Prošle smo se godine oprostili od mnogih intelektualaca i kreativaca, koji su u sebi objedinjavali rijetke vrline. Odlaskom velikana koji su ostavili neizbrisiv trag u umjetnosti, književnosti i kulturi zbog svoje uspješnosti, inovativnosti, izvrsnosti i kreativnosti hrvatska kulturna scena ostala je bez velikih književnika, nadahnutih umjetnika, glumačkih bardova, glazbenih, lingvističkih i slikarskih stvaralaca.

Nesumnjivo je da će nedostajati mnogima kojima su u nasljeđe ostavili svoj bogati opus kao podsjetnik na svestrani talent i iznimno umijeće. No oduvijek je umjetničko stvaralaštvo iskaz razumske potrebe da se transcendira granica ljudskog života, zadana fizičkom smrću. Godinu za nama, pored brojnih političkih i ekonomskih turbulencija, pamtit ćemo i po odlasku nekih od najvećih kreatora naše kulture. Gotovo da nije bilo mjeseca da nas smrt nekog od velikana nije potresla i zato ćemo ih se prisjetiti.

Ivo Brešan

Već na samom početku 2017. godine, 3. siječnja, u osamdeset i prvoj godini napustio nas je znameniti hrvatski dramski pisac, prozaist i scenarist Ivo Brešan. Jedan od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara europskog ranga, koji je cijelog života pripadao izrazito talentiranom šibenskom kulturnom krugu. Više no uspješno je dokazao da se vrhunska umjetnička djela mogu stvarati i izvan Zagreba. Godinama je bio profesor u šibenskoj gimnaziji, a umirovljenje je dočekao kao čelnik šibenskog Centra za kulturu. Posljednja dva desetljeća života, Brešan se posvetio pisanju romana i kratkih priča. Amblematska mu je drama svakako groteskna tragedija »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja«, napisana 1965., ali praizvedena tek 1971. godine u Teatru &TD, u režiji čuvenog Božidara Violića.

Riječ je o jednoj od najuspjelijih hrvatskih drama nastalih u drugoj polovici 20. stoljeća koju su prigrlila i strana kazališta, pa je izvođena i u Njemačkoj, Austriji, SSSR-u, Poljskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Švedskoj…, a na domaćim se pozornicama (primjerice, u Kerempuhu) zadržao do današnjih dana. Ismijavanje totalitarnog komunističkog društva, ali i tvrdog ruralnog tradicionalizma pomoću Shakespeareovih likova u ovoj je Brešanovoj drami – koju je Krsto Papić ovjekovječio i na filmskom platnu (uz scenarističku pomoć samog autora) – dosegla rijetko uvjerljivu univerzalnost. Brešanove drame bavile su se aktualnim problemima na pomalo otkačen način, vrlo se često naslanjajući na djela dramskih klasika što je privlačilo i publiku i kritiku, te autoru stvorilo kultni status među dramskim piscima.

U jednom od nekrologa stoji da je Brešan cijelog života bio autor koji je mrzio autocenzuru, pa je bez obzira na državne sisteme i političke vrhuške često bio njihova meta. Ali, ovaj lucidni portretist Dalmacije i napose Dalmatinske zagore do posljednjeg je trenutka ostao vjeran sebi i svojim idealima kao legitimni nasljednik Marina Držića.

Darko Gašparović

Objavio je petstotinjak kazališnih kritika, ogleda, feljtona, polemika i kolumni u mnogim hrvatskim i nekim stranim časopisima i listovima. Sudjelovao je na mnogim teatrološkim i filološkim znanstvenim skupovima, publicirao je pedesetak znanstvenih radova u časopisima i zbornicima. Gašparović je autor deset knjiga iz područja teatrologije, teorije književnosti, dramske i putopisne književnosti. Među njima ističu se »Dramatica krležiana« (1977.), koja je unijela nove poglede na cjelokupnost Krležina dramskog pisma; »Kamov« (2005.), koji je ocijenjen kao najbolja monografija o ukletome hrvatskom pjesniku i proto-avangardnome piscu; »Dubinski rez« (2012.), kao cjeloviti analitički uvid u hrvatsku dramatiku 20. stoljeća.

Predrag Matvejević

Jedan od najistaknutijih intelektualaca Balkana i Europe, kultni pisac »Mediteranskog brevijara«, Predrag Matvejević napustio nas je 2. veljače. Bio je cijenjen diljem svijeta, a spadao je među najprevođenije hrvatske književnike. Njegovo najpoznatije djelo prevedeno je na čak 23 jezika. Bio je Mostarac rođenjem i odgojem, a Zagrepčanin odabirom i privrženošću, a dugi niz godina radio je i živio u Parizu, pa Rimu. Humanist, kozmopolit, poliglot, aktivist, građanin svijeta, u europskim literarnim i intelektualnim krugovima Matvejević je imao izniman ugled.

Studij romanistike počeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu. Doktorirao je na Sorbonni, a prije toga bio je dugogodišnji profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1991. u mučnim okolnostima napušta Hrvatsku i prvo predaje na Sorbonne nouvelle, i to na Odsjeku za opću i komparativnu književnost, a od 1994. redovni je profesor slavistike na rimskoj La Sapienzi. Tada dobiva i talijansko državljanstvo, a postao je i počasni građanin Sarajeva. Kao autor javlja se monografijom o Jeanu-Paulu Sartreu 1965., a 1969. godine objavio je »Razgovore s Krležom« koji su poslije imali čitav niz izdanja.

Uvijek spreman na polemike, 1982. objavio je knjigu »Jugoslavenstvo danas«, da bi 1985. godine, u vlastitoj nakladi, objavio i intrigantnu knjigu »Otvorena pisma – moralne vježbe« s pismima koja je slao na adrese utjecajnih jugoslavenskih institucija, ali i vodećim partijskim i državnim dužnosnicima zalažući se za zatvorene disidente i pojedince koji su stradavali zbog nacionalnih osjećaja. Svojevrsnu autobiografiju Matvejević je objavio 1995. godine u knjizi »Istočni epistolar«, a potom je objavio knjige »Druga Venecija« – koja je dobila talijansku nagradu Strega – i »Kruh naš«.

Relja Bašić

Glumački bard Relja Bašić otišao je 7. travnja u 87. godini. Legendarni hrvatski filmski i kazališni glumac, kojeg smo zvali po liku koji je tumačio u kultnom filmu »Tko pjeva zlo ne misli«, gospon Fulir, ostavio je iza sebe impresivne brojke. U bogatoj umjetničkoj karijeri odigrao je više od 3.700 kazališnih predstava, glumio je u 56 domaćih filmova te, kao poliglot koji je govorio nekoliko svjetskih jezika, u sedamdesetak koprodukcija i inozemnih filmova. Osnovao je i trideset godina vodio putujuće kazalište Teatar u gostima. Za svoj umjetnički rad, Bašić je dobio mnogobrojne nagrade i priznanja.

Vjekoslav Vojo Radoičić

Istaknuti riječki umjetnik Vjekoslav Vojo Radoičić, slikar, grafičar, ilustrator, scenograf i kipar čija djela odlikuje radost igre, originalnost i nekonvencionalnost, umro je 15. srpnja u 87. godini života. Živio je i radio u Rijeci, Beču i Begovom Razdolju, a prijateljevao je i surađivao s velikim austrijskim arhitektom i slikarom Friedensreichom Hundertwasserom. Izlagao je u zemlji i inozemstvu na brojnim grupnim izložbama te na oko 200 samostalnih izložbi u Rijeci, Zagrebu, Firenci, Londonu, Bernu, Bruxellesu, Münchenu, Bonnu, Den Haagu, Tokiju, Melbournu, New Yorku… U bogatom umjetničkom opusu ostvario je brojne kazališne scenografije (Raimund Theater, Beč; Dubrovnik, Zagreb, Split, Osijek, Rijeka… Radio je za televiziju, na brojnim knjigama, tekstovima za djecu i mlade.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među ostalima i državne Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, a odlikovan je i Redom Danice hrvatske. Dobitnik je nagrade Grada Rijeke za posebnost slikarske poetike i ugradbu suvremene hrvatske likovne umjetnosti u svjetski likovni korpus, a dobitnik je i Nagrade Grigor Vitez za najbolje likovno ostvarenje u knjigama za djecu za 2005. Bio je nominiran za prestižnu svjetsku Nagradu Astrid Lindgren za dječju književnost.

Zvonimir Majdak

Mnoge je 20. srpnja rastužio odlazak Zvonimira Majdaka, pisca prvog hrvatskog bestelera. Na književnoj sceni javio se pjesmama »Tip na zelenoj livadi« (1960.), da bi potom napisao četrdesetak romana, koji su bili među najčitanijim knjigama po javnim bibliotekama. Roman koji se čitateljima najviše uvukao u sjećanje, »Kužiš, stari moj« (1970.), prodan je u nakladi većoj od 70.000 primjeraka. Osim romana, kratkih priča i pjesama, Majdak je, kao dugogodišnji urednik prijevodne proze, napisao mnoge bilješke o stranim piscima, kao i eseje. Pisao je i TV i kazališne drame, feljtone, kritike i putopise, a također je uređivao časopise Polet i Republika.

Slavko Goldstein

Istaknuti publicist, nakladnik i intelektualac Slavko Goldstein umro je 13. rujna u Zagrebu u 90. godini. Bio je osnivač redakcije i urednik Vjesnika u srijedu, urednik na Radio-Zagrebu, filmski scenarist, glavni urednik izdavačke kuće Stvarnost i časopisa Erasmus. Objavio je i knjigu »1941. – godina koja se vraća«, za koju je 2007. dobio nagradu Kiklop za publicističko djelo godine. Objavio je više knjiga o hrvatskoj povijesti, bio urednikom više od 150 knjiga, a koscenarist je za filmove »Signali nad gradom«, »Prometej s otoka Viševice«, »Četvrti suputnik« i »Akcija Stadion«. Dobitnik je brojnih nagrada, odlikovanja i priznanja za književnu i nakladničku djelatnost.

Slavko Šestak

Slavko Šestak, dugogodišnji prvak Hrvatske drame i prvak HNK-a Ivana pl. Zajca, preminuo je 7. rujna u Rijeci, u 88. godini života. Rođen je u Karlovcu gdje je završio gimnaziju i srednju glazbenu školu, da bi potom nastavio studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvi je glumački nastup ostvario u rodnom gradu, nakon kojeg više nije napuštao »daske koje život znače«, a prvi profesionalni angažman dobio je u tadašnjem splitskom Narodnom kazalištu u sezoni 1950/51. Već 1953. prelazi u Narodno kazalište »Ivan Zajc« u Rijeci, kojem je ostao vjeran cijeli svoj glumački vijek.

Među najznačajnijim ulogama Slavka Šestaka ističu se Mercutio u »Romeu i Juliji«, Cassio u »Othellu«, Vratilo u »Snu Ivanjske noći« i Kralj Lear Williama Shakespearea, potom Fortunato u »Ribarskim svađama« Carla Goldonija; Markiz od Pose u »Don Carlosu« Friedricha Schillera; Gradonačelnik u »Revizoru« N. V. Gogolja; Gajev u »Višnjiku« A. P. Čehova; Starac u »Stolicama« E. Ionescoa ili Tom u »Staklenoj menažeriji« T. Williamsa. Jednako uspješno i suvereno tumačio je uloge iz klasičnoga i suvremenoga svjetskog repertoara.

Pero Gotovac

Još jedan velikan hrvatske glazbe, Pero Gotovac, napustio nas je 21. rujna. Ovaj istaknuti hrvatski skladatelj, dirigent i glazbeni producent studij teoretsko-folklornog smjera na Muzičkoj akademiji u Zagrebu završio je 1955., kao tada jedini student koji je za diplomski rad izabrao temu iz etnomuzikologije. Nakon studija se zaposlio u diskografskoj kući Jugoton, gdje je radio kao skladatelj i aranžer, a potom 1973. prelazi u Gradsko kazalište Komediju gdje je dirigent do 1996. godine.

Gotovo svi njegovi pjevani brojevi iz kazališnih predstava ostali su živjeti samostalno i izvan pozornice. Aktivno sudjelujući na regionalnim festivalima popularne glazbe, posebno je vodio brigu o literarnoj vrijednosti stihova koje sklada, a u svojim radovima često se služio elementima »etno« izvorišta. Tijekom duge i plodne karijere skladao je filmsku, televizijsku i kazališnu glazbu. Autor je uspješnih šansona, a dvije kultne serije »Naše malo misto« i »Velo misto« popraćene su njegovom glazbom.

Stanko Lasić

Posljednji titan hrvatske književnosti Stanko Lasić umro je 5. listopada u Parizu u 91. godini. Utjecajni književni povjesničar i teoretičar bavio se mnogim fenomenima hrvatske kulturne i političke povijesti, a 1970. je objavio knjigu »Sukob na književnoj ljevici 1928 – 1952«. Poseban dio njegova opusa čine knjige posvećene djelu i životu Miroslava Krleže.

Proučavajući Krležu ostvario je najslojevitiji opus o jednome piscu u hrvatskoj književnoj znanosti. Nije mu, naime, mogao oprostiti to što je nakon 1945. Krleža od kritičkog pisca postao neka vrsta »staatsphilosopha«, državnog ideologa, perjanice režima koji je, bio taj sustav bolji ili gori, na kraju dana ipak bio »diktatura proletarijata«, odnosno, diktatura bivših proletera koji su se pogospodili pa formirali »novu klasu«, zaboravivši ideje koje su ih gurnule prema revoluciji.

Vlado Štefančić

Proslavljeni hrvatski redatelj, glumac, televizijski i radijski voditelj te utemeljitelj hrvatskog mjuzikla, Vlado Štefančić, napustio nas je 29. listopada u Zagrebu u 87. godini. Gotovo cijeli svoj radni vijek proveo je u »Komediji« – kao glumac, redatelj i ravnatelj, unoseći promjene na hrvatsku kazališnu scenu. Začetnik je tzv. Zagrebačke škole mjuzikla, potičući i stvarajući glazbeno-scenska djela ovoga žanra, kako stranih tako i domaćih autora. Autor je gotovo dvije stotine kazališnih predstava i više od tisuću radijskih i televizijskih emisija; od velikih spektakala, kao što su postava Zajčeva »Nikole Šubića Zrinjskog« u pulskoj Areni, preko prvih domaćih rock-opera, glazbenih komedija i mjuzikala, do iniciranja i realizacije nove Komedijine scene početkom 2000.-ih na Jarunu.

Kao redatelj realizira prvi veliki i najpoznatiji hrvatski mjuzikl »Jalta, Jalta«, kao i mjuzikle »Dundo Maroje«, zatim prve rock-opere na ovim prostorima – »Gubec-beg« i »Grička vještica«. Usto, potpisuje režije ponajboljih stranih mjuzikala i komičnih opera, a režirao je i niz domaćih mjuzikala.

Mirjana Rogina

Dramska pedagoginja i glumica Mirjana Rogina, najpoznatija po ulogama u filmovima »Tri muškarca Melite Žganjer« i »Blagajnica hoće ići na more« te televizijskoj seriji »Odmori se, zaslužio si«, preminula je 27. studenoga u Zagrebu u 56. godini. Prva glumačka iskustva ostvarila je od 1975. do 1979. kao polaznica dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih, gdje je potom radila kao dramska pedagoginja, kao i u Kazalištu Mala scena.

Glumica koju su kolege i prijatelji zvali Mirča, zapažene uloge ostvarila je i u »Prepoznavanju« Snježane Tribuson, »Novogodišnjoj pljački« Dražena Žarkovića, »Crnoj kronici« Snježane Tribuson, »Novom dobu« Hrvoja Hribara, TV-seriji »Moja kućica, moja slobodica« Tomislava Radića i u filmu »Ispod crte« Petra Krelje. Djelovala je i kao savjetnica u izboru i radu s djecom glumcima u filmovima i spotovima. Od 2002. do 2004. glumila je u ZKM-ovoj predstavi »Jelka kod Ivanovih«, a 2007. u filmu »Tri ljubavne priče« Snježane Tribuson asistirala je u radu s glumcima te glumila ulogu Novinarke.

Milan Moguš

Istaknuti hrvatski filolog i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2004. do 2010., akademik Milan Moguš, umro je 19. studenoga u Zagrebu u 91. godini. Nakon završetka studija izabran je za asistenta u Akademijinom Institutu za jezik, a 1956. prelazi na Filozofski fakultet kao asistent profesora Mate Hraste. Bio je lektor hrvatskog jezika na Sveučilištu u Varšavi. U doba Hrvatskog proljeća 1971., zajedno s akademikom Stjepanom Babićem i pokojnim akademikom Božidarom Finkom, izradio je Hrvatski pravopis koji je zbog političkih razloga nakon tiska bio uništen te je 1972. ponovno tiskan u Londonu, zbog čega je u povijest ušao pod nazivom Londonac.

Akademik Moguš objavio je 274 publikacije, među kojima 21 knjigu te 208 članaka i rasprava. Velik doprinos akademik Moguš dao je hrvatskoj dijalektologiji, posebno istraživanju čakavskog narječja. Od 1965. do umirovljenja 1992. bio je šef Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskog jezika. Bio je prodekan Filozofskog fakulteta, gdje je od 1976. predavao i na poslijediplomskom studiju smjera lingvistike. Predavao je i kao gostujući profesor na sveučilištu u Kölnu i Mannheimu.