Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 1
Sutra: 16° 16° 1
22. travnja 2019.
Razgovor

Teona Strugar Mitevska: 'Nadam se da ovaj film postavlja važna pitanja i zove na diskusiju'

Foto: Reuters
Foto: Reuters
Autor:
Objavljeno: 11. ožujak 2019. u 12:16 2019-03-11T12:16:09+01:00

Film o Petruniji baziran je na stvarnom događaju oko kojeg su redateljica i koscenaristica satkale savršenu priču o jednoj mladoj ženi, simbolu modernog svijeta, i njenom odlučnom suprotstavljanju patrijarhalnom društvu i njegovim besmislenim tradicijama

Iako je bio jedan od favorita na Berlinaleu, makedonski film »Bog postoji, zove se Petrunija« nije osvojio nijednog berlinskog medvjedića, no iz Berlina je ipak otišao ovjenčan nagradom za najbolji film u natjecateljskom programu koju mu je dodijelio Ekumenski žiri.

Film o Petruniji baziran je na stvarnom događaju oko kojeg su redateljica Teona Strugar Mitevska i njena koscenaristica Elma Tataragić satkale savršenu priču o jednoj mladoj ženi, simbolu modernog svijeta, i njenom odlučnom suprotstavljanju patrijahalnom društvu i njegovim besmislenim tradicijama.

Pitanjem kako je nastao ovaj film započeli smo razgovor s redateljicom Teonom Strugar Mitevskom.

– Dana 19. siječnja, kada se u pravoslavnoj crkvi slavi ono što se u katoličkoj crkvi zove Bogojavljanje, svećenik baci drveni križ u rijeku, jezero, a ponekad i u bazen (ta je tradicija prisutna u mnogim zemljama ortodoksne vjere), a onaj tko se dočepa križa bit će sretan cijelu godinu. Godine 2014. u mjestu Štip, gdje smo i snimali film, to je učinila jedna žena. Odmah su od nje tražili da im vrati križ, jer ona kao žena na njega nije imala pravo.

No ona im ga je odbila dati i na kraju je bila i uhapšena. Kada se to dogodilo nazvala me je moja sestra i rekla mi je da se desila nevjerojatna priča i jesam li čula za nju i to je bila početna točka ovog filma. Odmah mi je bilo jasno da u toj priči ima nešto što može biti izlika za prikaz mnogh aspekata našeg društva i mi smo jednostavno, bez dvoumljenja, zgrabile tu priliku.

I iako film opisuje vrlo specifičnu sredinu mislim da bez problema može funkcionirati bilo gdje u svijetu, jer problematika kojom se bavi, kao što je položaj žene u društvu, religiozna dogma, institucije, teme su kojima se mnogi bave širom svijeta.

Bog je muškarac

Izjavili ste i da je ovaj film nastao iz vaše frustracije.

– Frustracija je vrlo dobra za kreativnost. No o onome što je bio razlog moje frustracije govorimo i u filmu, a radi se o tome kako su na taj događaj reagirali mediji. Nakon što se to dogodilo u Makedoniji, očekivala bi se neka vrsta javne rasprave iz koje su trebala proizaći važna i korisna pitanja o položaju žene i utjecaju crkve i religije, no ništa od toga se nije dogodilo. Način na koji su mediji izvjestili o ovom događaju bio je u pricipu sljedeći: »Žena je skočila i dohvatila križ, ha ha ha, vrlo smiješno ha ha ha...«, kao da je to najobičnija zanimljivost, a mnogi su bili bijesni da se takvo što uopće moglo dogoditi i nitko nije shvatio važnost cijelog događaja.

Problem Makedonije je taj da je to vrlo mlada demokracija i na neki način ljudi su još uvijek nesvjesni sloboda koje imaju i ne upražnjavaju ih u potpunosti. Tako da smo se moja sestra i ja odmah složile da moramo napraviti film i da će možda on postaviti potrebna pitanja i započeti diskusije o nekim važnim stvarima. Iako sumnjam, no možda će se ipak nešto desiti.

Očekujete li negativnu reakciju od crkve?

– O, da, svakako. Oni su bili protiv našeg filma i prije nego je započelo snimanje. Čak su nas pismeno obavijestili da je Bog muškarac. Ali to je u redu, svaka vrsta reakcije otvara vrata za diskusiju.

Redatelji i redateljice

Koliko je još uvijek bitno isticati da je neki film režirala žena ili slaviti napr. Berlinale jer se u glavnom programu našlo čak sedam filmova koje su napravile žene?

– To je ustvari nezgodna i komplicirana tema. Naravno da je prije svega važno da pravimo dobre filmove i filmovi bi trebali biti birani po kvaliteti, a ne po kvoti ili političkoj korektnosti da budu pravilno raspodjeleni. No moramo biti svjesni da ne živimo u pravednom svijetu i to je postao novi pokret. Naravno da postoje preuveličavanja, ali to je samo dio procesa i ponekad je afirmativna akcija potrebna da bi došlo do promjene. Ipak, bolje je i ovako nego da žene kao redateljice budu zapostavljene. Mnoga toga se promijenilo i sve je mnogo pozitivnije nego prije, jer mnogo teže je bilo ženama koje su se probijale kao redateljice prije pedeset godina nego za mene danas, a sigurna sam da će budućim generacijama biti još lakše i to je prekrasno.

Kako ste odabrali svoju glavnu glumicu?

– Mogu samo reći da je susret sa Zoricom Nuševom bio magičan. Ona se inače bavi kazalištem i ovo joj je bio prvi film. Čim smo se upoznale, prepoznala sam u njoj Petruniju, iako isprva nisam imala točnu sliku kako bi glumica u ovoj ulozi treba izgledati ili bi li trebala na bilo koji način ne zadovoljavati društvene norme ljepote. No vrlo brzo njena me pojava opčinila i željela sam samo pokazati svu njenu ljepotu, koja se ne uklapa u model koji mi obično očekujemo.

Priča i ideja

Jeste li nešto mijenjali u scenariju nakon što ste našli glumicu, budući da se njeni sukobi s okolinom i posebno s majkom veoma temelje na tome kako ona izgleda?

– Ne previše, jer radilo se o tome da bez obzira kako ona izgledala njena je umajka uvijek pronalazila razloge da bude kritična prema kćeri. Njih dvije dolaze iz različitih svjetova i njena je majka dio tog društva koje sve kritizira. Mnogo toga je također nastalo na probama, dok su njih dvije uvježbavale uloge. Imali smo mnogo proba, kako bi odnos između njih dvije postao što prisniji i prirodniji. Poneki dijelovi priče nastali su iz osobnih iskustva glavne glumice koje smo usput saznali na probama i neke stvari iz njene prošlosti za koje smo mislili da su zanimljive upotrijebili smo u filmu. Ja volim takvu suradnju, jer mislim da je neizmjerna dobit na takav način obogatiti građu filma.

Vi živite u Bruxellesu, no vaša veza s Makedonijom je očito jaka.

– Imam četrdeset i četiri godine, a iz Makedonije sam otišla kada mi je bilo sedamnaest. Prvo sam studirala u SAD-u, zatim sam živjela u Francuskoj i sada sam u Bruxellesu. Otišla sam iz Makedonije vrlo mlada da bih vidjela svijet i našla mogućnosti koje nisam imala u Makedoniji. Oduvijek sam bila malo drugačija i jednostavno sam osjećala da moram otići odande, a onda mi je bilo nezamislivo vratiti se natrag. Osnovala sam vlastitu obitelj i stvorila sam si vrstu života koji se ne može ni usporediti sa životom u Makedoniji, ali tamo je sva moja rodbina i ja često odlazim tamo pa imam potrebu govoriti o tom problematičnom društvu.

Stoga uporno nastavljam praviti filmove o Makedoniji. Za mene je najbitnije da vjerujem u priču i ideju koju želim prenijeti filmom i način na koji ju želim ispričati treba doći iz stomaka. Nisam sigurna da bih mogla raditi film koji bi mi netko nametnuo i koji ne bih mogla osjetiti cijelim bićem, ali mislim da su svi umjetnici takvi, jer svaki umjetnik stvara svoju umjetnost da bi stvari pokrenuo prema naprijed.

Ponekad je dobro kada se na neku situaciju gleda malo sa strane, jer vam to daje određenu perspektivu o onome što se događa, bez da sve postaje vrlo osobno. Stvari promatrate sa distance i to možda cijelu sliku čini jasnijom i ja sam sigurna da mi to pomaže u pisanju. Scenarij sam pisala zajedno s Elmom Tataragić, koja je iz Bosne i mi s Balkana dobro poznajemo sve te stvari i dobro se razumijemo, jer svi se mi suočavamo s istim problemima.

Žensko pitanje

Novinarka u filmu naziva stanje u Makedoniji Srednjim vijekom. Je li to i vaše osobno mišljenje?

– Ja mislim da Makedonija ipak ide polako prema naprijed, jer ustvari nema drugog izbora. Mora se otvoriti i mislim da se konačno pojavila određena osviještenost o tome unazad dvije godine. Situacija je daleko od perfektne i sve je velika zbrka, ali iščekivanja su pozitivna. Zaista neizmjerno vjerujem u Europsku uniju i mislim da je pomoć koju pruža dobra za cijelu regiju. Jer mi moramo stvoriti demokratičnije društvo u kojem će za svih biti više pravde. Europske institucije tjeraju Makedoniju da učini određene promjene.

Dat ću vam mali primjer: naš filmski fond prije tri godine napravio je promjene na način na koji dodijeljuje novac, tako da sada kada predate projekt sve je anonimno i oni ocjenjuju vaš scenarij samo prema onome što čitaju i moram priznati da mi nikada nije bilo lakše dobiti novce kao za ovaj film. Tako da pozitivni elementi postoje, ali sve se odvija vrlo polako.

Vaša filmska ekipa je prilično ženska, s direktoricom fotografije Virginie Saint Martin već ste prije surađivali, no zanimljivo je ime i Marie-Helene Dozo, montažerke slavnog belgijskog redateljskog dua braće Dardenne.

– Ona je nevjerojatna, ima specifično razumijevanje za film koje ja nemam i ja obožavam njen osjećaj za ritam. Prema njoj imam veliki respekt i na početku me je je gotovo bilo strah. Nakon četiri tjedna rada pokazala mi je prvu kopiju filma i sjećam se da sam nakon što sam ju pogledala pomislila: tko je režirao ovaj film? U svemu se osjećala takva nevjerojatna energija koju je ona dala filmu na svoj način, tako da samo mogu reći da je ona u potpunosti bila od ključne važnosti na ovom projektu i svatko tko poznaje njezin rad to može osjetiti.

Junakinja filma je u nekoliko navrata verbalno seksualno zlostavljana, a igrom slučaja dok ste radili na filmu nastao je i Me Too pokret. Kakvo mišljenje imate o njemu?

– Da, mnogo sam razmišljala o tom pokretu, jer mnoge žene imaju takve problema i za mene je žensko pitanje vrlo važno, no mislim da pokret nije dovoljno ideološki. No ono što je lijepo u vezi s tim pokretom je to da nam pokazuje da kada se ljudi sakupe u velikom broju, kada se udruže i kada su solidarni, onda se mnogo toga može promijeniti. A za nas žene je najvažnije da budemo solidarne. Osim toga krajnje je vrijeme da ženski filmovi budu unovčivi i sada trebamo iskoristiti priliku, jer publika je za to otvorena i pritom je mnogo inteligentnija od filmova koji im se serviraju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Tommy zna što voliš