Fernando Galrito osnivač je i umjetnički direktor Monstre, festivala animiranog filma u Lisabonu, čije je 18. izdanje nedavno okončano, a riječ je o jednom od najvećih europskih animiranih festivala, koji privuče dvadesetak tisuća gledatelja svake godine te niz gostiju iz čitavog svijeta. Naš sugovornik je i priznati autor animiranih i dokumentarnih filmova, kao i interdisciplinarnih radova za kazališne i plesne predstave, predavač na filmskoj akademiji u Lisabonu te stalni sudionik stručnih skupova, panela i predavanja na festivalima širom svijeta.

Fernando – uvijek nasmijan i vedar, vrlo pričljiv i društven, i kao pravi Portugalac opušten i simpatično rastresen, usred našeg razgovora u glavnoj festivalskoj kinodvorani Sao Jorge, koja se ugodno smjestila na gotovo samom kraju lisabonskog Champ-Elyseesa, tj. avenije Avenida da Liberdade – iznenada se sjetio da mora biti u Kinoteci da bi najavio projekciju estonskog animiranog filma, a onda smireno dodao: »A dobro, kasnim samo pet-šest minuta, nije to strašno.« U hodu do predivne lisabonske Kinoteke, pet-šest minuta pretvorilo se u deset, no za portugalske pojmove to i dalje »nije strašno«, a to smo shvatili čim smo ušli u omanju dvoranu, gdje je publika smireno i opušteno čekala uvodnu riječ i projekciju.

Monstra (u prijevodu čudovište ženskog roda) nudi bogat filmski program dugog i kratkog metra, niz radionica za mlade filmaše, niz stranih gostiju, a konceptualno obraća se i mlađoj publici s programom za njihovu dob i starijoj publici kojoj je namijenjen ozbiljniji autorski program. Svake godine festival predstavlja i animiranu produkciju jedne zemlje, ovaj put u fokusu je bila Estonija (u povodu 100. godišnjice nezavisnosti) pa je festivalska publika mogla vidjeti filmove estonskih majstora animacije kao što su Kaspar Jancis, Priit Tender, Chintis Ludgren, Rao Heidmets i Priit Parn, koji je također i autor postera i svih vizuala 18. Monstre.

Međunarodna reputacija

– Prije nekoliko godina imali smo program posvećen animaciji bivše Jugoslavije, koja je iznjedrila sjajne animatore i filmove, s tim da smo u program uvrstili i animirane filmove bivših republika, a danas novih država Hrvatske, Srbije, Makedonije i ostalih, da bi festivalskoj publici dali uvid u animaciju prije i nakon raspada države. Vrlo je važno da se publika može upoznati s avangardnim pokretima kao što je Zagrebačka škola crtanog filma, koja je iznjedrila velike autore kao što je Dušan Vukotić ili kasnije imena poput Borivoj Dovnikovića, Joška Marušića i drugih.

Kako je došlo do pokretanja festivala animiranog filma u Lisabonu?

– Iako smo upravo zatvorili 18. izdanje Monstre, festival zapravo postoji dvadesetak godina, tada smo, naime, širom Portugala održavali projekcije, radionice, predavanja, organizirali susrete animatora i ostalih vizualnih umjetnika s publikom i tako se rodila ideja da sve to povežemo u jedan veliki festival u Lisabonu. Nismo znali što možemo očekivati, ali evo nas tu, osamnaest godina kasnije, publika je prihvatila festival koji je stekao i međunarodnu reputaciju i zbog toga sam jako sretan.

Je li se u današnjem svijetu koji je zatrpan filmskim festivalima svih profila teže izboriti za poziciju važnog festivala animacije?

– Danas se producira mnogo više filmova nego prethodnih godina zahvaljujući tehnološkom napretku; dovoljan vam je mobitel ili računalo da napravite film pa nije neobično da je i veći broj filmskih festivala, a i globalna digitalizacija povezala nas je kao nikada ranije i ljudima osigurala nove mogućnosti i olakšala organizaciju popularnih događanja kao što su i filmski festivali.

Istovremeno konkurencija je postala ogromna i nije lako izboriti se za svoje mjesto i nišu koja će vas izdvojiti od ostalih festivala istoga profila. Isto tako, nekada je, bez obzira na to što nije bilo interneta i globalne povezanosti, bilo lakše dogovoriti filmove i goste, jer ste dogovarali direktno s filmašima, autorima, državnim institucijama, a danas imate vojsku producenata, agenata, distributora, prikazivača s kojima pregovarate i svi traže svoj dio kolača. Naravno da oni koji stvaraju filmove i rade u ovom poslu moraju od nečega i živjeti, ali danas je to previše komercijalizirano i festivali su postali jako skupi. Znate li koliko je bio budžet našeg prvog izdanja prije osamnaest godina? Dvije tisuće eura! (smijeh) Danas za taj iznos možete prikazati nekoliko kratkih animiranih filmova na festivalu.

Digitalna realnost

Pored animiranog programa kratkog i dugog metra festival nudi i VR (Virtual Reality) sadržaj. Mislite li da su nove tehnologije i novi načini kreativnog izražavanja prolazni trendovi ili budućnost medija i pokretnih slika?

– VR postaje sve popularniji, ne vjerujem da je prolazni trend, a sigurno je da će se u sljedećim godinama razvijati i tehnologija i sadržaji, jer je potencijal ogroman. Danas imamo i AR (Augmented Reality) i sve se razvija velikom brzinom. Što se animacije tiče, VR nudi velike mogućnosti i vjerujem da ćemo vidjeti sjajnih stvari, danas se u školama za animaciju već koristi VR tehnologija, a posebno je zanimljivo kako se stara škola stop motion i lutkarske animacije danas kombinira s VR i AR tehnologijama.

Inače animacija je danas generalno kroz postprodukciju, digitalne efekte, 3D itd. postala temelj filmske industrije, gotovo je nemoguće napraviti film bez dodatnih digitalnih efekata u nekom obliku. Ne mogu se sad sjetiti imena tog autora, ali prije dvadesetak godina napisao je da će svi filmovi u budućnosti biti animirani. Naravno da i dalje imamo igrane filmove i žive glumce, ali to je ta nova digitalna realnost o kojoj govorimo.

Kako vidite današnju svjetsku animiranu produkciju izvan komercijalnih voda u kojima caruju Disney, Pixar, Aardman, Ghibli? Pojavljuju li se neki novi talentirani klinci?

– Generalno današnja scena je mnogo zanimljivija i kvalitetnija u usporedbi s prethodnim godinama; radi se mnogo više filmova pa je i to razlog. Animacija 60-ih i 70-ih bila je više autorski intimna, avangardna, politički i društveno angažirana pa nije bilo neobično da u totalitarnim sustavima autori imaju problema, i u Portugalu je prije revolucije bilo takvih slučajeva, no danas je scena mnogo življa, raznovrsnija, bogatija, jer je tehnologija omogućila svima da pokažu svoj talent, ideje i kreativnost pa je danas zbog toga i eksperimentalna scena jača i zanimljivija. Istovremeno mislim da je danas manje autorske dubine, sva ta tehnologija često rezultira nedostatkom srca i duše u filmovima.