Festival

U Cannesu smo gledali filmove Mendonce Filha, Ladja Lyja, Kantemira Balagova i Fatiha Akina

Dragan Rubeša

Foto: Reuters

Foto: Reuters

U filmu »Bacurau« krije se istoimeni grad koji nije označen na mapi, ali i ptica koja ima odličnu sposobnost kamuflaže. Ona je živa, ali posve nevidljiva u tami. Takav je i Bacurau. Fino se osjeća kamufliran u tami i voli kad ga ne primjećujemo



CANNES – Nakon Recifea (šifra: »Aquarius«), ekstraordinarni Kleber Mendonca Filho, sada u autorskom tandemu s Julianom Dornellesom, uranja u bespuća brazilskog sertaa, prizivajući ikonografiju filmova o cangaceirosima (šifra: Glauber Rocha). Riječ je o filmu »Bacurau« u čijem se nazivu krije istoimeni grad koji nije označen na mapi, ali i ptica koja ima odličnu sposobnost kamuflaže. Ona je živa, ali posve nevidljiva u tami. Takav je i Bacurau. Fino se osjeća kamufliran u tami i voli kad ga ne primjećujemo, sveden na emotivno utočište. Film je razbarušeni spoj znan-fana, westerna, slashera i cangacao filma.


Retoriku Rochinih cangaceirosa priziva opaki Lunga, izoliran u svojoj utvrdi – napuštenoj brani na isušenom jezeru. Mještani ga štuju poput totema. Ruke su mu ukrašene nizovima narukvica i ljudi mu se često obraćaju u ženskom rodu. On će im pomoći u likvidaciji paramilitarne grupe američkih plaćenika predvođene Udom Kierom, koji teroriziraju grad svojim dronom dizajniranim poput NLO-a u sinergiji s lokalnim moćnikom Tonyjem Juniorom, koji se kandidirao na lokalnim izborima.


Zato nije bez vraga da autori u soundtracku koriste legendarni ‘Night’ Johna Carpentera, koji je samo dan uoči projekcije njihova komada zakoračio na pozornicu Theatrea Marriott na Croisetteu, gdje mu je u sklopu Quinzainea uručena Zlatna kočija za životno djelo. No ‘Bacurau’ nanovo igra na autorovu opsesiju starim fotografijama kolonijalnog Brazila, kad mještani kreću u svoju malu revoluciju predvođeni Lungom i uzimaju oružje izloženo u lokalnom etnografskom muzeju. Odrubljene plaćeničke glave završit će izložene na gradskom trgu, dok ih mještani snimaju mobitelima. A njihov vođa biva živ zakopan. Jer Filho vjeruje da se tumor Bolsonarova terora i sprege s američkim kapitalom može jedino riješiti pobunom, u sumanutom spoju ‘Sedmorice veličanstvenih’ i ‘Ramba’.




I francuski debitant Ladj Ly (‘Les Miserables’) fino se snalazi u sličnom miljeu. Samo što brazilski Bacurau zamjenjuje pariški banlieu Montfermeil, u kojem je Victor Hugo ambijentirao ‘Jadnike’. Otud i naziv Lyjeva komada koji započinje kao francuska inačica Zice, s trojicom policajaca koji pokušavaju ući u trag dječaku koji je iz romskog cirkusa oteo mladunče lava. Prema kvartovskom vođi Muslimanskog bratstva, dječakova gesta je ispravna, jer lavovima nije mjesto u cirkuskom kavezu. No nakon što dječakovo ranjavanje u okršaju s policijom dokumentira njegov vršnjak koji je s krova nebodera navodio svoj dron, policajci pokušavaju doći do njegove memorijske kartice kako snimka ne bi postala viralna, što bi kompromitiralo organe reda i pokrenulo lanac nasilja.



Film “Les Miserables” francuskog debitanta Ladja Lyja u isti je mah politički i humanistički, jer implicitno denuncira sistem u kojem su svi žrtve



No nasilje generira novo nasilje, što će kulminirati eksplozivnim finalom u kojem klinci odluče osvetiti dječaka te kreću u okršaj s policijom naoružani bakljama i Molotovljevim koktelima. Oko za oko. Jer uvodne prizore navijačkog ludila ispred Trijumfalne kapije na dočeku trijumfalne francuske nogometne reprezentacije i razgovore o Mbappeu i Modriću, zamjenjuju mračniji tonovi. Kao što ti isti klinci koji su tada bili omotani francuskim zastavama, sada bivaju omotani crnim maramama i maskama otpora. Pritom je autorov komad u isti mah politički i humanistički jer implicitno denuncira sistem u kojem su svi žrtve.


Nakon izvrsne, ali mučne »Tesnote«, Kantemir Balagov je u paralelnom Izvjesnom pogledu predstavio još mučniji najnoviji komad »Velika kći«, ambijentiran u Lenjingradu prve jeseni nakon rata. Ožiljci u filmu nisu samo oni vanjski, kad autorova Maša u ratu biva pogođena šrapnelom, već i oni intimni, dok njena prijateljica Ija čuva njeno dijete. No kad se Maša vrati s fronta, odlikovana za zasluge u bitki za Berlin, saznaje da je njeno dijete umrlo u snu, iako je smrt uzrokovana dječakovim davljenjem tijekom igre s Ijom. I dok one pokušavaju nanovo izgraditi vlastite razorene živote među ruševinama poratnog Lenjingrada, u Mašinoj opsesiji majčinstvom, koja će je čak natjerati da nagovori Iju da postane surogat majka, Balagov udara ravno u prepone.


I dok je baletni queer lanjskog Cannesa protekao u znaku Dhontove »Djevojke«, njegovu ovogodišnjem izdanju dogodio se komad Levana Akina »I onda smo plesali«, prikazan u sklopu paralelnog »Quinzainea«. Možda se njegova priča o Merabu, mladom članu Gruzijskog državnog ansambla čija će se intima okrenuti naglavce dolaskom novog plesača Iraklija koji postaje njegov najveći rival, ali i predmet žudnje, ne bi previše razlikovala od sličnih storija da nije ambijentirana u zatucanoj Gruziji. I dok uranjamo u neistražena područja gruzijskog queera, možda će nas iduće godine ugodno iznenaditi outanje nekog turkmenistanskog geja.