»Live @ ZKM«

Tamara Obrovac povodom izlaska live albuma: ‘Ne možeš biti ono što nisi’

Davor Hrvoj

Foto D. Hrvoj

Foto D. Hrvoj

Moja životna filozofija može se sažeti u nekoliko jednostavnih sintagmi: ne možeš biti ono što nisi, stoga je velika sreća otkriti ono što jesi; ne možeš raditi ono što ne znaš, a kad radiš ono što znaš daj sve što imaš u sebi… Stoga je za mene jedini izbor biti ono što tog trenutka jesi ili možeš najbolje biti. Često znam reći da što je na pozornici manje »tebe samog«, to se više glazbe dogodi



Pjevačica i skladateljica Tamara Obrovac ostvarila je iznimnu karijeru, što se između ostalog očituje u njezinim diskografskim izdanjima. No uvijek su bili posebni njezini koncerti na kojima je ostvarivala začudnu, nesvakidašnju spontanu komunikaciju s članovima sastava, ali i publikom koja bi na te »nestašluke« redovito sjajno reagirala i na pozornicu vraćala pozitivne emocije, kao nadahnuće i dodatni poticaj za stvaranje nove kreativnosti.


Naravno da nijedna ploča ne može zamijeniti taj osjećaj, kad ste izravno izloženi njezinom stvaranju umjetnosti na licu mjesta, ali snimka koncerta može barem djelomično dočarati taj ugođaj. Zato s ushitom kličemo: »Konačno live album!« i klanjamo se do poda. Odgovor na pitanje zašto smo ga tako dugo čekali vjerojatno je u činjenici da je Tamara Obrovac perfekcionistica:


»Konačno se poklopilo nekoliko važnih parametara za live album: odlična atmosfera na koncertu, prepuna, meni posebno draga dvorana Zagrebačkog kazališta mladih, jako dobra svirka, kao i ne manje važno – tehnički kvalitetna višekanalna audio snimka, koja je odlično postproducirana od strane Bernarda Mihalića«, kaže Obrovac.




»Ne treba zaboraviti i organizacijski te u konačnici financijski element koji obuhvaća troškove audiosnimanja, postprodukcije i izdanja koji je bio pokriven od strane Cantusa Hrvatskog društva skladatelja. Isto tako, s obzirom da sam tim koncertom obilježila 20 godina diskografske karijere – 1996. sam objavila svoj prvi album »Triade« – i deseti autorski CD »Canto amoroso«, to je bio dodatan motiv i povod za razmišljanje o live izdanju. Bilo mi je drago što je koncert održan baš u Zagrebu, gradu u kojem sam otkrila jazz i održala svoje prve koncerte, gradu u kojemu sam puno puta svirala i gradu u kojem imam svoju publiku koja je za koncert jako važna.


Budi ono što jesi


Publika je u principu najvažniji parametar live albuma – publika koja reagira na ono što se događa na sceni, što onda stvara tu ‘live’ atmosferu. Ako bismo usporedili studijsko i live snimanje, postojanje publike je ono što diferencira studijski od live albuma, jer mi svoje albume uvijek snimamo tako da svi zajedno sviramo, nema dakle ‘nasnimavanja’ kako se to kaže u glazbeničkom žargonu« – govori Tamara Obrovac.


Koncerti su iznimno važni i posebni u njezinoj prezentaciji umjetnosti. Preduvjet za to svakako je postava njezinog Transhistria ensemblea: talijanski harmonikaš i vokalist Fausto Beccalossi, slovenski gitarist i mandolinist Uroš Rakovec i kontrabasist Žiga Golob te hrvatski bubnjar Krunoslav Levačić. Suradnike je, naime, pomno birala, a što je također važno – uspjela ih je godinama održati uz sebe.


Dakle, osim što se poznaju u dušu, oni su u potpunosti uronjeni u sve pjesme, sudjelovali su u njihovom prvotnom oblikovanju, i zato su spremni odlutati u druge sfere svjesni da uvijek imaju oslonac kojem se mogu vratiti. Osim toga, svi su sjajni instrumentalisti koji se ne moraju opterećivati razmišljanjem o tehnici nego se mogu posvetiti biti glazbenog stvaranja. Sve to osjeća se i na snimci uvrštenoj na ovaj CD.


»Suradnici, to jest moji redom sjajni glazbenici, svakako najviše utječu na to, a ponekad je i reakcija publike značajan parametar za način sviranja«, rekla je Obrovac. »Nekad publika reagira jače, nekad manje, neki su tihi pa tek na kraju bude jaka reakcija, ali nam se gotovo nikad nije dogodilo da se ne stvori ta »kemija« između nas koja onda na neki način prirodnim putem mijenja izvedbu pojedine skladbe. Kao i u životu, tako i na koncertima niti publika niti glazbenici nisu u istom stanju duha kao na prethodnom koncertu, pa je stoga logično i normalno da je svaki koncert jedinstven.


Koncerti su, naime, iznimno važan segment u jazzu, ili točnije je reći improviziranoj glazbi, s obzirom da je suština te glazbe velikim dijelom u trenutnom stvaranju glazbe i komunikaciji između glazbenika na pozornici ali i s publikom u dvorani. Zahvalna sam na tome što su svi moji ansambli, pa tako i Transhistria ensemble, od samih početaka u tom smislu funkcionirali jako dobro; uvijek smo imali jako dobru povezanost na sceni, a i publika je to od početka jako dobro prihvaćala.


Čini mi se da je suština u tome da ovi zaista iznimni glazbenici svojim načinom sviranja oplemenjuju moje skladbe, osjećaju ih i pridonose njihovoj strukturi; važno je reći da se pritom ne oslanjaju na bilo kakve poznate idiome ili klišeje u izričaju i načinu sviranja, niti kroz to prezentiraju svoj virtuozitet koji bez sumnje imaju; oba sindroma prisutna su u današnjem jazzu te je stoga imati ovakve glazbenike izuzetno važno, jer koncert je na neki način »istina trenutka postojanja«« – ističe Obrovac.


Takav način razmišljanja zapravo je njezina istina, iskaz njezine glazbene filozofije: »Moja životna filozofija može se sažeti u nekoliko jednostavnih sintagmi: ne možeš biti ono što nisi, stoga je velika sreća otkriti ono što jesi; ne možeš raditi ono što ne znaš, a kad radiš ono što znaš daj sve što imaš u sebi… Stoga je za mene jedini izbor biti ono što tog trenutka jesi ili možeš najbolje biti. Često znam reći da što je na pozornici manje ‘tebe samog’, to se više glazbe dogodi. S vremenom, iskustvom i naravno prihvaćanjem od publike, naučimo se kvalitetnije prepustiti samom tijeku glazbe, a ta neka takozvana ‘kemija’ između glazbenika koja se prenese i na publiku se ili dogodi ili ne. Na to je nemoguće utjecati, osim samim izborom glazbenika. Zato sam tome uvijek posvećivala jako veliku pažnju. Dakle, pronađi i budi ono što jesi, a ako želiš nešto reći nauči kako i daj sve od sebe.«


Kompatibilni glazbenici


Kao i na svim prethodnim izdanjima Tamare Obrovac, i na ovom su izdanju isključivo izvedbe njezinih skladbi, tek nekih što ih je ostvarila u suradnji s pjesnicima. Uglavnom su to one s tada aktualnog albuma »Canto amoroso«, koje je s Transhistria ensembleom izvodila na koncertima u to doba. No uvrštene su i neke iz ranijeg razdoblja, one koje su opstale kao stalni dio repertoara, poput skladbi »Touca la louna«, »Črni malin« ili »Daleko je«. Dakle, taj repertoar, iako ne u potpunosti, predstavlja svojevrsni presjek njezine karijere iz raznih razdoblja.


»Sad kad gledam unatrag, zanimljivo je kako se neke pjesme iskristaliziraju kao one koje stalno sviramo, a neke se na neki način zaborave i manje su prisutne na repertoaru«, rekla je. »Za potpunu sliku bi osim skladbi pisanih za Transhistria ensemble svakako trebalo uvrstiti prvenstveno skladbe pisane za kvartet, koji je starija glazbena formacija od Transhistria ensemblea; dakle to je forma klasičnog piano jazz trija: klavir, kontrabas, bubnjevi i glas. Za tu formaciju sam prvo i počela pisati skladbe, a CD ‘Ulika’ Tamara Obrovac quarteta je prvi album na kojem su zastupljene skladbe nadahnute Istrom.


Drukčije pišem kad radim za Transhistriu, dakle za harmoniku, gitaru, kontrabas, bubanj i glas nego za kvartet u kojem je klavir kontrabas i glas, ne samo zbog različitog broja već i vrste instrumenata. Stoga se iste pjesme rijetko sviraju u ta dva, moja glavna ansambla. Da bi presjek cjelokupne karijere bio potpun, trebalo bi uvrstiti i skladbe Transhistria electric banda s albuma ‘Neću više jazz kantati’, koji njeguje neku vrstu istrijanskog soul@funky izričaja, s električnim instrumentima i brass sekcijom, kao i skladbe s CD-a ‘Madirosa’ u kojima se Transhistria ensembleu pridružio češki gudački quartet Epoque.


Za taj album sama sâm napisala aranžmane za gudački kvartet na što sam vrlo ponosna, a iznenađena sam i time kako su to češki gudači odsvirali uz Transhistria ensemble. To nije jednostavno, prvenstveno imajući na umu način sviranja moje vjerne ritam sekcije, koju čine potpuno izvanserijski i načinom sviranja izrazito kompatibilni glazbenici prisutni na svim mojim albumima od početka karijere: bubnjar Krunoslav Levačić i kontrabasist Žiga Golob.


Ovim albumom Tamara Obrovac zaokružila je prvih 20 godina svoje diskografske karijere, no istodobno s njegovom promocijom radi na nekoliko – zapravo nevjerojatno puno – novih projekata. Jedan od njih je snimanje albuma s TransAdriatic quartetom, koji će objaviti do lipnja kad će uslijediti međunarodna koncertna promocija. Novu glazbu pisala je upravo za taj talijansko-hrvatski sastav u kojem uz Krunoslava Levačića sviraju pijanist Stefano Battaglia i kontrabasist Salvatore Maiore. Osim toga uglazbila je Nazorovu »Galiotovu pesan«, kao i tradicionalnu melodiju iz dalmatinske zagore »Slavuj piva«, te je rearanžirala jazz standard »Afro Blue« za koji je napisala riječi na istarskom.


»Želja mi je bila spojiti dva različita senzibiliteta: filigranski ECM-ovski način sviranja koji donose Stefano i Salvatore, a s druge strane jedan pomalo ‘animalni’ element koji imamo Kruno i ja«, naglašava Obrovac. »Nekoliko koncerata koje smo održali pokazalo je da amalgam funkcionira jako dobro i da se stvorila još jedna nova glazbena priča, koja opet u nekoj novoj formi spaja etničke utjecaje sa suvremenom improviziranom glazbom« – zaključuje Tamara Obrovac.