22. Sajam knjige u Istri

Transatlantik kao kompleks i kao inspiracija: Okrugli stol u glavnu temu pulskog festivala

Davor Mandić

Fokalna točka teme »Transatlantik«, u sklopu koje Sajam pohodi respektabilna reprezentacija portugalskih, afričkih i brazilskih pisaca i pjesnika, bio je istoimeni okrugli stol, na kojem se govorilo o kulturnim vezama u trokutu Lisabon – Luanda - Recife



PULA Transatlantske su kulturne veze more u koje bi bilo iznimno komplicirano zaroniti, pa je stoga ekipa pulskog festivala knjiga i autora Sa(n)jam knjige u Istri promišljanje tog kompleksa svela na trokut omeđen Lisabonom, Luandom i Recifeom, odnosno Portugalom, Angolom i Brazilom. Taj trokut karakterizira portugalski jezik, peti po broju govornika na svijetu, a koji se na Sajmu mogao čuti u svim trima varijantama, odnosno barem onima koje čine vrhovi toga trokuta.


Mogao je govornik jednog od južnoslavenskih jezika pomisliti kako njegove varijante podsjećaju na varijante južnoslavenskih jezika, a onda i dobiti potvrdu izbornice ovogodišnje glavne teme Sajma Tanje Tarbuk da je tome doista tako, odnosno da te razlike nisu ni tolike kolike su između, primjerice, hrvatskog i makedonskog jezika, već da su bliže razlikama hrvatskog i srpskog jezika. I tu, dakako, sličnosti prestaju, jer osim što portugalskim govori blizu 200 milijuna ljudi, okolnosti nastanka njegovih varijanti nisu ni približno slične onima koje su dovele do varijanti južnoslavenskih jezika.


Portugalski jezik


Riječ je, dakako, o tome da je portugalska turbulencija nastala na kudikamo širem prostoru, obilježena portugalskom ekspanzionističkom i kolonijalnom politikom. A u njoj podjednako ima ekonomsko-političkih migracija, tuge, čežnje i boli zbog odlaska (saudade), kao i krikova robova. No, u isto vrijeme i bez obzira na sve, svaki će kulturni identitet vezan za portugalnost biti nužno obilježen i portugalskim jezikom, koji će slaviti svoje razlike jednako kao i svoje ime (što na ovim prostorima i pripadajućim jezicima ne možemo ni zamisliti).




Fokalna točka teme »Transatlantik«, u sklopu koje Sajam pohodi respektabilna reprezentacija portugalskih, afričkih i brazilskih pisaca i pjesnika, bio je istoimeni okrugli stol na kojem su uz moderatoricu Tanju Tarbuk bili angolski pisac, finalist internacionalnog Bookera Jose Eduardo Agualusa, portugalska književnica Ines Pedrosa, hrvatski pjesnik Tomica Bajsić i urednica na Trećem programu Hrvatskog radija Maja Peterlić.


Agualusa, kao Angolac koji živi u Lisabonu, dobar je primjer fluktuacije kulturnim prostorom koji je u fokusu teme, tim više što često ističe i treću stranu – Brazil – kao prostor snažnog utjecaja na angolsku kulturu i pripadajuću joj književnost.


– Radi se tu o drevnim vezama. Pa Angola je jedna od inicijalnih priča stvaranja Brazila. Primjerice, kad su Nizozemci okupirali dio Brazila, odlučili su zauzeti i Angolu kako bi uspostavili promet robova. Jednako tako, i brazilski Indijanci borili su se u angolskim ratovima za ponovnu uspostavu portugalskog kraljevstva 1910. godine. Veze su direktne sve do kraja prometa robovima. Samba i capoeira, koje su dijelovi brazilske pučke kulture, svoj izvor imaju u Africi, u Angoli – kaže Agualusa.


Brazil kao naličje Portugala


I Ines Pedrosa govori o snažnim transatlantskim kulturnim vezama. U njenom slučaju Brazil i brazilska kultura odigrali su ključnu ulogu.– Odrasla sam u diktaturi u Portugalu. Bila je diktatura i u Brazilu tada, ali portugalske su vlasti jače cenzurirale portugalske knjige nego brazilske. Tako su na mene jako utjecali brazilski književnici. Brazil je naličje Portugala i ja ga pokušavam razumjeti izvana, kao stranac. A to je za mene književnost: pisati o nečemu što znamo, ali što je pogledano sa strane – kaže Pedrosa.

Za Tomicu Bajsića Brazil je neiscrpno vrelo inspiracije, a transatlantik je, kako kaže, kodno ime njegove obitelji, koje su se dijelovi tamo i trajno nastanili. Brazil je po njemu raskrsnica sudbina cijelog svijeta i u njemu se jako osjeća sraz afričke, portugalske i brazilske kulture. Kako i neće kada je stvaranju Brazila, kako je već istaknuto, uvelike kumovao dotok afričkih robova. Ima o tome Agualusa i roman, »Kreolska nacija«, koji je u hrvatskom prijevodu objavila Meandarmedija. Ime je to vjerojatno posljednjeg broda koji je krajem 19. stoljeća iz Angole preveo robove u Brazil, no ono što je u toj priči fasciniralo Agualusu istiniti je njen segment: trgovkinja robljem i sama je nekoć bila ropkinja.


Trgovina robljem


– Kad sam je čuo, nije mi ta priča izlazila iz misli, jer što se moglo dešavati toj ženi u glavi da se nakon oslobođenja iz ropstva doslovno obogati na trgovanju robljem – pita se bez odgovora Agualusa. Prema nekim povijesnim podacima iz Afrike je u Brazil preneseno oko 10 milijuna ljudi poslanih u roblje, a kada Agualusa govori o ropskom naslijeđu ne može ne spomenuti da se angolska visoka srednja klasa obogatila upravo na trgovini robljem.



U sklopu teme »Transatlantik« predstavljen je i Zbornik Trećeg programa Hrvatskog radija, koji u posljednjih nekoliko godina sinkronizira glavnu temu s glavnom temom Sajma knjige u Istri. Na oko 190 gustih stranica mogu se tako pročitati tekstovi brojnih autora iz luzofonog i hispanofonog svijeta o temama koje su se, kako to kaže urednica Maja Peterlić, na neki način doticale i Hrvatske



No, valja se okrenuti budućnosti, kako to ponekad kažu i neki generali, pa se postavlja pitanje je li to moguće. Prema sugovornicima okruglog stola čini se da je moguće samo parcijalno. Pa dok je Brazil okrenut budućnosti, Portugal je više usmjeren na prošlost, iz koje se ne može iskobeljati. I premda u Brazilu, kako kaže Ines Pedrosa, ima itekako negativnih pojavnosti, poput jakog seksizma ili činjenice da u novoj vladi nema crnaca, kod Brazila je impresionira to što je multikulturan, ali s jakim nacionalnim jedinstvom bez separatističkih pokreta.


– A fascinantno je i to da Brazil u svojoj vječnoj adolescenciji ne pati od nacionalizma. Jer nacionalizam je infantilni proces koji nas gura prema tome da se zatvorimo i odijelimo od drugih, što jednostavno ne može biti dobro – zaključuje Pedrosa, na što Tanja Tarbuk dodaje da najnovije teorije u sociologiji tvrde da ne postoje rase, već samo jedna rasa različitih varijanti. Na užas svih onih koji bi segregirali, hijerarhizirali, diskriminirali…