I dok Taylor pretvara tog »hiperaktivnog grizlija« u ultimativnog filozofskog superstara koji je u stanju do posljednjeg mjesta napuniti dvorane, Fiennes tek pokušava još jednom zadovoljiti glad poststrukturalista za filmskom matinejom
Žene očito vole Žižeka. Barem kad je riječ o filmu. Čak dvije režiserke pozabavile su se njegovim likom i djelom. Astra Taylor (»Žižek!«) pratila ga je na njegovoj turneji. A Sophie Fiennes, sestra poznatijeg Ralpha, fokusirana je na njegova osobna putovanja svijetom filma, zabilježena u dva autoričina doksa – »Pervertitov vodič kroz film« nazvan po Žižekovoj izvrsnoj istoimenoj knjizi, te »Pervertitov vodič kroz ideologiju«.
Film je nakon svjetske premijere u Torontu uvršten u rotterdamski off-off program »Signals: Regained« koji se bavi reciklažom i refleksijama na već postojeći (prikupljeni) filmski materijal, pri čemu Fiennes pokušava precizno konstruirati replike slavnih setova i odvesti Žižeka na različite filmske lokacije da bi ga natjerala da joj priča o omiljenim filmskim fragmentima (u toj istoj rotterdamskoj selekciji bit će prikazan i filmski autoportet Jagode Kaloper »Iza ogledala«).
Treća pilula
U prvom dijelu Žižekove virtuozne filmske turneje koju kamerom bilježi Sophie Fiennes, on naziva film »perverznim medijem« jer nam on ne govori o onome što trebamo žudjeti, već nas uči kako žudjeti. Formula perverzije prema Lacanu na kojeg se tradicionalno referira, obrnuta je od formule fantazije. Film dakle i nije drugo doli fetišizacija toliko puta zabilježene i artificijalizirane realnosti. Najbolji primjer za to su famozne dvije Morpheusove pilule iz »Matrixa« koje tjeraju njihova konzumenta da ostane u iluzornoj realnosti ili da uđe u domenu koja se nalazi iza te iluzije. Ali Žižek kaže da mu treba treća pilula, ona koja će mu pomoći da percipira realnost u samoj iluziji. Ostaje pitanje koliko je pilula progutao jedan od autora »Matrixa« da bi prestao biti Larry Wachowski i postao Lana, ušavši u novu realnost. Naravno, Žižek kopa i po drugim filmovima. Pogotovu je zanimljivo njegovo psihoanalitičko iščitavanje Hitchcockovih »Ptica« prema kojem ptice nisu drugo doli provala majčina superega, dakle, sirova incestuozna energija.
Breivik i bickle
U »Pervertitovu vodiču kroz ideologiju«, norveški luđak Anders Breivik koji je počinio masakr na otočiću nedaleko Osla, uspoređuje se s Travisom Bickleom iz »Taksista« u sporim partiturama Beethovenove »Devete simfonije«. Predatorski kapitalizam inkarnira razjapljena čeljust morskog psa ubojice iz Spielbergovih »Ralja«. A Žižek se ukazuje preodjeven u časnu sestru iz mjuzikla »Moje pjesme moji snovi«, na koji se već referirao u knjizi »Živjeti na kraju vremena« kad je slučaj Josefa Fritzla usporedio s mitom obitelji Von Trapp, tom kvintesencijom kičaste slike Austrije koju je stvorio Hollywood, a s kojom se ta ista Austrija identificirala. Ptice iz prvog dijela diptiha zamijenit će bijela maca koja priziva Bondova zlikovca Donalda »Blofelda« Pleasancea. Humor je i dalje tu. Pristup filmu je i dalje krajnje intiman, manijakalan i psihoanalitički. Ali njegove refleksije otvorene su prema životu, dakle, nečem opipljivom što se povezuje s našim svakodnevnim iskustvima.
Zato je to prije svega punokrvni film. Zabavan, ironičan i ispunjem lucidnim montažnim idejama, začinjen Žižekovim engleskim akcentom koji zvuči poput Herzoga na speedu. Nema sumnje da će Žižeka ugostiti i iduće izdanje Subversive Film Festivala posvećeno »Utopiji demokracije«. Perverznog i manijakalnog kakva najviše volimo.