RIJEKAKako nešto što je predstavljalo osnovnu kočnicu razvoja nekoga područja pretvoriti u njegov glavni turistički adut i razvojni potencijal – pokazuje primjer Parka vojne povijesti u Pivki, maloj općini 30-ak kilometara udaljenoj od hrvatsko-slovenske granice, u kojoj središnje naselje ima tek nešto više od dvije tisuće stanovnika, a stvorila je muzejski kompleks o kakvom u Rijeci možemo samo sanjati.

Park vojne povijesti, koji obuhvaća 7.000 četvornih metara izložbenih površina i oko 40 hektara vanjskog prostora, ove godine obilježava desetu obljetnicu djelovanja, a prema riječkima direktora Janka Boštjančiča već sada je izvjesno da će godinu zaključiti s više od 40.000 posjetitelja i prihodom koji pokriva glavninu troškova ustanove sa sedam objekata u kojima radi tek sedmero zaposlenih!

Zanimljivo predavanje o danas najvećem muzejskom kompleksu u Sloveniji i jednom od najvećih u ovom dijelu Europe, Boštjančič je održao u željezničkom skladištu na Žabici, gdje je postavljena izložba »Prvi na svijetu – 150 godina riječkog torpeda«, ali se ne može reći da je pobudio veće zanimanje publike. Poučan slovenski primjer zaintrigirao je jedva desetak znatiželjnika, a među njima baš nikoga od muzealaca, s iznimkom domaćina iz Muzeja grada Rijeke, i baš nikoga iz Grada koji će voditi Europsku prijestolnicu kulture 2020 ., a do danas nije obnovio gotovo ništa od svoje industrijske baštine niti je adekvatno udomio svoje muzejske ustanove.

Pljačka i devastacija

U proteklih je deset godina u razvoj Parka vojne povijesti uloženo skoro deset milijuna eura, od čega oko 7,5 milijuna iz europskih fondova. Vojni kompleks u kojem je smješten muzejsko-turistički centar podignut je još 30-ih godina prošlog stoljeća za potrebe talijanske vojske. Nakon odlaska Talijana u vojarnu su uselili Nijemci, a za njima Jugoslavenska narodna armija koja je tu smjestila tenkovski puk kao jedan od stupova obrane zapadne granice.

Odlaskom JNA zgrade su napuštene jer ih slovenska vojska nije koristila pa je cijeli kompleks ubrzo postao poprištem pljačke i devastacije. Takvo je stanje potaknulo Općinu da počne razmišljati o prenamjeni kompleksa, premda nije bio u njezinu vlasništvu, a prva razmišljanja bila su usmjerena na osnivanje industrijske zone, ali se pokazalo da objekti nisu primjereni takvim aktivnostima.

Umjesto toga rodila se ideja o osnivanju Parka vojne povijesti, a potaknuo ju je problem arhivske opreme slovenske vojske, koja se nakon nabavke novog naoružanja i tehnike počela rješavati starih tenkova koje je odvozila u rezališta ili koristila kao mete za gađanje. To je uznemirilo poznavatelje vojne povijesti koji su apelirali da se bar dio vrijednih primjeraka sačuva od uništavanja. Pivka je u tome prepoznala šansu i Ministarstvu obrane ponudila projekt koji će jednim udarcem riješiti dvije nevolje: obnovu devastiranog kompleksa i smještaj stare tehnike.

Prvi paviljon Parka vojne povijesti otvoren je u rujnu 2006. godine, a u idućih deset godina obnovljeni su i preostali, s tim da je prije dvije godine izgrađen i jedan potpuno novi, u kojem je smještena izložba »Put u samostalnost«, koja prikazuje raspad bivše Jugoslavije i stvaranje samostalne slovenske države.

U scenskom postavu posjetitelji mogu vidjeti kolonu JNA koja gazi sve ispred sebe, a jednu od važnijih točaka predstavlja i dnevni boravak prosječnog Slovenca u kojem se mogu pogledati vijesti od 26. 6. 1991. godine. Upravo toga dana iz vojarne u Pivki izašli su prvi tenkovi, što cijelom kompleksu daje posebno značenje, jer se radi o mjestu na kojem je počeo rat za samostalnost Slovenije. Između ostalog, ovdje se može vidjeti i helikopter Gazela, s oznakom Velenje T-001, kao prva letjelica koja je prebjegla iz Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva.

Vole ga i Hrvati

U Parku koji svojim posjetiteljima nudi jedinstveni pogled u nacionalnu i svjetsku povijest kroz pogled na eksponate iz zbirke tenkova, vojne artiljerije i zrakoplova, jednu od najvećih atrakcija predstavlja diverzantska podmornica P-913 Zeta. U 76 tona tešku i 19,5 metara dugu podmornicu odjednom može ući osam osoba, a od 2011., kad je iz Crne Gore stigla u Sloveniju, posjećenost Parku se udvostručila.

Zanimljivo je da se donacija jedne od šest »džepnih« podmornica izgrađenih u Splitu, a nazvanih po jugoslavenskim rijekama, nudila i Hrvatskoj. Prije nekoliko godina Muzej grada pokušao je inicirati njenu dopremu u Rijeku, ali je iz Ministarstva obrane stigao odgovor da takvu akciju ne žele poduprijeti dok se na međudržavnoj razini ne razriješi pitanje ratne odštete.

U Parku vojne povijesti ukupno je izloženo osamdesetak velikih eksponata, od kojih dio datira iz 2. svjetskog rata, a posebnu zanimljivost predstavlja i dio mašinerije koji svjedoči o velikoj američkoj vojnoj pomoći Jugoslaviji iz 50-ih godina prošlog stoljeća, čemu je posvećena i zasebna izložba. Nakon razlaza Tita i Staljina, Jugoslavija je dobila vojnu pomoć u vrijednosti koja bi danas iznosila sedam milijardi američkih dolara, a uključivala je 400 aviona, više od tisuću tenkova i čak 10.000 kamiona. O tome su u bivšoj Jugoslaviji nije mnogo govorilo, ali šutjelo se i u Amerci – na vrhuncu antikomunističke histerije nije bilo baš jednostavno objasniti javnosti zašto se pomaže državi sa suprotne strane i kako je Tito postao saveznik.

Glavninu posjetitelja Parka vojne povijesti čine obitelji, a najviše ga obilaze u jesenjim danima za cijenu od deset eura po ulaznici. Obilasci traju između dva i pol i četiri sata, a predah gosti mogu potražiti u restoranu s ponudom lokalnih specijaliteta i tipičnih vojničkih jela. Na području Parka svakog se rujna održava i vojni festival koji uključuje rekonstrukcije povijesnih bitaka, a samo na toj manifestaciji zna se okupiti i do pet tisuća posjetitelja.

Između ostalog, muzejsko-turistički kompleks obuhvaća i podzemno sklonište iz Prvog svjetskog rata, a moguće je obići i podzemne utvrde talijanske linije obrane na obližnjem brdu s ostacima Alpskog zida iz tridesetih godina prošlog stoljeća.

U jednoj od zgrada planira se uređenje otvorenog depoa tri nacionalna muzeja: Narodnog, Tehničkog i Muzeja suvremene povijesti Slovenije.

Godišnji budžet Parka koji nema ni najmanju financijsku potporu države iznosi 330.000 eura, a s prihodom od 250.000 eura što ga je ostvario lani približio se rentabilnosti, jer osim ovog kompleksa, novcima koje osigurava lokalna zajednica vodi i Eko muzej, Turističko-informativni centar i brine o drugim razvojno-turističkim projektima.

Iako više od sedamdesetak posto posjetitelja čine Slovenci, osjeća se i porast zanimanja stranaca, a pogotovo gostiju iz Hrvatske i to pretežno s područja Istre i Kvarnera.