iako ga je autor transponirao u Grčku danas). U usporedbi s ovim komadom, ništa manje mračna »Kći« prikazana nedavno u Motovunu čiji je lik djevojčice praktički iste dobi, doima se poput dječje uspavanke.