Unutar skromnog ovogodišnjeg programa 35. tjedna suvremenog plesa, kao manifestacije koja je nekoć činila živo središte kompletnog hrvatskog festivalskog programa i predstavljala domaćoj publici pouzdano visoke standarde internacionalne scene suvremenog plesa, izdvajaju se tek dva scenska diptiha.

Prvi je za slavnu britansku skupinu Candoco. napravio izraelski koregrafski par u sastavu Yasmeen Godder i Hetain Patel, otvarajući pitanja kulture partijanja (Godder) i kulture etiketiranja ljudskih tijela različitim naljepnicama nevidljivih očekivanja (Patel), što je još naglašenije kad izvođačka grupa istovremeno obuhvaća i plesače s fizičkim invaliditetom i plesače bez posebnih fizičkih poteškoća, kao u slučaju Candoco. Drugi izvedbeni diptih koreografski potpisuje talijanska umjetnica Silvia Gribaudi, sama plešući komad »Slobodno tijelo« te potom koreografirajući izvedbu »R.OSE« za performericu Claudiju Marscino. Kod talijanske su koreografkinje tijela na sceni ekscesna i sklona ironiziranju nemanekenske težine, kao i užitku istraživanja vlastite slobode plesanja i kretanja, nezavisno od zahtjeva industrije izgleda.

Budući da oba diptiha publiku Tjedna plesa konfrontiraju s pitanjem »Što je to normalno tijelo« i postoji li uopće »normalnost« kad govorimo o ljudskim tijelima, ili smo svi nepravilni (pa čak i »invalidni«) na svoju ruku, vrijedi istaknuti da na domaćem repertoaru postoje predstave koje su također zasluživale uključivanje u ovogodišnji Tjedan suvremenog plesa, već i samo zbog toga što kritiziraju tiraniju »normalnih« ljudskih tijela na sceni.

Tu svakako spada nedavna premijera predstave »Bella ciao« kolektiva IMRC u suradnji s renomiranom koreografkinjom Silviom Marchig (kolektiv IMRC pritom je na ovogodišnjem Tjednu plesa predstavljen prezentacijom radioničkog rada pod vodstvom njihove iznimno darovite i predane osnivačice, koreografkinje i plesne umjetnice Ive Nerine Sibile), zatim bi tu spadali scenski radovi performerice Vesne Mačković, kao i seminalna riječka predstava »Down, by Law« autorice Mile Čuljak, posvećena izazovu majčinstva djeteta s Downovim sindromom.

Hoću reći da je domaća pozornica u posljednje vrijeme pohvalno otvorena inkluzivnoj suradnji zdravstveno zahtjevnih tijela s kolegama profesionalne plesne i dramske zajednice, što je tematizirano i nedavnim okruglim stolom organiziranim u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, gdje smo imali prilike upoznati brojne aktere ove posebne izvedbene subkulture, u koje svakako valja ubrojiti i već desetogodišnji rad riječke udruge Magija (osoba s cerebralnom i dječjom paralizom) i njezine voditeljice Gordane Svetopetrić.

Ono što je okrugli stol otvorio javnosti kao zajednički problem svih okupljenih sudionika prvenstveno je pitanje kako prepoznati umjetničku profesionalnost skupina koje se bave bilo kakvom vrstom nestandardiziranog »tijelovanja«, umjesto da ih se nepravedno gura pod egidu amaterizma. U tom smislu, vrijedno je na ova pitanja odgovoriti i preko selekcije Tjedna suvremenog plesa.

Nismo žrtve!

Britanska kompanija Candoco. traje već trideset godina i dosad je surađivala s toliko različitim koreografima da je po svim kriterijima možemo usporediti s ansamblima klasičnih repertoarnih plesnih kuća. Profesionalnost se ovdje uspostavljala i uspostavlja se inzistiranjem na tome da plesači pristaju na vrlo različite politike koreografskog autorstva, pri čemu se nikada nisu predstavljali kao žrtve sustava i nikada nisu kapitalizirali svoju različitost samo različitosti radi. Naprotiv, od samog početka djelovanja ove skupine radi se pod profesionalnim načelom da »tijelo postaje vrijedno kazališnog promatranja tek onda kad može donositi samostalne odluke o svojoj estetici i etici«, odnosno onda kad ih može uspostaviti i elaborirati, kako veli teoretičarka Ann Cooper Albright, samim time usvojivši jezik umjetnosti kao stalne krize vrednovanja.

I koreografija »Face in« autorice Yasmeen Godder za Candoco. ulazi u problem koji nema veze isključivo sa zajednicom tijela s invaliditetom. Riječ je o partijanju i divljanju suvremenih sputanih mladih tijela, koja u jednom trenutku škakljaju ili grle jedno drugo, a već u sljedećem prelaze na jaki ugriz, grubo natezanje i mahnito odbijanje bilo kakve bliskosti. Stalni skokovi i sirovi prijelazi između bliskosti i agresije i inače su tema Godder (za koju je ljudski odnos u pravilu ratno poprište), ovdje također upućujući na problem partijanja kao dionizijskog oduška, koje u prvi mah izgleda kao »slobodna igra«, ali vrlo brzo se pretvara u neki oblik nasilja nad vlastitim ili tuđim tijelom.

Koreografija »Pričajmo o tome«, također ulazi u iskustvo oduška, ali sada kroz govorne seanse članova skupine Candoco., koji publici pripovijedaju o tome koliko je za kompaniju ključno prihvatiti da se pogled publike nužno dulje zadržava na batrljku ruke ili na protezi noge ili na manipulaciji invalidskim kolicima njihovih plesača. Koreograf  Hetain Patel potiče plesače na humorne autobiografske minijature kojima svjedoče kako je glavni kriterij fizičke razlike u Candoco. zapravo »visina izvođača« (a ne manjak pokretnih udova) ili o tome kako članovi koji nemaju vidljivi invaliditet nažalost ipak ne uspijevaju dospjeti na reklamni plakat plesne skupine, što ih stavlja u položaj druge vrste hendikepiranosti ili nevidljivosti. Oba dijela predstave s lakoćom spajaju fizičku virtuoznost i različite oblike ironijske kritike »zabavljačkih« tijela, ali rad u cjelini obilježavaju bitno gorči i mračniji tonovi od ranijih predstava Candoco. skupine. Ne znam je li to prednost ili nedostatak, ali svakako mi se čini važnim da ni u ovoj bitno ogorčenijoj vrsti izvedbe nisu pristali na status žrtve.

»Slobodno tijelo«

Uz zvukove rokerskog klasika »Passenger« Iggyja Popa, Gribaudi nas pita kakvu vrstu haljine dolikuje nositi jednoj ženi koja nije skrojena po mjeri modne industrije. Malo dulju? Malo širu? Manje pripijenu? Smije li pokazati noge? A ruke? Posebno ako na njima ima kože koja nije baš savršeno zategnuta? Nakon početnog diskretnog, koliko i izazivačkog javnog ocjenjivanja »stupnja javne privlačnosti« svog izloženog tijela, Gribaudi se baca u skakutavo plesanje, pri čemu zadizanje uske haljine otkriva raskošan trbušćić i njegove ritmičke kontrakcije, savršeno usklađene s rokerskom estetikom inače gotovo anoreksično vitkog Iggyja Popa. Odlično naslovljeno »Slobodno tijelo« sastoji se u dozvoli da plešemo, poručuje Gribaudi, a ne u opsesivnoj kontroli vlastite težine i robijanju komercijalnim kriterijima ženske privlačnosti.

Još dalje u ismijavanju  Gribaudi odlazi u koreografiranju komada »R.OSA«, osmišljenog za glumačku, glazbenu i plesnu umjetnicu Claudiju Marsciano. Ovdje »divljakuša« dolazi na scenu kao pretila diva, zavodeći nas najprije znalački vještim pjevačkim glasom, a onda ismijavanjem logike discipliniranog vježbanja (posebno popularnog od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas, pod vodstvom filmskih ikona kao što je bila Jane Fonda).

U svoju izvedbu užitka u vlastitom tijelu Marciano uključuje i publiku: traži od nas da se uspravimo, baš kao kraljevi i kraljice, ili da ustanemo i plešemo, kako bismo »sjebali svoj pretjerano nadzorni mozak« i opustili se. Izgled je u ovoj izvedbi (a i mimo nje) najveća fikcija i najveći zatvor suvremenog svijeta, iz kojeg možete izaći, poručuje umjetnica, »ako stanete goli pred ogledalo i pustite si svoju omiljenu glazbu«.

Ogromni šarm performerice Marsciano u njezinoj je nepokolebljivoj predanosti svakom užitku koji izabere isprobati na sceni, bilo da je u pitanju izgovaranje njenih najomiljenijih riječi, koreografija sitnih signalih pokreta, klizanje mokrom podlogom plesnog poda ili groteskno i pojačano humorno kreveljenje lica na glazbenu numeru »Toxic« pop-autorice Britney Spears. Profesionalnost izvedbe ponovno je vezana za preciznu kritiku društvenog nasilja, pri čemu se umjetnica ne legitmira kao stradalnik sistema, nego kao njegova duhovita i samopouzdana prevrednovateljica.

Mudrost razlike

Zadržimo se još malo i na predstavi »Down, by Law«, koju nismo vidjeli u sklopu Tjedna suvremenog plesa, ali koja izravno komunicira s temama navedene manifestacije. Riječ je o produkciji Zajc Laba (suradnja HNK-a Zajc i zagrebačkog OOUR-a), u tekstualnom autorstvu Mile Čuljak, glumačkoj izvedbi Jelene Lopatić, dramaturgiji Nataše Antulov i glazbenom autorstvu Adama Semijalca. Pred publikom je drveni stol, nekoliko mikrofona te zidna instalacija prozirnih bijelih vrećica nalik pomaknutoj pisti koja se penje stražnjim zidom izvedbe, sačinjenom od perja nekih neobičnih tehnoloških ptica ili vrećica za izbacivanje izmeta u slučaju disfunkcije anusa (scenografija: Mejra Mujičić).

Glumica Jelena Lopatić blagim, konspirativnim, gotovo snovito podigranim glasom pripovijeda publici povijest majčinstva kroz iskustvo donošenja na svijet djeteta s Downovim sindromom. Njezino ionako dojmljivo usporeno tijelo svakih se nekoliko minuta zamrzava. Ono je toliko na udaru informacija koje je teško procesuirati da se opetovano koči od straha. Zatim ipak nastavlja ispovjednu borbu s bebinim tegobama sindroma Down, putujući kroz nove i još novije operacije rektuma i nove zahtjeve prema roditeljskoj skrbi. Autorica Mila Čuljak potpuno bespoštedno otkriva publici svoje najtamnije i najnježnije emocionalno putovanje, u kojem je dijete koje donijela na svijet i borbeni Bruce Lee i Viking i kosooki Tatarin, ali uvijek zvijezda vodilja njezine neiscrpive prisnosti ne samo s bolešću, nego i s osobitom sviješću koju upoznaje kroz djetetovo odrastanje. Sindrom Down tako postaje neka vrsta fantastičnog dara, a ne tereta.

Svi smo upleteni

Tijekom ove predstave više sam no ikada razmišljala o tome kako je najklasičniji junak dramskog teatra, Edip, bio dijete ostavljeno da umre – i to prebijenih stopala – zbog čega je kasnije čitav život šepao. Nakon što se utvrdilo da je nehotice skrivio smrt svog oca, to je i junak koji je samoga slijepe oslijepio, na taj način šepanju pridruživši još i dugotrajnu sljepoću. Hoću reći da je hendikepiranost ljudskog tijela duboko upisana u dramsko iskustvo postojanja. Biti čovjek znači imati svijest koja kroz tijelo stalno uči o lucidnosti bolesti, o dubokom uvidu naše bačenosti u stanja nemoći.

I baš kao što je hendikepirani »Kralj Edip« ključni tekst dramskog kazališta, baš kao što je i slijepi Stevie Wonder jedan od ključnih pop-glazbenika, a Stephen Hawking, slavni stradalnik amiotrofične lateralne skleroze, jedan od ključnih teorijskih fizičara našeg doba, tako je i »Down, by Law« ključno izvedbeno putovanje borbom protiv stigme jedne kromosomske deformacije. I glumica Jelena Lopatić i autorica Mila Čuljak i autor glazbe Adam Semijalac ne ustručavaju se otići najdalje moguće u scenskom istraživanju nježnosti kao borbenosti i borbenosti kao nježnosti. Publika prati predstavu u svečanoj tišini, potpuno suučesnički upijajući emocionalne amplitude glumičine neposrednosti.

Mi ne znamo kako će se dalje razvijati tijelo dječaka Borisa s dijagnosticiranim sindromom Down, ali tijekom predstave postajemo svjesni da će sve ono što slijedi protagonistima donijeti neku vrstu radikalnog saznavanja, sličnu bilo kojoj pojačanoj svijesti, primjerice onoj koja je akcelerirana umjetničkim profesijama. Oko protagonista Borisa nastaje čitava zajednica skrbi, poimence imenovana, od svake pojedine medicinske sestre do svakako pojedinog djeteta u parku s kojim se Boris igra.

To je i predstava nakon koje su učinkovito poništene granice između zdravog i bolesnog tijela, kao i granice između ravnodušnog i angažiranog društvenog ponašanja. Svi smo upleteni, svatko ima neki način da bude na Borisovoj strani. Neograničeno prihvaćanje ljudske tjelesnosti više nije apstraktni etički imperativ, nego konkretno iskustvo, opipljivo poput ljudske ruke koja pruža i traži oslonce ili navijačkih himni koje su u obradi Adama Semijalca postale spiritualne himne ili uspavanke.

Za kraj, recimo i da će HNK Ivana pl. Zajca uskoro osnovati svoj »peti anasmbl« u kojem će zajedno stvarati umjetnici s različitim zdravstvenim teškoćama i umjetnici koje zanima zajednička svijest s hendikepiranim kolegama, čime će Rijeka postati prvi hrvatski grad u kojem profesionalizacija plesa ujedno podrazumijeva i profesionalizaciju plesača s posebnim zdravstvenim teškoćama. Zagreb bi, dakle, trebao mnogo toga naučiti od postojano inkluzivne Rijeke, baš kao što bi i suvremeni ples na glavnim pozornicama metropole također trebao slijediti riječku inicijativu.