Elis Lovrić nije samo glumica. Njena svestrana umjetnička osobnost promišlja svoje dramsko-glazbeno-scenske projekte preciznom dramaturgijom, poput pravih kazališnih predstava. Stoga ne čudi da ju zadržavanje u okružju teatra i dramskog ansambla – kolikogod joj je kao mladoj i uspješnoj glumici godilo – nije ispunjavalo do kraja.
Bila je dio riječke glumačke klase koja se školovala krajem osamdesetih godina – pod mentorstvom profesora sa zagrebačke Akademije – imajući već unaprijed osigurano mjesto u Hrvatskoj drami riječkog teatra. Još tijekom studija zabljesnula je u nekoliko uloga, dobila nagrade za svoj rad i bila jedan od stupova izvrsne glumačke klase svoje generacije. Ali sve, očito, nije bilo onako kako se činilo.
Sljedeće godine ponovo odlazite u Brazil, sada s projektom »Materinji izričaj u stvaranju nove baštine«. – Da, naglasak će još više biti na utjecaju materinjeg izričaja na međuljudsku komunikaciju; kako specifično postaje univerzalno i koristeći »staru« stvara »novu« baštinu. Za tu prigodu pripremam i novi CD s mojim pjesmama na portugalskom.
Trenutno radim na glazbi za dokumentarni film o Predragu Spasojeviću, prijatelju koji nas je prerano napustio i kojem sam posvetila jednu od svojih pjesama s albuma. Poznatog pulskog dizajnera, Predraga Spasojevića, upoznala sam na predstavljanju Pule i Istre u Dublinu; kao autor izložbe »James Joyce u Puli« sve nas je zabavljao dobrim raspoloženjem i dosjetkama, a tada smo shvatili da smo već prije bili dio istog tima: on kao autor mnogih zapamćenih plakata riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, a ja kao glumica u tim istim prestavama.
Tada u Dublinu nastupala sam u pratnji pulskog violončelista Stjepana Hausera, a na mom albumu »Merika« čelo dionice sviraju prijatelji iz Pule i Rijeke, izvrsni violončelisti Bika Blasko i Petar Kovačić.
– Stalno sam imala osjećaj da mogu dublje i šire zahvatiti u scenski prostor. Intrigiralo me učenje novog, izazovi drugačijeg, a na prvom mjestu istraživanje glumačkog izraza na drugom jeziku – kaže Elis Lovrić, inače odrasla u Rapcu, gdje se odmalena susretala s talijanskim, engleskim i njemačkim jezikom i već kao dijete komunicirala na više jezika.– Nakon mature najprije sam upisala studij španjolskog i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a onda sam potajno, bez ičijeg znanja, otišla na audiciju Hrvatske drame u Rijeci. I prošla! Na studiju glume susrela sam se s naglascima hrvatskog književnog jezika od kojih neke (dugouzlazne) nisam mogla skoro ni izgovoriti. Moj materinji jezik je bio »labinjonska cakavica«, koja se prilično razlikuje od ostalih istarskih lokalnih govora.
Audicija u Rimu
Zahvaljujući akademiji razvila sam osobni sustav bilježenja akcenata kako bih s pozornice ispravno govorila hrvatskim književnim jezikom, a isti način učenja scenskog govora primijenila sam kasnije i na strane jezike kojima sam se tijekom karijere služila kao glumica i pjevačica. Zato danas neke od jezika ne govorim kao stranac, već kao izvorni govornik. A akcenti, koji su bili početak i osnova mog glumačkog razvoja, prate me do danas; moja tvrtka za produkciju umjetničkih događanja nosi ime Akcent studio! – naglašava Lovrić.
Glumačke početke darovite glumice obilježila je kultna riječka predstava »Vježbanje života« i uloga Fanice (za koju je dobila Rektorovu nagradu), ali i uloga Agneze u predstavi »Agneza Božja«, u kojoj je igrala s dvjema lavicama hrvatskog glumišta – Enom Begović i Nevom Rošić. Bila je zapažena i u »Kraljevu« Vite Taufera, i u »Vojvotkinji Malfeškoj« u režiji Georgija Para na Splitskom ljetu, a onda je ponovo sve to potvrdila kao Fanica u obnovljenom »Vježbanju«, sredinom devedesetih.
I baš tada, u vrijeme istinskog glumačkog uzleta, kada se činilo da joj je uzlazna putanja stabilno zacrtana, Elis Lovrić je nestala iz hrvatskog kazališnog života.– Poznavajući moju opsesiju jezicima i želju za daljnjim usavršavanjem, Margherita Gilich (tada ravnateljica riječke Opere) sugerirala mi je da nastavim učenje na akademiji Silvio d’Amico u Rimu. Ubrzo sam, ponovo bez znanja svojih bližnjih, otišla na audiciju. Primljena sam izravno na zadnju studijsku godinu, jer su smatrali da sam gotova glumica, i tako sam dobila priliku za rad s najpoznatijim autorskim imenima talijanskog teatra, kao što su Luca Ronconi, Gigi Proietti…
Nezaboravno iskustvo!
Tada ste shvatili da će pjevanje biti ravnopravno glumi u Vašem životu, pogotovo u Italiji gdje se takva kombinacija darovitosti cijeni. – Tih ranih godina dobila sam jednu dragocjenu nagradu na natjecanju u Montegrottu – Premio alla vocazione – što mi je pomoglo da potvrdim sama sebi da sam na dobrom putu. Nakon rimske akademije uslijedile su audicije za mjuzikle u Italiji i razdoblje rada u nekoliko naslova. Kad se radi o ozbiljnom (pogotovo skupom) projektu, audicije idu u nekoliko krugova i traju mjesecima. Nakon četiri kruga i godinu dana audicija dobila sam ulogu u američko-talijanskoj koprodukciji »Francesco, il Musical«.
Dramske jagodice
Predstave su se igrale u Assisiju; radi se o životu svetoga Franje, a ja sam igrala ulogu njegove majke Pike. Zbog specifične boje glasa dobila sam još jednu solo pjevačku ulogu pa sam, osim u glumi i pjevanju, uživala i u promjenama fantastičnih kostima. U autorskom timu imali smo tri oskarovca – autor teksta je bio pisac i scenarist Vincenzo Cerami (koji je napisao scenarij za Benignijev film »Život je lijep«), scenograf Dante Ferretti, a kostimografkinja Gabriella Pescucci. Skladatelj je također bio zvijezda: Kanađanin Benoit Jutras.S tim sjajnim ljudima i velikim profesionalcima sve je bilo lako i lijepo. Svakodnevno smo igrali predstave godinu dana, što je nekima bilo zamorno, ali ja sam uživala!
Bila sam i u originalnoj postavi mjuzikla »Salvatore Giuliano« (koji je bio neka vrsta talijanskog Robina Hooda) – tumačila sam švedsku novinarku koja se, unatoč stražama i zaštiti, uspjela probiti do Salvatorea te se između njih rodila ljubav. Imala sam njene godine i kažu da sam joj bila slična. Premijera je bila u magičnom amfiteatru u Taormini. Nikada neću zaboraviti pješčanu pijavicu koja se prije mog dueta s Giampierom Ingrassijem zakovitlala s desne strane amfiteatra, raznijela papire orkestru i onda naglo utihnula uvodeći me u pjesmu…
U napuljskom Teatru Bellini igrala sam u mjuziklu »Il ritratto di Dorian Gray« (Slika Doriana Graya), ali bilo je tijekom godina i pravih dramskih uloga: Čehovljeva »Prosidba« u Genovi, ali i crnohumorne crtice Maxa Auba koje je publika odlično prihvatila! Tada sam shvatila da imam komičarskog dara, unatoč tvrdnji nekih da s takvim »slavenskim licem i dramskim jagodicama« – zaboravim na komediju.
I baš kada je sve ponovo krenulo uzlazno, odlučili ste se za povratak korijenima…– Poznati pedagog i scenarist Lew Hunter jednom mi je rekao da umjesto tuđih riječi i melodija donesem publici svoju priču, moju stvarnost. Sjetila sam se toga kad sam shvatila da u glavi stalno stvaram tekstove i melodije i uz gitaru živim neki svoj život, satkan od govora koji sam upila s majčinim mlijekom, odrastajući kraj mog mora u Rapcu. Tako su nastale moje pjesme na labinjonskoj cakavici koja je naprosto provalila iz mene. Počela sam improvizirati, a onda i zapisivati, a kad je nastala pjesma »Tić« obuzela me neka milina… Dotad sam pisala i pjevala na engleskom i talijanskom, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo! I to publika prepoznaje, bez obzira razumije li riječi.
»Tić« mi je otvorio novo poglavlje života, a nastao je na melodiju moje pjesme koja je na engleskom jeziku imala naslov »I Found My Way/ Pronašla sam svoj put«… Kao da se sve intuitivno posložilo.Nakon nekog vremena, spoznala sam da me i u domovini čekaju različiti izazovi, da najčešće putujem u Pulu na probe, da tu nalazim i muzičare s kojima povremeno radim. Tako sam počela živjeti u Puli.
Taj povratak Vam je donio jedan nesvakidašnji nastup na otvorenju Filmskog festivala u Areni!– Da, bilo je to na nagovor prijateljice (i sama je pjesnikinja) Zdenke Višković, koja nije odustajala od svoje ideje da je upravo moj glas taj koji zamišlja u Areni na otvaranju festivala. Pred golemim auditorijem i predsjednikom Josipovićem – koji je i kompozitor – pjevala sam hrvatsku himnu, ali u vlastitoj obradi (s modulacijom u dvije strofe), koja se toliko dopala ljudima da su me uskoro tražili da obradim i istarsku »Svečanu pjesmu«, a onda i britansku himnu na otvorenju Davis Cupa u Umagu.
Ima nešto vrlo dirljivo u tim svečanim pjesmama, nešto što zaista i doslovno podiže ljude na noge! A kad sam pjevala u Areni, predvidjela sam sve: i da se mogu spotaknuti, i da može nestati struje, ali sam potpuno zaboravila da će ljudi ustati! Taj me »plimni val« ljudskih tijela koja se podižu toliko dirnuo da sam do kraja izvedbe bila istinski potresena…
Brazilski dani
Nedavno ste se vratili iz Brazila, gdje ste predstavili svoj dugoočekivani CD »Merika« i svoju prvu knjigu poezije, i to dvojezičnu, na labinjonskoj cakavici i na portugalskom.
– Kod mene se ponekad ono što radim čini nepovezano, gotovo stihijski, ali samo zato što nisam imala načina da sve svoje projekte realiziram po redu, onako kako su nastajali, a ima ih poprilično. Svi su već izvedeni, ali nisu objavljeni. Sada u rukama napokon imam svoj CD »Merika« i dvojezičnu knjigu »Kanat od mora/ O canto do mar«. Kažu da dosad nije bilo labinjonsko-portugalskih izdanja i da je to prvi primjerak takve knjige u svijetu. Lijepo je shvatiti da nešto što činiš iz tako dubokog kutka sebe, ima značaj i na širem polju. A zadnja pjesma (bonus track) na CD-u je brazilska »O canto do mar« odnosno »Kanat od mora« na portugalskom.
Moja brazilska priča započela je 2015. godine, kad sam predstavljala Istru i Pulu na tjednu hrvatske kulture u Sao Paulu, i upoznala svoje sadašnje suradnike: Milana Puha (prevoditelj i profesor hrvatskog jezika) i Katiju Gavranich Camargo (producentica projekata u kulturi). Njihov entuzijazam i reakcija publike na moje izvedbe u Brazilu bili su poticaj za novi susret, i to na 5. brazilskim danima u Puli. I kad sam tad otpjevala »Kanat od mora« na portugalskom, shvatili smo da je to – to!
Zamolila sam Milana da prevede još nekoliko pjesama i iznenađeno shvatila da su sve »legle« u drugi jezik potpuno prirodno. Odmah sam ih pjevušila i činilo se kao da su i pisane na portugalskom. Isto se desilo i s njemačkim jezikom, talijanskim i poljskim. Inače kažu da ista pjesma rijetko kad zvuči dobro na nekom drugom jeziku, naročito kad je doslovno prevedena.
I tako se moja stara strast prema jezicima ponovo razbuktala, a već me obuzela godinu ranije u Poljskoj kad sam preko noći naučila otpjevati pjesmu na poljskom uz mentorstvo moje drage »naučičelke« i prevoditeljice Malgorzate Nowak Cvek.
Ti divni ljudi, da ne zaboravim i Lejlu Dželil koja je prevela »Kanat od mora« na njemački, strpljivo popravljaju moj izgovor i najljepše je što nam je svima to istovremeno i strast i zabava.Ne znam je li slučajno ili igrom sudbine, ali moj album »Merika« je svoje prvo predstavljanje imao baš u (A)Merici! Dobila sam ga u ruke dva dana prije polaska za Brazil, a isto tako i knjigu. Lijepe su to podudarnosti. A najljepše je kad Brazilci, ne razumijevajući labinjonski, reagiraju na pravim mjestima, kao da sve razumiju. Glazba je kao magični štapić koji otvara ljudsku percepciju na svim nivoima. Neprocjenjiv dar!
Ljeto na Gradini
Paralelno s kantautorskim solističkim večerima, Vi nastupate i s Enesom Kiševićem u recitalu »Dva mora«.– Radi se o projektu koji spaja stvaralaštvo dvoje umjetnika u jednu cjelinu. Dva mora koja se slijevaju u jedno! To je moje i Enesovo glazbeno-poetsko putovanje. Što se tiče Enesa, nikada nisam vidjela toliki žar u očima nekog glumca dok govori poeziju, dok komunicira s kolegama, dok zajedno s publikom živi priču koju prenosi. Imat ćete prilike vidjeti nas u rujnu, kad s »Dva mora« nastupamo u HKD-u na Sušaku zahvaljujući Gradu Rijeci koji je podržao naš nastup. Dirnuo me svojom interpretacijom moje pjesme »Je ca je« na labinjonskom, a ja sam pak prevela njegove stihove na svoj govor, što ga je oduševilo! A što je najvažnije bošnjačka publika u Umagu tako je dobro reagirala na našu igru da smo skoro u finalu zaplesali balun!
Prije recitala s Enesom Kiševićem, riječka će vas publika imati prilike čuti u solo izdanju na Trsatu, u sklopu programa Ljeto na Gradini.
– Nakon mnogo godina ponovno ću stati na jednu riječku pozornicu 29. kolovoza s programom mojih ljetnih koncerata. Nisam igrala pred riječkom publikom od obnove »Vježbanja života« 1995. godine, predstave koju nikada neću zaboraviti… I sad sam uzbuđena kada se toga sjetim, tog zanosa svih aktera jedne zaista velike predstave, u kojoj je bilo angažirano čitavo kazalište – glumci Hrvatske i Talijanske drame, članovi Opere i Baleta, na veličanstvenom tekstu Nedjeljka Fabrija i Darka Gašparovića, u režiji Georgija Para. Nemam često prilike razgovarati o tom vremenu, a sjećanje je još tako živo i čini me sretnom… Moja veza s Fanicom je trajna, njoj sam posvetila i pjesmu koju ću, naravno, pjevati na Trsatskoj gradini, možete ju naći i u knjizi, a koju sam govorila i na posljednjem ispraćaju dragog profesora Darka Gašparovića… Da, moja Fanica me zaista obilježila. Pa čak i puno godina poslije sretala sam ljude koji su me se sjećali – neki su pamtili predstavu, a neki pak njenu izvedbu na televiziji u Dramskom programu HRT-a. Bila je velika sreća igrati u takvom projektu, pogotovo kao glumica na početku karijere…
Što imate u planu narednih mjeseci?– Najesen slijedi promocija CD-a »Merika« (koji se već sad može kupiti u riječkom Dallas shopu) i knjige »Kanat od mora«, a već početkom godine idem u Brazil s novim projektom. Ove godine je naglasak bio na tradiciji – uz mene je nastupao i Stjepan Večković, gajdaš »Lada«, graditelj tradicionalnih instrumenata i dragocjeni suradnik u »Kolarićima«. Ono što ja radim labinjonskim dijalektom i korištenjem elemenata istarske ljestvice, on predstavlja sviranjem na tradicionalnim instrumentima.
Uz koncerte, održali smo i radionice – on je predstavio gradnju glazbala i njihovu upotrebu, a ja sam polaznike naučila »Kanat od mora« na labinjonskom, da shvate kako su glazba i jezik – univerzalni! Jer u publici na mojim nastupima, kao i na radionicama, bilo je Brazilaca, ali i Hrvata druge/treće generacije i njihovih prijatelja koji jezik eventualno poznaju tek na razini nekoliko riječi. A ipak su razumjeli što pjevam, prepoznali su atmosferu i – prema njihovim riječima – imali osjećaj da su se vratili svojim vlastitim korijenima!Svjetlana HRIBAR
TIĆ PTIĆgovoriš bolje bi bilo Govoriš bolje bi biloku bin tornala ude živet Ako bih se vratila ovdje živjeti ku bin se ženila Ako bih se udalama ja son vajka sanjala Ali ja sam oduvijek sanjalada bin ubošla celi svet Da bih obišla cijeli svijet ko va filme živela Kao u filmi živjela
i ja bin opet šla I ja bih ponovo otišlakede god son bila Gdje god sam bilai opet storila I ponovo učinilase ca son storila Što sam učinila
kako tić va gojbice Kao ptica u kavezuka misli da ne zno letet Koja misli da ne zna letjetistroh me bilo Strah me biloma ja son veli dih zela Duboko sam udahnulada većega neson mogla Da dublje nisam moglai ča odletela I odletjelada nojden ono Da pronađem ono ca vajk son željila Što oduvijek sam željelai pokle da tornon I onda da se vratimmalo kuntenteja Malo sretnijai malo forteja I jača
i ki zno ku son ća I da li sam uopćenanka nikadar šla Ikada otišla ku se to gonan Ako sve to pričami smiron cujem I stalno čujem more kako more tuce Kako kucapo mojeh barkonah Na moje prozore
