ART-KINO CROATIA

“Pseći otok” Wesa Andersona: Teatar marioneta kao praznik arta i tehnike

Dragan Rubeša

Iako je »Hotel Grand Budapest« imao strogi povijesni okvir, još nijedan Andersonov komad nije bio toliko političan kao ova komična drama snimljena stop-motion animacijskom tehnikom. Pritom autor promatra Japan kao zemlju korupcije, protekcionizma i segregacije



Nakon što je zaronio u oceanske dubine (»Life Aquatic« aka »Panika pod morem«), odveo nas na putovanje Indijom u društvu braće čije je putne torbe posebno za njih dizajnirao Louis Vuitton (»Darjeeling d.o.o.«) i vratio nas u sumrak K.u.K. imperija (»Hotel Grand Budapest«), Wes Anderson nas sada katapultira u Japan danas. Ono što je u »Hotelu Grand Budapest« inkarnirani duh Mitteleurope u pepelu povijesti, to je sada Japan u pepelu i na deponiju post-Fukushime, na kojem heroji mange susreću pseće ronine bez gazde. Iako je »Hotel Grand Budapest« imao strogi povijesni okvir, još nijedan Andersonov komad nije bio toliko političan.


Pritom autor promatra Japan kao zemlju korupcije, protekcionizma i segregacije. Doduše Andersonu ne pada na pamet održati nam tezičnu lekciju o japanskom društvu, već strpljivo kreira Atarijevu odiseju temeljenu na solidarnosti koja poziva na revolt. Možda je zato »Pseći otok« zaobišao naše multiplekse mahom preplavljene idiotskom i dozlaboga uniformiranom McDonald’s animacijom za klince koji ne misle (čast izuzecima poput »Cocoa«). Jer nakon što mu se dogodila hrvatska premijera u sklopu zagrebačkog Animafesta, praktički mu se izgubio svaki trag, iako je zaslužio puno bolji distribucijski tretman. Zato je njegovo prikazivanje u riječkom Art-kinu ravno subverziji.


Distopijski Megasaki


Zatekli smo se u distopijskom Megasakiju u kojem se proširila epidemija pseće gripe, pa je njegov korumpirani gradonačelnik Kobayashi, povezan s jakuzom, čija fizionomija priziva Toshira Mifunea, naredio da se svi psi u gradu izoliraju u karantenu lociranu na deponiju nazvanom Otok smeća. U tu pseću koloniju srušit će se minijaturna letjelica kojom upravlja Kobayashijev sneni štićenik Atari u potrazi za voljenim Spotsom. Poput Bong Joon-hoa, u kojeg je u igri spašavanje jedne nezgrapne svinje (šifra: »Okja«), tako i Anderson igra na ekološku notu. A njegova aktivistkinja za prava životinja Tracy Walker koja dolazi u Japan u sklopu programa studentske razmjene (glas joj posuđuje Greta Gerwig), postaje nešto poput ženske varijante Paula Dana iz Bongove »Okje«.




Tu je i asistentica profesora Watanabea, znanstvenika koji radi na serumu protiv pseće gripe. Zove se Yoko Ono, a glas joj posuđuje Yoko Ono, supruga Johna Lennona. A glas staroj Auntie posuđuje Mari Natsuki, čarobnica iz Miyazakijeve »Chihiro«, što nije bez vraga (promatrati finalnu transformaciju zlikovaca). Kao što je simptomatično da psi u filmu govore engleskim jezikom, dok ljudi pričaju japanski. Iako onaj preživjeli pas u svom herojskom činu, kao hibrid životinje i robota, ostavlja gorak okus u ustima. Jer film je to u kojem ritualna priprema sushija od žive ribe, igra na simetriju minuciozne transplantacije bubrega.


Hokusaijev val


Promatrajući te jadne pse na otoku smeća, učinilo nam se kao da promatramo nekakvu Pixarovu verziju Carpentera. Psi lutalice ovdje su privilegirani, jer se bolje snalaze u borbi za opstanak od salonskih pasa s pedigreom. To je očito shvatio i Alexander Desplait, čije su partiture manje usiljene, a više rubne i nenametljive. Andersonov teatar marioneta totalni je praznik umjetnosti i tehnike, blizak je retro školi čehoslovačke animacije u lucidnom spoju futurizma, pikareskne priče i političke bajke. Iako Anderson u »stop-motionu« preferira onaj »stop«, kojem će podariti nevjerojatnu energiju, ali i dostatnu dozu estetike bliske Jonathanu Swiftu, uz brojne druge posvete, poput one sa surferima na Hokusaijevu valu. Jer napokon smo dobili Andersonov komad koji nije sveden na šminkerski (Vuittonov) accessoire.