Žižek u dokumentarcima

“Pervertitov vodič…” – otvoreni kontejner ideologije

Dragan Rubeša

I dok Taylor pretvara tog »hiperaktivnog grizlija« u ultimativnog filozofskog superstara koji je u stanju do posljednjeg mjesta napuniti dvorane, Fiennes tek pokušava još jednom zadovoljiti glad poststrukturalista za filmskom matinejom 



Žene očito vole Žižeka. Barem kad je riječ o filmu. Čak dvije režiserke pozabavile su se njegovim likom i djelom. Astra Taylor (»Žižek!«) pratila ga je na njegovoj turneji. A Sophie Fiennes, sestra poznatijeg Ralpha, fokusirana je na njegova osobna putovanja svijetom filma, zabilježena u dva autoričina doksa – »Pervertitov vodič kroz film« nazvan po Žižekovoj izvrsnoj istoimenoj knjizi, te »Pervertitov vodič kroz ideologiju«. 


   Film je nakon svjetske premijere u Torontu uvršten u rotterdamski off-off program »Signals: Regained« koji se bavi reciklažom i refleksijama na već postojeći (prikupljeni) filmski materijal, pri čemu Fiennes pokušava precizno konstruirati replike slavnih setova i odvesti Žižeka na različite filmske lokacije da bi ga natjerala da joj priča o omiljenim filmskim fragmentima (u toj istoj rotterdamskoj selekciji bit će prikazan i filmski autoportet Jagode Kaloper »Iza ogledala«). 


   I dok Taylor pretvara tog »hiperaktivnog grizlija« u ultimativnog filozofskog superstara koji je u stanju do posljednjeg mjesta napuniti dvorane i studentske aule u kojima nastupa (dovoljno je prisjetiti se jednog od njegovih već tradicionalnih ukazanja u sklopu Subversive Film Festivala, kad je dvorana zagrebačkog kina »Europa« pucala po šavovima, pa mu jedini opasni konkurent ostaje motivacijski guru Bruno Šimleša), ona tek pokušava još jednom zadovoljiti glad poststrukturalista za filmskom matinejom. To je već učinila u doksu o Derridi. Ponuditi dakle neku vrstu kraće lekcije o Žižeku za početnike u kojoj on pokušava dokazati da »filozofija nije tu da nam ponudi odgovore već da ispravlja pitanja«. A kad je rekao da neka pitanja poput borbe protiv terorizma treba prepustiti tajnoj policiji kojoj daje »moralno pravo da zna više od mene«, takva reakcija je i više nego očekivana jer je jednom izjavio da je umro od smijeha kad su mu ponudili mjesto ministra obrazovanja u slovenskoj vladi (»Postoje samo dva mjesta u vladi na kojima bih se najbolje snašao – kao ministar unutarnjih poslova i vođa tajne policije«). No iza tih štoseva kriju se ambiciozna istraživanja i ozbiljni potezi (»Jedini način da signaliziraš koliko si ozbiljan na formalnom nivou je taj da se smiješ samom sebi«).   

Treća pilula


U prvom dijelu Žižekove virtuozne filmske turneje koju kamerom bilježi Sophie Fiennes, on naziva film »perverznim medijem« jer nam on ne govori o onome što trebamo žudjeti, već nas uči kako žudjeti. Formula perverzije prema Lacanu na kojeg se tradicionalno referira, obrnuta je od formule fantazije. Film dakle i nije drugo doli fetišizacija toliko puta zabilježene i artificijalizirane realnosti. Najbolji primjer za to su famozne dvije Morpheusove pilule iz »Matrixa« koje tjeraju njihova konzumenta da ostane u iluzornoj realnosti ili da uđe u domenu koja se nalazi iza te iluzije. Ali Žižek kaže da mu treba treća pilula, ona koja će mu pomoći da percipira realnost u samoj iluziji. Ostaje pitanje koliko je pilula progutao jedan od autora »Matrixa« da bi prestao biti Larry Wachowski i postao Lana, ušavši u novu realnost. Naravno, Žižek kopa i po drugim filmovima. Pogotovu je zanimljivo njegovo psihoanalitičko iščitavanje Hitchcockovih »Ptica« prema kojem ptice nisu drugo doli provala majčina superega, dakle, sirova incestuozna energija. 


   Što ako je svijet filma stvarnija stvarnost od one s kojom se susrećemo kad iz mraka kino dvorane izađemo na dnevnu svjetlost? Sličnu strategiju temeljenu na dinamikama žudnje, ali putem proždrljiva monstruma nazvanog »ideologija«, autorica rabi i u »Pervertitovu vodiču kroz ideologiju« koji započinje insertom iz Carpenterova horora »Oni žive«, koji Žižek naziva »jednim od zaboravljenih remek-djela hollywoodske ljevice«. Potom se insert prekida fotografijom Žižeka koji stoji na istoj L.A. lokaciji kojom je bauljao Carpenterov Roddy Piper, držeći ruku na kanti za smeće, kako bi usporedio njegov film s postideološkim svijetom u kojem možemo jesti otpatke iz ranijih epoha (»Uvijek jedemo iz kontejneru ideologije, otvorenog prema svim mogućim značenjima«). Pritom se Žižek nastavlja kretati između različitih slika, ulazi u stare filmove nalik na Virgilija koji se ukrcao u vremenski stroj, dok pokušava mapirati fenomen ideologije tretiran kao svojevrsni filtar.   

Breivik i bickle




U »Pervertitovu vodiču kroz ideologiju«, norveški luđak Anders Breivik koji je počinio masakr na otočiću nedaleko Osla, uspoređuje se s Travisom Bickleom iz »Taksista« u sporim partiturama Beethovenove »Devete simfonije«. Predatorski kapitalizam inkarnira razjapljena čeljust morskog psa ubojice iz Spielbergovih »Ralja«. A Žižek se ukazuje preodjeven u časnu sestru iz mjuzikla »Moje pjesme moji snovi«, na koji se već referirao u knjizi »Živjeti na kraju vremena« kad je slučaj Josefa Fritzla usporedio s mitom obitelji Von Trapp, tom kvintesencijom kičaste slike Austrije koju je stvorio Hollywood, a s kojom se ta ista Austrija identificirala. Ptice iz prvog dijela diptiha zamijenit će bijela maca koja priziva Bondova zlikovca Donalda »Blofelda« Pleasancea. Humor je i dalje tu. Pristup filmu je i dalje krajnje intiman, manijakalan i psihoanalitički. Ali njegove refleksije otvorene su prema životu, dakle, nečem opipljivom što se povezuje s našim svakodnevnim iskustvima.


   Zato je to prije svega punokrvni film. Zabavan, ironičan i ispunjem lucidnim montažnim idejama, začinjen Žižekovim engleskim akcentom koji zvuči poput Herzoga na speedu. Nema sumnje da će Žižeka ugostiti i iduće izdanje Subversive Film Festivala posvećeno »Utopiji demokracije«. Perverznog i manijakalnog kakva najviše volimo.