Središnji dio Grabovčeva fotografskog opusa može se svrstati u kolokvijalno nazvanu Gradsku rubriku Novog lista. Taj bogati Grabovčev i riječki Amarcord, često je iz današnje vizure neprepoznatljiv jer nekih objekata iz pedesetih godina više nema, a neki današnji gradski orjentiri tada još nisu bili izgrađeni.

   Primjerice, na mjestu današnje Erste banke godinama je bio parkić uz koji je bilo stajalište taksija parkiranih u Barčićevoj ulici. Na mjestu ovoga parka izraslo je moderno zdanje tadašnje Riječke banke. Drugi park, na Rivi, kojeg su 1952. projektirali riječki arhitekti Sila i Kolacio, ustupio je početkom sedamdesetih mjesto današnjoj Robnoj kući Rijeka.

   Osim zelenih oaza u središtu grada Rijeka je izgubila i većinu plaža iz vremena Grabovčeve mladosti. Plaža između Lučice i stadiona na Kantridi je zatrpana; Gradsko kupalište je srušeno, u Martinšćici je plažu zamijenilo brodogradilište Viktor Lenac, a ni Reš na Ćućinim Pećinama odavno nije u najboljem stanju.

   Posebno poglavlje zaslužuje gradski promet za koji je karakteristična Grabovčeva fotografija mimoilaženja trolejbusa i konjske zaprege pred prometnim milicajcem na Titovom trgu, što je ujedno i naslovnica monografije »Rijeka«. Tada naime još nije bilo semafora pa je promet regulirao saobraćajac na drvenom okruglom postolju poput dirigenta. U godinama od 1951. do 1969. Rijekom su carevali trolejbusi od kojih su još ostali tek rijetki betonski stupovi (za trole), naziv gradskog prijevoznika (Autotrolej) i stare fotografije.

Saobraćajcu s Titovog trga ime je Andrija Rodin, a sve oko njega na fotografiji iz 1961. su darovi koje su po davno zaboravljenoj tradiciji milicajcima ostavljali sugrađani za Novu godinu. Za taj običaj darivanja zaslužan je upravo Grabovac koji je tih godina u Trstu vidio božićni običaj darivanja prometnih policajaca i to zapisao u Novom listu, što su prihvatili i Riječani, ali su u skladu s tadašnjom politikom Božić zamijenili Novom godinom.

   Na spoju Sušaka i Rijeke postavljen je 1955. i Spomenik oslobođenja Rijeke kojeg je izradio akademski kipar Vinko Matković. Grabovac ne samo da je snimao otkrivanje velebnog spomenika, već je surađivao s kiparom koji je fotografije maketa morao nositi u Komitet na odobrenje.

   Glavna riječka tržnica smještena između Mrtvog kanala i Rive Boduli možda se i najmanje promijenila u Grabovčevoj eri. Paviljoni su tu bili i ostali, ali prodavači više ne spavaju na pultovima u trbuhu grada.

Duh vremena

Dok se grad razvijao, širio i postajao bogatiji za brojne osnovne škole, sportske dvorane, bazene i domove zdravlja (u velikoj mjeri i samodoprinosima), njegov Stari grad se iz godine u godinu urušavao. O njegovom poslijeratnom izgledu govore snimke ruševnih kuća Gomile ili Pavlinskog trga, ali i fotografije iz zraka, dragocjeno svjedočanstvo iz 1953.

   Kao jedini fotoreporter Novog lista u pedesetim i šezdesetim godinama Grabovac je odrađivao i rutinske zadatke poput početka nastave u školama. Iz današnje vizure i te snimke malih prvašića ili veselih gimnazijalki u lepršavim haljinicama kriju pravo blago detalja jer svjedoče o tadašnjoj modi i duhu vremena.

   Školskom albumu treba pridodati i medicinski album jer je svojom kamerom Grabovac dokumentirao i povijest riječke medicine koja je pred pedesetak godina bila vrlo napredna. Poznato je da je još u siječnju 1971. multidisciplinarni tim pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića izveo prvu operaciju presađivanja bubrega od živog davatelja u bivšoj državi, što je bila rijetkost jer je u samo još nekoliko država u Europi izvedena takva vrsta operacije.

   Snimao je Grabovac i prve strane turiste čiji je automobil milicija 1953. zaustavila na Korzu i posljednju mlekaricu koja se teškim korakom borila s ruksacima punim mlijeka.

   Moglo bi se unedogled nabrajati sve aktere novije riječke povijesti, od čistača do gradonačelnika koji su zahvaljujući Grabovcu našli svoje mjesto u kolektivnoj foto memoriji grada koji teče…

   SUTRA: Crna kronika u objektivu Petra Grabovca