Srđan Valjarević: ‘Ili pišem ili ne radim ništa, a u poeziji mi je dobro’

Vanja Kulaš

Ne smetaju mi usporedbe s Bukowskim, uvijek je to tako, mogao je biti i neki drugi autor, usporedbe uvijek postoje, netko to tako vidi i to je u redu. Bukowski je bio veliki pjesnik, meni je puno značio, ne onoliko koliko priče Roberta Walsera koje mi znače mnogo i danas



Uoči večerašnjeg nastupa na Vrisku razgovaramo sa Srđanom Valjarevićem, nagrađivanim i prevođenim beogradskim pjesnikom i prozaikom. U Rijeci će biti predstavljeno hrvatsko izdanje njegove knjige “Dnevnik druge zime” u izdanju VBZ-a. Promocija je u sklopu novog Vriskova programa “Na margini: glasovi drugih i drugačijih”. U nas je dosad objavljen već kultni Valjarevićev roman “Komo”, i to u dva izdanja (Sandorf, 2008., 2018.), a evo i izbora njegovih najvažnijih knjiga: “List na korici” (roman, 1990.), “Džo Frejzer i 49 pesama” (1992.), “Ljudi za stolom” (roman, 1994.) i “Zimski dnevnik” (proza, 1995.).


Neovisno o omjeru proznih i pjesničkih knjiga u vašoj bibliografiji, što ste: pjesnik ili prozaik? U “Dnevniku druge zime” čitamo integriranu zbirku od trideset pjesama, ali poeziju pronalazimo i u mnogim vašim rečenicama.


– Ja pišem, to je najkraći i najjednostaviji odgovor. Ili pišem ili ne radim ništa. I isto mi je i kad pišem prozu ili poeziju ili tekst za novine, moram prvo pronaći način na koji ću napisati to što želim ili o čemu želim pisati, i onda to tako ide. U poeziji mi je dobro, tu se ne moram mnogo raspričavati, niti opisivati i objašnjavti previše. Možda se to osjeća i u prozi, i to je možda i razlog, da se sve pojednostavi.


Usporedbe s Bukowskim




“Komo”, vaš romansirani dnevnik, ima kultni status i u Hrvatskoj; to je jedna od rijetkih knjiga koju sam kupila naslijepo, zaintrigirana zaljubljeničkim komentarima svojih prijatelja. Je li vama jasno što se tu dogodilo, možete li objasniti fluid između tog romana i publike?


– Jedna poznanica mi je rekla da se ta knjiga više čita kao bajka nego kao neka druga proza. Možda je to razlog zašto je kod nekih ljudi dobro primljena, a kod nekih nije. Ali to je nešto što ne mogu znati. U Francuskoj mi je jedan čitalac, rođen u Maroku inače, rekao da se poslije čitanja knjige osjećao manje inferiorno, i to mi je bilo zanimljivo, i dovoljno.


Što vas je oblikovalo, obilježilo kao čitatelja i autora? Čiji je utjecaj kriv za vaše pisanje?


– Prve knjige za koje sam nakon što sam ih pročitao odmah osjetio da je ovo meni dobro, da ja ovo volim, to je vrsta uzbuđenja. Da je tu i ovdje, na tom “terenu” sve što je meni potrebno. “Čiča Goriot” od Balzaca, Camusov “Stranac”, “Zapisi iz mrtvog doma” Dostojevskog, “Izgubljen u Americi” od Singera, autobiografija Luisa Bunuela “Moj posljednji uzdah”, priče Roberta Walsera… To su neki od prvih autora i knjiga koje sam pročitao i koji su me uvukle u to da i sam počnem pisati. A onda su došle i druge knjige, naravno.


Usporedbe s Bukowskim, smetaju li vam već pomalo ili…?


– Ne smetaju mi usporedbe s Bukowskim, uvijek je to tako, mogao je biti i neki drugi autor, usporedbe uvijek postoje, netko to tako vidi i to je u redu. Bukowski je bio veliki pjesnik, meni je puno značio, ne onoliko koliko priče Roberta Walsera koje mi znače mnogo i danas.


“Komo” dokumentira čisti hedonizam, a “Dnevnik druge zime” oporavak od tog neumjerenog uživanja. U kojoj fazi je bilo prirodnije, ljepše pisati?


– U toj drugoj, sigurno. Iako sam sad u trećoj, jer sam ponovio neke greške.


Anegdota iz Rijeke


“Kažu da je slobodan čovjek onaj koji hoda”, tako se otvara pjesma “Lavender & Thyme” iz nove zbirke “Nevidljivo more” Tomice Bajsića. Akter “Zimskog dnevnika”, a onda i “Dnevnika druge zime” urbani je hodač, netko tko se neprestano kreće i kad, u “Dnevniku druge zime”, jedva hoda. (Moja želatinska stopala. U cipeli, kao u blatu. Kao u rečnom mulju. Ne osećam ništa, ne osećam ih uopšte, ne osećam tlo po kojem gazim. Samo kolena rade, i dok gazim, marširam. To je jedini način da ne padnem, i da ipak osetim korak, da bih mogao da napravim sledeći. I nabadam štapom. I nemam pojma gde idem. Išao bih, a ne može. (str. 92) “Dnevnik druge zime” dokumentira, dakle, borbu za hodanje koje ovdje znači povratak, život. A inače, kako objasniti tu opsesiju, čaroliju hodanja?


– Upravo tako, povratak u život. Kada ti je radna soba napolju, u hodanju. Unutra je spavaonica i stol s kompjuterom ili bilježnicom gdje se samo zapiše ono što je već napravljeno u radnoj sobi. Tako otprilike ispada. Ali i ne mora biti tako, mijenja se sve to, ponekad je dovoljno samo hodati, bez ikakvih misli, kao što je često dovoljno samo provesti vrijeme za stolom, i tu i ostati. Malo šale na svoj račun: sad mi je sve dozvoljeno. Izdavačka scena u Srbiji? Kad dođemo u Beograd oduševe nas knjižare kojih je puno, rade do kasno, a naslova je toliko da se nije lako snaći.


Preporučite nam nešto suvremeno, neku svoju stabilnu knjišku ljubav ili možda nedavno otkriće…


– Dosta je to šareno i ima svega, ne pratim pažljivo i uglavnom se držim starih i meni poznatih autora ili izdavača koje uvijek provjerim što imaju novo, ali oni i nisu u mogućnosti da se danas takmiče s drugima. Niti to moraju raditi, kao izdavač “Fabrika knjiga”, na primjer. Ima ih još nekoliko takvih i to je sve. Više imam neki površan uvid u nove knjige.


Kad ste zadnji put bili kod nas i možete li se sjetiti kakve anegdote ili čak formativnog iskustva vezanog za Hrvatsku?


– Posljednji put sam bio prije desetak godina u Zagrebu, ali anegdota ima puno, kao i važnih događaja i iskustava, i to ne iz tog posljednjeg boravka već od ranije, jer sam dosta vremena proveo na Korčuli, ali i šire, po cijeloj obali i po Dalmaciji. I sad je teško izdvojiti, između ostalog i što je to meni ovaj jedan moj život, ali sad su to dvije države, i to je tako. Sada jedino mogu izdvojiti jednu anegdotu vezanu za Rijeku, gdje je moj otac često boravio i radio u luci, kao neka vrsta kontrolora pamuka koji se uvozio, radio je u firmi Centrotextil, i redovno je odsjedao u hotelu “Jadran”.


I kad sam bio treći razred osnovne škole poveo me je sa sobom u vrijeme zimskih praznika, po kazni. Bio sam loš u školi, a ni izvan škole nisam blistao. On je ujutro odlazio na posao, i trebalo je da sjedim u sobi i učim dok se ne vrati. To je bila njegova ideja. Ali dobri ljudi iz hotela, s recepcije, osoblje iz kuhinje i drugi, ljudi koji su pazili na mene, da ne bih lutao po hodnicima, ili su me zabavljali ili bi me smjestili u kuhinju na neki pult napravljen za nadzornika ili tako nešto, i tu sam jeo sladoled. Provodio sam se odlično u Rijeci.


Što očekujete od susreta s Rijekom?


– Možda odem na sladoled u hotel “Jadran”, ako budem u prilici.


A kad se s Vriska vratite kući, koji su vam planovi i obaveze, na čemu sada radite?


– Imam dva započeta rukopisa, jedan je roman, a za drugi ne znam što je još uvijek. Uglavnom, to mi je i plan i obaveza, da završim te knjige.


*** Intervju je integralno objavljen na Modernim vremenima…