Dolanov opus bio je i ostao krajnje nezasitan, u razvratnom spoju energije, lirizma i vrtoglavice. Sada je tome pridodao i mehanizme minimalističke komorne psihodrame. Naravno, majke i dalje ostaju neuralgična točka Dolanove filmografije. Sjetimo se autorova debija »Ubio sam majku« prikazanog 2009. u canneskom off-programu »Quinzaine des realisateurs«, koji je autor snimio kao devetnaestogodišnji mladac.

S time da je gotovo karnevaleskni intenzitet njegovih recentnih filmova poput »Zauvijek Laurence« i »Mommy«, koji igraju na permanentni kontrast euforije i elegije, sada podcrtao još snažnijom kakofonijom groteske i apsurda.

Obitelj oko stola

Imamo, dakle, jednog prelijepog teško bolesnog pisca Louisa Knippera (Gaspard Ulliel), koji se nakon dvanaestgodišnjeg egzila vraća obitelji da bi joj objavio vlastitu smrt. Obitelj čine njegov agresivni i sirovi psihopatski brat Antoine (Vincent Cassel), bratova šutljiva žena Catherine (Marion Cotillard), piščeva sestra Suzanne (Lea Seydoux) i histerična mater (Nathalie Baye), čije mumificirano lice s crnom perikom priziva atmosferu grobnice. Svi oni okupili su se oko stola tijekom nedjeljnog ručka u tipičnoj atmosferi barokne teatralnosti u kojoj se režiser u seriji mikroskopskih planova približava licima da bi što snažnije naglasio njihove frustracije, neuroze i patnje.

Riječ je naime o adaptaciji istoimenog kazališnog teksta francuskog dramaturga Jean-Luca Lagarcea, koji je preminuo od AIDS-a, napisanog u Berlinu 1990., pet godina uoči njegove smrti. Zato je lik pisca neka vrsta njegova alter-ega. Ali Dolan je dovoljno inteligentni sineast da nam pokaže kako je ovdje riječ o malicioznom ironiziranju mehanika njihovih disfunkcionalnosti.

Zato Louisovo pasivno lice postaje smireni kontrapunkt njihovoj logoreji. Dobili smo dakle tipičnu dramu o obiteljskom okupljanju kao apokaliptičnu farsu s previše izgovorenih riječi koje ne govore ništa, za razliku od Lagarceova dramskog predloška koji ne govori ništa, a kaže puno.

Strah od budućnosti

Mi ne znamo praktički ništa o tome što se u tih dvanaest godina odsustva dešavalo s Dolanovim junakom, osim da se bavio novinarstvom i da je obolio od AIDS-a. Znamo tek to da sa sobom donosi strah od vremena koje dolazi. Ali empatija ovdje biva automatski sabotirana nesposobnošću njegove obitelji da sluša.

Kako pak doista izgleda razorni spoj humora i bijesa za stolom tijekom večere, treba vidjeti u zadnjem komadu Honga Sangsooa »Sama na plaži noću«. Jer Dolan tek ostavlja leševe u kadru, dok njegov junak stavlja kapu i kreće u nepoznatom pravcu uz zvuke Mobyja koje smo već čuli u tisuću drugih filmova. Tada ćemo shvatiti da se kraj svijeta u junakovoj obitelji dogodio davno prije njegova povratka iz dugog egzila. Kako bi to rekla majka – »Idući put ćemo se bolje pripremiti«.